Koncert pred Božić, dvijeidvanaeste. Inače ne odlazim na koncerte (komornog orkestra) , i tako mi svega , ne znam kako sam se našla na tom.
Te sam godine s ukućanima potpisala tihi sporazum ( držeći 33 fige za leđima…) da životinje lutalice više ne dovodim sa sobom u paketu. Ograničili smo se na magičnu brojku 3.
Pod članovima obitelji (dodatnim) , u to su se vrijeme smatrali – Mini kunić – koji je sve samo ne mini. Mačak 1. – nebulozno ludog karaktera , pun ljubavi ko' šipak koštica , te mačak 2. – zaista čupav , velikih očiju i …pomalo čudnih navika.
Uklopili smo se/su se – savršeno , ako me se pita.
Do tog koncerta…
Izlazim na ogromna ulazna vrata HNK-a s namjerom da se čim prije dovučem doma. Šutnem nešto veliko. Spustim pogled , a u mene gleda šarena hrpica dlake. Crno – žuto – bijelo stvorenjce ogromih zelenih očiju. Ne diraj! Pusti. Zaboravi. Obećala si.
Uzmem ju u ruke pa razmišljam kvalitetne dvije sekunde držeći hrpicu sreće u zraku. Ma …koga briga. Držala sam fige za leđima kad sam obećala!
Biće s najvećom nevidljivom krunom na glavi smješta mi se na rame i prede pokušavajući nadmašiti najkvalitetniji traktor. Vozim 20 na sat pokušavajući NE vizualizirati da me zaustavlja policija jer usporavam promet dok na ramenu vozim mačku….-bože. Skidam je s ramena i trpam u torbu ulazeći kroz vrata , smišljam isprike naknadna 3 sata pokušavajući se istovremeno otarasiti njuškanja dvije dlakave izdajice.
Lažem ko pas. Zvala sam azil , ali su mi , obzirom da su blagdani i da imaju izračune , proračune , predračune ?!, rekli da životinju mogu dovesti tek 7.1. – nakon blagdana. Stavila sam je i na Internet i na njuškalo i …ostaje samo do tad. Ni dana kasnije.
Biće s nevidljivom krunom na glavi , ostalo je , naravno – dulje. Zapravo , ostalo je – zauvijek. Bila mi je zakašnjeli rođendanski poklon i … opet sam morala obećati. OPETSAMDRŽALA33FIGE.
Biće se prilagodilo. Kruna na glavi je rasla i rasla. Potpuno svojeglavo , ludo i neopterećeno klupko uspjelo je ostati na istom mjestu tek 2 mjeseca. Zašto? Zato što smo prekasno otkrili ljubav prema spavanju na gumi te spavanju u motoru auta…
Itak. Petak pred samo valentinovo ove godine gospodnje . Zaista jurim. Zaista. I letim. I kasnim. Stvari lete po zraku , moji ekstremiteti-isto. Kasnim nebuloznih/neprihvatljivih 30 minuta i zaista žurim…
Dolazim navečer , nakon cijelog dana na poslu i …jedno dlakavo čudo-fali!
Luda , ljuta , jadna – sve redom. Možda dolazi , možda je izgubljena , ukradena? Otrovana? Vani je minus celzijevaca što mi još dodatno aktivira luđačku empatiju i osjećaj nemoći.
Kopam po digitalnom u potrazi za slikom , obrađujem istu , dodajem tekst i odlučim staviti na www. Valjda najbolji način potražnje. Valjda. 22 su sata i iskreno se nadam da neko ljudsko biće gleda u Internet. Kako znam da je odlutala? Nemam pojma , jednostavno znam.
Do 3 ujutro lijepim sliku+ tekst zatrpavajući živima i krivima mailove, inboxe , mobitele i telefone. Obrtnički portal , veterinarske ambulante , azili , privatne osobe , tvrtke , pekarnice , drogerije ….-bez uspjeha. Na 58 mailu posustajem i odlazim spavati.
1 dan. – dočeka me poruka nepoznate žene. Misli da je vidjela „šeficu“ nedaleko mene. Žurila je na ispit , pa je nije pokupila i maca izgleda loše i …zatvaram laptop. Bez kišobrana , bez kapuljače jurim do tog mjesta i urlam i urlam. Zovem. Mijaučem. Da sam brojila poglede ispod oka…brojeva bi uzmanjkalo. Urlam sljedećih 30 minuta …bez uspjeha. Klepam 4 u 1 sliku , nadograđujem tekst i šaljem još n mailova.
2 dan. – vani je minus – minusa. Spremam sliku na usb i letim do jaaaaako dobro raspoložene kolegice koja mi u nedjelju printa kup 4 u 1 slika jer mom printeru fali boje…Sljedeća 4 sata lijepimo 4 u 1 slike …na svaki metar prostora. Nedjelja je i nekako se nadam da je to taj dan. Bez uspjeha.
3 dan. –glupi ponedjeljak. Sjednem na kavu prije nego krenem s danom. Zvoni mobitel , nakon čitave 3 rečenice vrišti mi se. Nisam zapamtila ni ime , ni prezime. Od cijelog monologa, čula sam samo – „…mislim da imamo vašu macu.“ Ne uzimam ni torbu , ni stvari. Već planiram u kom trenu prije posla bi groficu mogla odvesti doma…,dolazim na to mjesto. Dobivam mms. Slika je mutna , ali to nije moja maca. Oči mi zasuze. Ipak idem unutra , pa možda…,možda slika jednostavno nije dobra. Treba mi jedan pogled na životinju i brdo glupog osjećaja razočaranja …,jer to zbilja nije moja/naša mačka. Žena kraj mene smije mi se i govori mi nešto u stilu -„Nema veze ako ovo nije vaša , uzmite si tu…“.
Najpristojnije moguće je pitam – „Da ste izgubili dijete , uzeli bi …bilokoje?!“ Zahvalim i odem vukući noge za sobom. Hrpa razočaranja. Baš hrpa.
4 dan. – zove me ljubazna gospođa koja misli da ima moju mačku. Malo je starija i nema prsten na repiću i nije ženka …ali , mogla bi biti ta moja. Molim je da mi pošalje sliku. Zahvalim nakon mms-a , jer ni to nije grofica. Zlo mi je. Polako odustajem. Vani je još uvijek hladno i ljuta sam. Kiša pada ko' blesava … I dalje šaljem mailove.
5 dan. – Odlazim do kopiraone. Printam 250 (nadobudno) papira s po dvije slike , prije nego odustanem. Još malo se zadržim na onom mjestu od prvi dan i …mijaučem. Bez uspjeha. Moji su me proglasili ludom. …jer je mačka vjerojatno kod nekog , dobro joj je i …možda bi trebala odustati? Prije službenog odustajanja , zagnjavim kolegicu koja čita tarot. Ako odustanem , nek' barem znam da sam napravila sve. Ona spominje različite nacionalnosti/valute , gužvu , obitelji s djecom , cestu i reče ona – drugu županiju. Ma samo nek' je grofica živa. Šibam sljedeći niz mailova u drugu županiju.
6 dan. – ništa. NIŠTA!
7 dan. – odustala sam. Vučem se na posao i sanjam o tome da je na toplom. S dobrim ljudima. I da uživa. Možda je zakon karme , možda je tako trebalo biti , možda je tamo sretnija . Dogovaram i posao nakon posla udaljen 22 kilometra (na koji se ne kasni) – čisto da ne mislim. Da mi se mozak resetira. Letim s posla broj 1 na kavu. Zvoni telefon. Žena s druge strane spominje-mačku. Pitam je dal' ima Internet uz sebe te je molim da pogleda sliku. Žena mi objašnjava da je vidjela sliku i da je to ta mačka. Spominje mjesto od prvog dana. Zaustavljam auto moleći je da se ne miče dok ne dođem . Suze mi cure i cure. Život je lijep! Parkiram auto. Adrenalin mi je na 8976. U daljini spazim dvije žene. Jednu s crnom njuškicom na povodcu , a jednu uz kolica iz kojih me gledaju dva mala smeđa oka dok pokušavam ne tuliti od sreće. Žena mi pokazuje na mjesto i objašnjava da se nije usudila prići jer je s pesekom na kojeg grofica reži.
Nemoj se razočarati ako to nije ona , nemoj se razočarati ako to nije ona , nemoj se …-grabim groficu u ruke! Moju mačku. Svoju. Našu. Živu. Nogica joj stoji skroz čudno i dehidrirana je ko' stara cipela i smrdi ko' tvor – ali živa je. Istovremeno zahvaljujem , smijem se , brišem suze i trčim s njom do auta. Život je lijep. Dok joj protestiram na uho čekajući na semaforu , ona spava zagnjurena u moju jaknu. Grofica , rekoh.
Sljedeća 2 sata uspijem zakasniti na posao (koji in meanwhile , zaboravim) , izvući veterinara na posao –prije , te dati grofici toplog mlijeka…
Pouka priče?NEMOJTE ODUSTATI , NIKAD. Danas znamo da auto nije za spavanje i da cesta nije za skitanje. Grofica ima godinu i vel'ka 3 mjeseca i još uvijek nosi nevidljivu krunu na glavi…
P.s. Naučila je i da BANKA nije za čekanje svog čovjeka. A ni nadstrešnica nadomak banke…,naime , cijelo to vrijeme , grofica je čuvala banku od pljačkaša , valjda :-).