1. Zapovijedili su mi i dali veliku slobodu da opišem svoj na

čin moljenja i milosti koje mi je Gospodin udijelio, a ja bih htjela da mi također dopuste da potanko i jasno iznesem svoje velike grijehe i svoj nevaljao život.

Bila bi mi to velika utjeha, no nisu htjeli; dapače, jako su me sputali u tome. I stoga molim, za Ijubav Gospodnju, da onaj tko bude čitao ovaj prikaz mojega života ima pred očima kako je bio tako nevaljao da među onima koji su se obratili Bogu nisam našla sveca koji bi me utješio, jer držim, pošto bi ih Gospodin pozvao, da ga nisu ponovno vrijedali.

Ja pak ne samo da sam postajala još gora nego mi se čini da sam nastojala opirati se milostima koje mi je Njegovo Veličanstvo udjeljivalo, poput nekog tko se osjeća obaveznim služiti još više, a shvaća da sam od sebe ne može platiti ni najmanje od onoga što je dužan.

2. Neka bude blagoslivljan dovijeka onaj koji me je toliko čekao i kojega svim svojim srcem molim da mi dade milost da sa svom jasnoćom i istinitošću napišem ovaj prikaz, što mi moji ispovjednici zapovijedaju (a čak znam, ima već više dana, da to i Gospodin hoće, ali se nisam odvažila, te da bude na njegovu slavu i hvalu da od sad nadalje, pošto me oni bolje upoznaju, pomognu mojoj slabosti pa da uzmognem u nečemu od onoga što sam dužna služiti Gospodinu, kojega neka uvijek hvali sve stvoreno. Amen.

1. POGLAVLJE

U kojem govori kako je Gospodin po

čeo poticati ovu dušu u njezinu djetinjstvu na kreposne stvari te o pomoći što su takvi bili i roditelji.

1. To što sam imala kreposne i bogobojazne roditelje, i s onim što mi je Gospodin pomogao, bilo bi dosta da budem dobra, da nisam bila tako nevaljala.

Moj je otac jako volio

čitati dobre knjige, pa ih je tako imao i na španjolskom jeziku kako bi ih čitala njegova djeca. One, uz brigu koju je vodila moja majka da molimo i postanemo pobožni prema našoj Gospi i nekim svecima, počeše me poticati kad sam imala šest ili sedam godina, kako mi se čini. Pomagalo mi je to što kod svojih roditelja nisam vidjela sklonosti doli prema krepostima. Imali su ih puno. Moj otac je bio čovjek velikog milosrđa prema siromašnima, i pun samilosti prema bolesnima, a k tome i prema služinčadi; toliko da ga se nije moglo nagovoriti da drži sužnje. Prema njima je osjećao veliku samilost. Kad je jedanput kod nas bila sluškinja njegova brata, bio je prema njoj pažljiv kao prema svojoj djeci. Govorio je, budući da nije bila slobodna, da to ne može podnositi iz samilosti. Bio je vrlo istinit. Nikad nitko nije vidio da bio kleo ili prigovarao. Vrlo pošten iznad svega.

2. Moja je majka tako

đer imala puno kreposti. Provela je život u teškim bolestima. Bila je posve poštena. Premda je bila vrlo lijepa, nikada se nije opazilo da bi pokazala kako drži do toga. I ako je umrla u 33. godini, njezina je odjeća bila kao u osobe već poodmakle dobi. Bijaše vrlo blaga i veoma razborita. Velike su bile patnje koje je podnijela za vrijeme života. Umrla je vrlo kršćanski.

3. Bile smo tri sestre i devetorica bra

će. Svi su, po dobroti Božjoj, bili slični svojim roditeljima u tome što su bili kreposni, osim mene, premda sam svome ocu bila najomiljenija. Prije nego što sam počela vrijeđati Boga, čini mi se da je imao određenih razloga za to. Stoga mi je teško kada se sjetim dobrih sklonosti koje mi Gospodin bijaše dao i kako sam se slabo znala okoristiti njima.

4. Moja mi bra

ća pak ni u čemu nisu odmagala da služim Bogu. Imala sam jednoga gotovo svoje dobi. Sastajali bismo se oboje kako bismo čitali živote svetaca. Upravo sam njega najviše voljela, premda sam prema svima osjećala veliku ljubav, a i oni prema meni. Gledajući mučeništva što su ih svetice podnosile radi Boga, činilo mi se da su vrlo jeftino kupovale to što su odlazile uživati Boga, te sam i ja jako željela umrijeti tako, ali ne zbog ljubavi kojom bih shvaćala da ljubim, već kako bih ubrzo uživala velika dobra za koja sam čitala da su u nebu. Zato sam se sastajala s tim svojim bratom da razgovaramo kakvo bi sredstvo postojalo za to. Dogovarali smo se pođemo u maursku zemlju, želeći, za ljubav Božju, da nam tamo odrube glavu. Čini mi se da bi nam Gospodin u tako nježnoj dobi i dao srčanosti za to, ali nismo mogli pronaći način, kako bismo to ostvarili, budući da nam se to što smo imali roditelje činilo najvećom preprekom.

Jako nas je oduševljavalo kad smo

čitali da su muka i slava zauvijek. Događalo nam se da smo mnoge trenutke provodili raspravljajući o tome i uživali smo izgovarati puno puta: zauvijek, uvijek, uvijek! Izgovarajući to dugo vremena, udostojao se spodin da mi u toj djetinjoj dobi utisne put istine.

5.

Čim sam uvidjela da je bilo nemoguće ići tamo gdje bi me ubili poradi Boga, odlučili smo biti pustinjaci, pa smo u jednom vrtu, koji se nalazio uz kuću, pokušavali, kako smo mogli, graditi pustinjačke kolibe, slažući nekakvo malo kamenje, koje bi se ubrzo rušilo. Tako ni u čemu nismo nalazili lijeka našoj želji. Ta i sada me obuzima bogobojaznost videći kako mi je Bog tako brzo davao ono što sam izgubila svojom krivnjom.

6. Davala sam milostinju kako sam mogla, a mogla sam malo. Tražila sam samo

ću kako bih obavljala svoje pobožnosti, kojih je bilo mnogo, posebice krunica. Moja je majka bila vrlo privržena krunici, pa je i nas ostale poticala da budemo takvi. Jako mi se dopalo praviti samostane. Kada bih se s drugim djevojčicama igrala redovnica, činilo mi se da sam to željela biti, premda ne onako kao ono što sam prije spomenula.

7. Kad je umrla moja majka, sje

ćam se da sam imala dvanaest godina, nešto manje. Kako sam počela shvaćati što bijah izgubila, otišla sam ucviljena k jednoj slici naše Gospe i usrdno je, uz mnogo suza, molila da bude moja majka. Činilo mi se, premda sam to uradila priprosto, da mi je vrijedilo, zato što sam u nenadmašive Djevice očigledno našla sve u čemu sam joj se preporučila, te me je, najposlije, vratila k sebi. Mučno mi je sada gledati i misliti u čemu je bilo to što nisam bila postojana u željama s kojima sam započela.

8. Ah, Gospodine moj, budu

ći da ste, kako mi se čini, odlučili da se spasim, neka se Vašemu Veličanstvu svidi te i bude tako, a udijelivši mi toliko milosti koliko ste mi ih udijelili, zar niste smatrali shodnim - ne zbog moga dobitka, već zbog Vašega poštivanja - da se ne uprlja toliko prebivalište gdje ste tako stalno trebali boraviti? Teško mi je, Gospodine, to čak i izgovoriti, jer znam da je sva krivnja bila moja, zato što mi se ne čini da je Vama išta preostalo da učinite kako već od te dobi ne bih sva bila Vaša. Kad bih se htjela požaliti na svoje roditelje, ni to ne bih mogla, zato što kod njih nisam vidjela ništa drugo osim dobra i brige za moje dobro.

No prešavši ovu dob, kada sam po

čela primjećivati prirodne draži koje mi Gospodin bijaše dao, a kojih je, prema onome što su govorili, bilo mnogo, i kada sam mu na njima trebala zahvaljivati, počela sam se svima njima služiti da ga vrijeđam. O tome ću sada govoriti.