Ne radi se o tome da ne volim životinje, ali, jednostavno nemam kućne ljubimce. Odrasla sam na selu. Imali smo razne korisne životinje o kojima smo zdušno vodili brigu, ali nijednu nismo imali samo zato da bi imali ljubimca. Nebriga za životinje je smatrana grijehom, ali se nismo trudili stvoriti od njih ljubimce.

Pas je čuvao kuću i živio u dvorištu, mačka se skitala posvuda loveći miševe, kokoši, patke i guske su se držale svaka svoga jata, ovce su pasle svoj komad livade, a krupna goveda svoj. Imali smo nekad davno i konje i jako su bili lijepi, voljeli smo ih, ali ih nismo pretvarali u ljubimce.

Sve to pripada davnom vremenu mog djetinjstva. Danas u urbanoj sredini se držim na distanci od životinja, nekih se čak i bojim. U djetinjstvu me ugrizao pas lutalica, pa taj strah i distancu donekle razumijem, ali zazor od mačaka još pokušavam osvijestiti i razumjeti. Zapravo to nije zazor, vjerojatno je to osjećaj krivnje.

Sjećam se jednog davnog proljeća, još nisam išla u školu. Naša domaća mačka je samo najedanput dobila male mačiće. Još su bili slijepi, a ukućani su se ustrčali, na brzinu potrpali mačiće u staru vreću i naredili mi da ih odnesem u potok, jer nije bilo dovoljne hrane ni za nas. Uzalud sam plakala i molila, bili su neumoljivi ii ja sam ta mala, još mokra klupka morala otići utopiti.

I sad kad se toga sjetim osjetim krivnju, valjda se zato i klonim mačaka, kao i sbih ostalih ljubimaca.