Počela je sezona kosidbe i birao sam pokošene livade radi lakšeg kretanja.Idući između otkosa ugledao sam uginulu pticu.

Primjetio sam da ju je traktorska kosa prepolovila. Blizu uginule ptice ugledao sam i jednu manju pticu. Bio je to mali goluždravi vrapčić. Pokušao je da se sakrije, ali se zapleo u travu.

Krenuo sam dalje, ali su me spopale mnoge misli. Razmišljao sam o tome kako je vrapčić ostao bez jednog roditelja. Pitao sam se da li će ga drugi roditelj naći. Gnijezdo je uništio traktor i ono što nije uradila kosa traktora, razmišljao sam, dovršiće grabilica. Znao sam da se malom vrapčiću, pored uginulog roditelja i razrušenog gnijezda ne piše baš dobro. Zato sam se vratio, uzeo sam goluždravo ptiče i stavio ga u džep košulje.

Kod kuće sam našao kartonsku kutiju i u kutiji sam od sijena napravio gnijezdo. Tu sam smjestio malog vrapca koji još nije čestito mogao ni stajati, a kamoli letjeti.

Nisam baš bio siguran čime da ga hranim, pa sam probao sa kruhom umočenim u mlijeko. Tako sam mrvicu kruha pokvasio u mlijeku i dao sam vrapčiću u kljun. Na moju radost, pojeo je mrvicu, a zatim još jednu i nije htio više, ili nije mogao.

Danima sam tako hranio mog malog prijatelja kojem sam dao ime „Miki“. Vrapčić je napredovao, ubrzo mu je naraslo i perje.

Izvodio sam ga i napolje tako što bih ga stavio na rame. Miki je stajao na mome ramenu i radoznalo gledao druge vrapce koji su cvrkutali u živici i skakutali po dvorištu.

Mikija su upoznali i moji ukućani i moje komšije, a ja sam ponosno šetao sa Mikijem na ramenu.

Jednog dana, šetajući, Miki je prhnuo sa ramena i sletio u živicu. Pobojao sam se da ga više neću moći naći, ali se Miki nakon par minuta pojavio i sletio mi na rame. O kako sam tada sretan bio. Bilo mi je drago što je Miki počeo letjeti, a još veću radost činilo mi je to što mi se Miki vratio i to sletivši mi na rame. Sljedećih dana često sam izvodio Mikija u šetnju. Svaki put bi odletio sa ramena i nakon nekoliko minuta se vraćao sletivši na rame.

Kako je vrijeme odmicalo, Miki se sve duže zadržavao u živici, a vraćao se samo kad ogladni. Tada bih mu davao njegovu omiljenu i jedinu hranu – mrvicu kruha umočenu u mlijeko.

Jednog dana, Miki je odletio sa moga ramena u živicu i čak i nakon nekoliko sati nije se vraćao. Pao je i mrak a mog prijatelja nije bilo. Tu noć skoro da nisam spavao. Mučila su me mnoga pitanja. Razmišljao sam da Miki možda nije zalutao, da ga možda nije ulovila kakva maca ili možda jastreb i sve tako.

Sutradan sam potražio Mikija i išao pored živica i grmlja. Obišao sam i mnoge vrbe, ali Miki mi nije dolazio. Bio sam tužan, jer sam se navikao na mog malog prijatelja, i bilo mi je lijepo u njegovom društvu.

Nakon tri dana, baš kad sam stajao u dvorištu sa nekoliko mojih jarana, na rame mi sleti vrabac. Bio je to Miki. Moji jarani su bili iznenađeni, a ja sam se silno obradovao. Objasnio sam jaranima da je to moj vrabac, da sam ga othranio i da se, eto, vratio.

Miki je na mom ramenu stajao par minuta. Zatim je raširio krila kao pijetao kad skače na koku, okrenuo se dva tri puta oko sebe na mom ramenu, zacvrkutao je i odjednom skočio i odletio.

Od tada Mikija više nisam vidio, ali sve mi se čini da je pronašao svoju družicu i da mu je lijepo.

"Svi naši snovi mogu postati stvarnost ...,ako imamo hrabrost da ih slijedimo."

Koncert pred Božić, dvijeidvanaeste. Inače ne odlazim na koncerte (komornog orkestra) , i tako mi svega , ne znam kako sam se našla na tom.

Te sam godine s ukućanima potpisala tihi sporazum ( držeći 33 fige za leđima…) da životinje lutalice više ne dovodim sa sobom u paketu. Ograničili smo se na magičnu brojku 3.

Pod članovima obitelji (dodatnim) , u to su se vrijeme smatrali – Mini kunić – koji je sve samo ne mini. Mačak 1. – nebulozno ludog karaktera , pun ljubavi ko' šipak koštica , te mačak 2. – zaista čupav , velikih očiju i …pomalo čudnih navika.

Uklopili smo se/su se – savršeno , ako me se pita.

Do tog koncerta…

Izlazim na ogromna ulazna vrata HNK-a s namjerom da se čim prije dovučem doma. Šutnem nešto veliko. Spustim pogled , a u mene gleda šarena hrpica dlake. Crno – žuto – bijelo stvorenjce ogromih zelenih očiju. Ne diraj! Pusti. Zaboravi. Obećala si.

Uzmem ju u ruke pa razmišljam kvalitetne dvije sekunde držeći hrpicu sreće u zraku. Ma …koga briga. Držala sam fige za leđima kad sam obećala!

Biće s najvećom nevidljivom krunom na glavi smješta mi se na rame i prede pokušavajući nadmašiti najkvalitetniji traktor. Vozim 20 na sat pokušavajući NE vizualizirati da me zaustavlja policija jer usporavam promet dok na ramenu vozim mačku….-bože. Skidam je s ramena i trpam u torbu ulazeći kroz vrata , smišljam isprike naknadna 3 sata pokušavajući se istovremeno otarasiti njuškanja dvije dlakave izdajice.

Lažem ko pas. Zvala sam azil , ali su mi , obzirom da su blagdani i da imaju izračune , proračune , predračune ?!, rekli da životinju mogu dovesti tek 7.1. – nakon blagdana. Stavila sam je i na Internet i na njuškalo i …ostaje samo do tad. Ni dana kasnije.

Biće s nevidljivom krunom na glavi , ostalo je , naravno – dulje. Zapravo , ostalo je – zauvijek. Bila mi je zakašnjeli rođendanski poklon i … opet sam morala obećati. OPETSAMDRŽALA33FIGE.

Biće se prilagodilo. Kruna na glavi je rasla i rasla. Potpuno svojeglavo , ludo i neopterećeno klupko uspjelo je ostati na istom mjestu tek 2 mjeseca. Zašto? Zato što smo prekasno otkrili ljubav prema spavanju na gumi te spavanju u motoru auta…

Itak. Petak pred samo valentinovo ove godine gospodnje . Zaista jurim. Zaista. I letim. I kasnim. Stvari lete po zraku , moji ekstremiteti-isto. Kasnim nebuloznih/neprihvatljivih 30 minuta i zaista žurim…

Dolazim navečer , nakon cijelog dana na poslu i …jedno dlakavo čudo-fali!

Luda , ljuta , jadna – sve redom. Možda dolazi , možda je izgubljena , ukradena? Otrovana? Vani je minus celzijevaca što mi još dodatno aktivira luđačku empatiju i osjećaj nemoći.

Kopam po digitalnom u potrazi za slikom , obrađujem istu , dodajem tekst i odlučim staviti na www. Valjda najbolji način potražnje. Valjda. 22 su sata i iskreno se nadam da neko ljudsko biće gleda u Internet. Kako znam da je odlutala? Nemam pojma , jednostavno znam.

Do 3 ujutro lijepim sliku+ tekst zatrpavajući živima i krivima mailove, inboxe , mobitele i telefone. Obrtnički portal , veterinarske ambulante , azili , privatne osobe , tvrtke , pekarnice , drogerije ….-bez uspjeha. Na 58 mailu posustajem i odlazim spavati.

1 dan. – dočeka me poruka nepoznate žene. Misli da je vidjela „šeficu“ nedaleko mene. Žurila je na ispit , pa je nije pokupila i maca izgleda loše i …zatvaram laptop. Bez kišobrana , bez kapuljače jurim do tog mjesta i urlam i urlam. Zovem. Mijaučem. Da sam brojila poglede ispod oka…brojeva bi uzmanjkalo. Urlam sljedećih 30 minuta …bez uspjeha. Klepam 4 u 1 sliku , nadograđujem tekst i šaljem još n mailova.

2 dan. – vani je minus – minusa. Spremam sliku na usb i letim do jaaaaako dobro raspoložene kolegice koja mi u nedjelju printa kup 4 u 1 slika jer mom printeru fali boje…Sljedeća 4 sata lijepimo 4 u 1 slike …na svaki metar prostora. Nedjelja je i nekako se nadam da je to taj dan. Bez uspjeha.

3 dan. –glupi ponedjeljak. Sjednem na kavu prije nego krenem s danom. Zvoni mobitel , nakon čitave 3 rečenice vrišti mi se. Nisam zapamtila ni ime , ni prezime. Od cijelog monologa, čula sam samo – „…mislim da imamo vašu macu.“ Ne uzimam ni torbu , ni stvari. Već planiram u kom trenu prije posla bi groficu mogla odvesti doma…,dolazim na to mjesto. Dobivam mms. Slika je mutna , ali to nije moja maca. Oči mi zasuze. Ipak idem unutra , pa možda…,možda slika jednostavno nije dobra. Treba mi jedan pogled na životinju i brdo glupog osjećaja razočaranja …,jer to zbilja nije moja/naša mačka. Žena kraj mene smije mi se i govori mi nešto u stilu -„Nema veze ako ovo nije vaša , uzmite si tu…“.

Najpristojnije moguće je pitam – „Da ste izgubili dijete , uzeli bi …bilokoje?!“ Zahvalim i odem vukući noge za sobom. Hrpa razočaranja. Baš hrpa.

4 dan. – zove me ljubazna gospođa koja misli da ima moju mačku. Malo je starija i nema prsten na repiću i nije ženka …ali , mogla bi biti ta moja. Molim je da mi pošalje sliku. Zahvalim nakon mms-a , jer ni to nije grofica. Zlo mi je. Polako odustajem. Vani je još uvijek hladno i ljuta sam. Kiša pada ko' blesava … I dalje šaljem mailove.

5 dan. – Odlazim do kopiraone. Printam 250 (nadobudno) papira s po dvije slike , prije nego odustanem. Još malo se zadržim na onom mjestu od prvi dan i …mijaučem. Bez uspjeha. Moji su me proglasili ludom. …jer je mačka vjerojatno kod nekog , dobro joj je i …možda bi trebala odustati? Prije službenog odustajanja , zagnjavim kolegicu koja čita tarot. Ako odustanem , nek' barem znam da sam napravila sve. Ona spominje različite nacionalnosti/valute , gužvu , obitelji s djecom , cestu i reče ona – drugu županiju. Ma samo nek' je grofica živa. Šibam sljedeći niz mailova u drugu županiju.

6 dan. – ništa. NIŠTA!

7 dan. – odustala sam. Vučem se na posao i sanjam o tome da je na toplom. S dobrim ljudima. I da uživa. Možda je zakon karme , možda je tako trebalo biti , možda je tamo sretnija . Dogovaram i posao nakon posla udaljen 22 kilometra (na koji se ne kasni) – čisto da ne mislim. Da mi se mozak resetira. Letim s posla broj 1 na kavu. Zvoni telefon. Žena s druge strane spominje-mačku. Pitam je dal' ima Internet uz sebe te je molim da pogleda sliku. Žena mi objašnjava da je vidjela sliku i da je to ta mačka. Spominje mjesto od prvog dana. Zaustavljam auto moleći je da se ne miče dok ne dođem . Suze mi cure i cure. Život je lijep! Parkiram auto. Adrenalin mi je na 8976. U daljini spazim dvije žene. Jednu s crnom njuškicom na povodcu , a jednu uz kolica iz kojih me gledaju dva mala smeđa oka dok pokušavam ne tuliti od sreće. Žena mi pokazuje na mjesto i objašnjava da se nije usudila prići jer je s pesekom na kojeg grofica reži.

Nemoj se razočarati ako to nije ona , nemoj se razočarati ako to nije ona , nemoj se …-grabim groficu u ruke! Moju mačku. Svoju. Našu. Živu. Nogica joj stoji skroz čudno i dehidrirana je ko' stara cipela i smrdi ko' tvor – ali živa je. Istovremeno zahvaljujem , smijem se , brišem suze i trčim s njom do auta. Život je lijep. Dok joj protestiram na uho čekajući na semaforu , ona spava zagnjurena u moju jaknu. Grofica , rekoh.

Sljedeća 2 sata uspijem zakasniti na posao (koji in meanwhile , zaboravim) , izvući veterinara na posao –prije , te dati grofici toplog mlijeka…

Pouka priče?NEMOJTE ODUSTATI , NIKAD. Danas znamo da auto nije za spavanje i da cesta nije za skitanje. Grofica ima godinu i vel'ka 3 mjeseca i još uvijek nosi nevidljivu krunu na glavi…

P.s. Naučila je i da BANKA nije za čekanje svog čovjeka. A ni nadstrešnica nadomak banke…,naime , cijelo to vrijeme , grofica je čuvala banku od pljačkaša , valjda :-).