"Religijom i filozofijom se bavi samo sirotinja", reče onomad Pavle Vujisić u Sjećaš li se Dolly Bell.

To je rečenica koja najbolje opisuje neke stvari vezane za Indiju.

Nekad ljudi kažu da se neko okreće vjeri kad ga neka nesreća pogodi, kako se samo luzeri potpuno posvećuju, kad ih ostavi momak/cura, kad im neko drag umre...U Bhagavad giti se navodi da 4 vrste ljudi tragaju za Bogom-nesretni, siromašni, radoznali i oni koji tragaju za apsoloutnom istinom. Prve 2 grupe su relativno više sebične, druge dvije manje.

Indiju možete zamrziti, ili će vam se totalno uvući pod kožu.

Drugi dan naše indijske avanture, otišli smo ujutru oko 7 motornom rikšom do brda Govardhan, koje je 10-ak kilometara udaljeno od Vrindavana. Ja sam tamo ustajala oko 4 ujutru na prekrasne jutarnje molitve (Mangala arati)u Krsna Balaram mandiru. Put prema Govardhanu je prava Indija-sela i istinska čistoća-nema prljavštine i sirotinje, kao u gradu, nego jednostavni i skromni ljudi koji žive u kućicama od slame, imaju jednu kravu i žive od zemlje. Od kravlje balege se prave pogačice koje se ukrašavaju i suše na suncu i poslije slažu u kućice, također od balege i kasnije koriste za loženje (tamo nema puno drveća a i ne smije se ubijati). Onima kojim je ovo gadljivo dodajem da je kravlja balega u potpunosti antseptična, da se u starom Egiptu koristila za liječenje npr. upala očiju i da u Indiji peru suđe kombinacijom trave i kravlje balege. ( E da vidimo, ko će sada tamo išta pojesti...). U rikši smo bili samo MM i ja, a inače u jednu rikšu u koji može sjesti po našem standardu 4 ljudi, kod njih sjeda i do 10. Ljudi se voze na krovovima autobusa...ma, načisto nevjerovatno šta oni sve rade i ne kukaju. Kod nas bi pred autobusom bio rat, ko će unutra ,a ko na krov, oni ne-svako sjedne gdje ga zapadne. jako je bitan taj neki bon-ton, prvo idu stariji i djeca, mlađi uvijek ukazuju poštovanje starijima, jako je izražena ta hijerarhija...

Uz cestu vidimo žene koje rade u poljima, njihovi su sariji šareni i nose ih preko glave, jer ih to štiti od sunca, probala sam i bolje je od sunčanih naočala. Na glavama nose ćupove sa vodom-to je tako lijep prizor. I pjevaju cijelo vrijeme.

Na brdu Govardhan smo posjetili sveto jezero Radhakund, na kojem nas je odmah uhvatio jedan lokalni brahmana (svećenik) i ponudio nam se da nam bude vodič. Iako smo ga 100% odbijali, on je rekao da će on biti naš vodič, a da ga mi na kraju nagradimo onoliko koliko mislimo da treba. Da ne gubimo više vrijeme raspravljajući se, pristali smo i on nas je stvarno proveo okolo, sve nam je objasnio, izvlačio ključeve nekih mini hramova iz nekih ćoškova, sve nam objasnio, istoriju svakog malog mjesta. Na kraju nas je pošteno opeljušio, uz pomoć argumenta na koje nismo imali odgovore, tražio je 1000 rupija (25KM), pa smo spustili na 500, ali i tamo je to previše. Par dana kasnije skontali smo-ako nešto ne želiš, ne gledaj ljudima u oči, samo prođi i niko te neće opsjedati. Dok god se pravdaš i objašnjavaš-oni samo misle da se cjenkaš. Još jedna zanimljivost je da na Radhakundu (gdje žive isključivo sadhui) ima reklama za Coca colu! Pa stvarno-ta globalizacija...

Sa Radhakunda i Šyamakunda, nastavili smo do Kusum sarovara-to je nešto najljepše na planeti i ne može se riječima opisati-predivni hram iz 15. stoljeća, na jezercetu...Potom smo imali namjeru rikšom obići 23 KM dug puk oko Govardhana, što hodočasnici obilaze pješke, ali je bila stravična vrućina, a i mi smo željeli obići još puno toga.

Obilazak oko svetog mjesta se zove parikram, i može se raditi u umu, prevozom, pješke ili dandavat parikram-dandavat znači štap, što znači da hodočasnik stane sa kamenićem u ruci, pruži se po zemlji koliko je dug, zabilježi mjesto kamenom i nastavlja dalje. takav parikram se radi danima, mjesecima, godinama, ovisno kakav ste zavjet dali. Uz put se mogu vidjeti i starci koji rade svoj zadnji parikram, jednostavno će tako umrijeti na cesti. U Indiji čak ni Islam nije ko kod nas, ali o tome poslije, obilazili smo parikramu i oko džamija...Govardhan parikram se mora početi jako rano ujutru i još jedna stvar-ne smije se ići u cipelama. Malo mi je žao što to ne uradih, ali ABD, biće još prilika.

Obišli smo još par mjesta, Manasi Gangu-još jedno jezerce, predivna atmosfera, malo sam spekla stopala hodajući bosa okolo, nakon par dana sam mogla ići bilo kuda bosa. Gdje god uđete ,u bilo koji hram, ne stignete osjetiti ne sekund mira, ni pomoliti se, ni ništa, samo se svađate sa svećenicima da nećete davati donacije i uzmete malo nekakvih svetih voda i vodica, bilo je inekih prokislih,ali za razliku od ostalih zapadnjaka tamo, ja nisam ni kihnula.

Ponijeli smo iz Sarajeva raznih stvari za indijsku djecu-loptice, flomastere, olovke...i u sekundi smo bili okruženi hrpom malih Govardhanaca.

Oko 1 popodne je bilo već toliko vruće da smo krenuli nazad za Vrindavan, tom nestvarnom cestom. Na jednom jestu vozač Rikše nam je pokazao veliko banjanovo drvo. Banyan tree je specifično drvo-jer grane rastu gore, pa opet dole u zemlju i iz zemlje opet gore i tako čine jedan splet gdje ve više ne zna šta je glava a šta rep. Neobično za jednog vozača rikše-podsjetio nas je na stih iz Bhagavad gite koji upoređuje materijalni svijet sa banjanom.

Poslije popodnevnog ručka i malo odmora, uputili smo se rikšom besciljno i tako smo došli do hrama Madan Mohan, koji je najstariji u Vrindavanu. Popeli smo se uz puno stepenica gore i pujari (svećenik) nam je ispričao kako je taj hram sagrađen, priča je super, ali je duga, tako da ne mogu sada o tome.

Obilazeći hram, ugledali smo zalazak sunca na Yamuni i ostali smo tu sjediti, opčinjenim, sretni, mirni i pomalo tužni, jer je jš jednom danu došao kraj.

Večeri smo provodili u Krsna Balaram mandiru-to je hram Međunarodnog društva za svjesnost Krsne (ISKCONA). Hram je sagrađen 70-ih godina i prosto je nevjerovatno kako je takvu savršenu bileju mramornu čipku mogao projektovati jedan Holanđanin. (vidjeti slike). U hramu je bučno, šareno, veselo. Sa oltara su nam bacili vijence od ruža, stavljamo ih oko vrata i slikamo se sa ljudima, opijeni tim mirisom, bojama, zvucima...

Uvijek sam mislila da je duhovnost i religija nešto mirno, tiho, meditativno i usamljeno, ali ovdje je sve šareno i živopisno, jer je osnova Vaišnavske filozofije da je Bog svevišnja osoba koja je svugdje, u svakom atomu, u svačijem srcu, ali u u duhovnom svijetu (ahiretu u Islamu) gdje je svaki korak ples i svaka riječ pjesma. Bhakti-yoga znači povezati se s Bogom kroz odnos pun ljubavi i radosti i to se ovdje tako jako može doživjeti, da bih sad mogla pasti sa stolice dok ovo pišem, samo kad se toga sjetim. Vrindavan je posebno poznat po tome, za razliko od drugih Vaišnavskih svetih mjesta, gdje postoji doza strahopoštovanja, ovdje je Bog prijatelj i član porodice, njima tako blizak i svakodnevan...

Noć je, oko 9 sati život prestaje, tiho idemo kući-sutra idemo u Agru, da obiđemo Taj Mahal!

15.08.2007.

www.pitanje.blogger.ba