Zajednički simboli

U hramavima, grobovima i ostalim gradjevinama živih i umrlih vjera mogu se nači svagdje jednaki simboli. Uzmimo na pr. krst. Danas više ne treba naročito dokazivati da je krst služio kao vjerski simbol davno prije vremena Isusovog. Svatko može o tome čitati u knjigama o starinama. Arheološka nauka je to dokazala za stari vijek, a svjetski putnici u nepoznate zemlje za sadašnjicu. Etrurska kultura je več bila stara prije nego što je osnovan Rim. Za prastarost te kulture svjedoče etrurski grobovi u kojima je konture ljudskoga tijela mogao da zamjeti još samo onaj, koji je prvi zavirio u nj, kad su otvarani, jer se ta tjelesa odmah raspadala u prašinu čim je u grobove ušao vazduh. Ali i ako se ljudska tjelesa raspadala u prah, ostala bi djela njihovih ruku. Predmeti koji su se nalazili u grobovima svjedločili su o njihovim wjerovanjima. Na tim prastarim crijepovima vaza i zdjelica, bio je nacrtan krst i svjedočio je, da je čovjek , čije bi se tijelo u prah raspalo kod prvoga dodira vazduha bio umro sa vjerom u večni život. U Egiptu vidimo krst usječen u obeliske i naslikan na stjene unutrašnjih komora, u kojima su počivale mumije u njihovim sarkofazima. Na zidovima hramova je krst nabačen kao fresco. Iz Egipta selio se taj simbol istočno preko Asirije, Kaldeje, Indije u Kinu. Na asirskim opekama, na kaddejskim i kitajskim loncima, na indijskim i kitajskim hramovima, nalazimo krst kao simbol života. Idemo li dalje, s onkraj velikoga oceana, u Ameriku, susrečemo u hramovim iskopanim u Meksiku, u ruševimama starih Maja i Quika, krst u njegovoj egipatskoj formi. Prebrodima li Atlantik, nači čemo u starim skandinavskim pričama o čekiču boga Thora i opet simbol krsta. A ako se od isključivo vjerskih gradjevina obratimo Slobodnozidarskim hramovima, čuvarima drevnoga simbolizma, nači čemo ondje iz Egipta prenesen krst na ruži, kao simbol života, ružu kao simbol materije, ali i kao simbol šutljivosti.

Za što je krst tako sveopči znak? Jer predstavlja pobjedu duha nad materijom. On je simbol duhaj koji mijesi materiju i daje joj oblik, te joj udara svoj pečat. To je simbol stvaralačke snage Boga, koji uzima na sebe kao žrtvu ograničenje materijom, utjelovljenje. U kasnijim vremenima, koja su mislila više materijalno, postao je krst simbol stvaralačke snage na nižem, umjesto višem polu života. Mnogo se je puta krst shvatalo kao palički (spolni) simbol. Nu ovako shvatan on je povučen s nebesa na zemlju. Oplodna snaga čovjeka, životinje i biljke je odraz Sveopčeg Života kako se pokazuje u gruboj materiji. Oplodna snaga je visoko svetu ma da se zlorabi za najniže svrhe. Bilo je onda samo korak dalje, kad se je krst od simbola života učinilo simbolom preporoda i uskrsnuča iz groba. U ovom smislu on znači vjeru u besmrtnost. Tko dakle može kazati: "Znak Krsta pripada isključivo samo meni?" Ne, ne tako. On pripada meni i tebi jer pripada svima.

Imamo nadalje dvostruki trokut (Unakršteni trokuti) sa jednim šiljkom uperenim gare, a jedmim dolje. Ovaj znak je jednako universalan kao i znak krsta i predstavlja vezu izmedju materije i duha, ili kako bi rekli u starije doba, izmedju "vatre" i "vode". Mi imamo dalje petokraku zvijezdu, koja predstavlja "dragulj u lotosu" t. j. pravi Ja u čovjeku. Imamo sedmo i devetokraku zvijezdu. Mi nalazimo krug sa tačkom u središtu, znak božanstva u početku manifestiranja. Imamo jednaki krug sa krstom povrh ili ispod njega. Imamo oko unutar trokuta ili ispod njega. Imamo lotos i ljiljan indijskoga Višnu ili krščanske Djevice Marije. Imamo gromovni mlat Kine, Japana, Indije, Tibeta, Grčke, Rima, Skandinavije. Imamo zmiju dobra i zla, plod, stablo itd. Ne dostaje mi prostora, da ovdje nabrojim ma samo i deseti dio sveopčih znakova i simbola, koji jednako pripadaju najranijim predajama starine kao i modernome arhitektu. A kod svega toga nije ovdje još ništa rečeno o simbolizmu obreda i ceremonijama, o tonzuri, o svečeničkoj tunici i štoli, o napred pruženom i uzdignutom dlanu pape, o ritualnim gibanjima ruke itd., u čemu nije nipošto krščanska crkva ni jedina ni originalna, jer sve te obrede i odjeve imadu i druge, pa i mnogo starije crkve.

Ima samo jedan Bog, jedna Priroda, jedna Vjera. Simbolizam je zajednički jezik svih vjeroispovjedanja, kojim ona odavaju njihovu porijetlo iz prastare a ipak uvijek nove Religije Mudrosti ili Sveopče Religije. Tim simbolizmom objavljuju razne religije vje čne istine o Bogu i Prirodi, i u tu svrhu su one osnovane po Starijoj Brači Čovječanstva. Nijedna vjeroispovijest, koja se služi simbolizmom - što sve one čine - ne smije tvrditi da je ona jedina prava.

Zajednička nauka

Ako podjemo da proučavamo nauke, koje svim vjerama jednako pripadaju, nači čemo, da one sve sačinjavaju svima njima zajedničku osnovicu. Te zajedničke nauke so slijedeče:

Jedinstvo Boga.
Trojednost božanskih manifestacija.
Nadsjetilne hirerarhije i njihovi viši svjetovi.
Priroda čovjeka.
Njegov razvoj.
Veliki zakoni.

Ima i drugih nauka zajedničkih ali u ovom kratkom pregledu čemo se zadovoljiti s ovim najvažnijima.

Jedinstvo Boga.

Koja vjera smije sebi svojatati monopol jednoboštva? Pitate li Hindu-a, odgovorit če vam: “Jedini brez drugoga”. Pitate Parzi-a, on če vam govoriti o Zarvan Akarana, o Bezgraničnom. Židov kliče: “Slušaj Izraele, Gospodin naš Bog jedan je Bog.” Buddhista uči, da je iz Jednoga, Nestvorenoga, proizašlo sve stvaranje I sva pojedina biča. Krščanin navješčuje: “Ima jedan Bog”, Musliman: “Bog je Bog I nema drugoga osim njega”.

Pismoznanci Islama I Panditi Hinduizma filozofiraju jednakim načinom o universalnom bitku, pak če saglasnost njihovoh mišljenja, mislim, biti most izmedju Hinduizma I Islama, kojim če vrlo mnogi iči. Po jedinstvu Boga ne može se razdvajati vjere u očigled ovako odlučnih I jasnih izjava. Sve što one mogu da učine je to, da svaka od njih tu veliku istinu zaodjene u druge riječi I da joj dade različan naziv. Ali kako čovjek ostaje isti taj čovjek ma da I mijenja odijelo, jednako ostaje I Istina jedna te ista, ma da je izrečena u mnogo raznih jezika. Svaka vjera ima svoj naročiti način izražavanja. Ali rauznolikost izražaja skriva ipak identičnost vjerovanja.

Trojedinstvo božanskih manifestacija.

Kojoj vjeri pripada isključivo nauka o trojedinstvu božjemu? I u tome, kao što I u svim drugim osnovnim istinama, saglasne su mrtve vjere sa živim vjerama sadašnjosti. Filozofija Hinduizma govori o Sat, Chit, Ananda, pučki Hinduizam o Brahmi, Višnu I Mahadevi; Budizam o Amitabba (brazgranična svijetlost), Avalokitešvara I Manjusri; Zoroastraizam o Amhura-mazado, Spento (ili Angro) i Mainiušr (Armalti); Židovstvo o Kether, Binah I Chockmah; Hrist o Ocu, Sinu I Svetome Duhu, jedino Islam se ne pridružuje ovomekolu, očito iz naročitih povjesnih razloga, več kaže, prislanjajuči se o krščansku nauku: "On ne radja niti je rodjen", ali ipak daje božanstvu atribute "Močni", "Milosrdni" i "Mudri" koji i u koranu tako jasno obilježavaju trojedinstvo.

Najbolje se može slijediti nauka o trojedinstvu u ranim vjerama, ako se uzmu pod oko karakteristične oznake svakoga od pojedinih faktora. Prvi je izvor vječnoga blaženstva, samorodnost i moč. Drugi je izvor svijesti, iz kojega proističu proroci i Spasttelji. Treči, stvaralački djelatni Duh (Um), koji ostvaruje Vaseljenu.

Nadsjetilne hijerarhije i njihovi svjetovi.

U toj svtari je raznolikost jezika i načina izražavanja dovela do mnogoga nesporazumljenja. Na zapadu se pod riječi "Bog" razumijeva isključivo onaj Prajedan. Krščanstvo dalje uči, da je svaka od triju osoba trojstva »bog", ma da sve tri zajedno ne čine tri nego jednoga boga. Dakle identičnost prirode ali raznoličnost svojstava. Nikada se na zapadu ne rabi riječ "Bog" za oznaku nadsjetilnih hijerarhija. Te hijerarhije se na Zapadu zovu Andjeli, Arhandjeli, Kerubini, Serafini, Troni, Moči, Snage itd. Njima se iskazuje čast i moli se u njih zagovor, ali smatra ih se uvijek samo poslanicima i slugama Najvišega. Parsi zove ta biča »Amashaspentas", Židov i Musliman "Angjeli", Hindu i Budist "Devas". Riječ "devas" znači doslovno "Svjetleči" i vrlo je rječit izraz. Na žalost je riječ "devas" na Zapadu prevedena sa rječju »bog" i tako je došlo da se neupučeni, zapadnjak našao pred »deset milijona indijskih bogova" i da smatra indijce mnogobošcima. Riječ »Brahman" je u Indiji tačan prevod naše riječi »Bog". Deva je isto što i Angjeo. Devasi su za Hindu-a i Budista isto ono, što su za krščanina i muslimana angjeli i arhangjeli. Njihovo postojanje ni u jednom ni u drugom slučaju nije u protivrječju sa je.dinstvom božjim. Moglo bi se isto tako reči: Namjesnici, Generali i Ministri božji. Oni izvršavaju prirodne zakone i pomažu čovjeku da se izbavlja iz opasnosti, te su njegovi čuvari u nelvolji i tuzi. Oni nisu Bog, osim u smislu u kojem je i čovjek božanstven, jer je Bog u svim bičima, jednako u ljudima kao i u devasima. Kako bi prazan bio svijet da "Svijetleči" ne zapremaju sve stepenice iznad nas. Goleme ljestve raznih stepeni svijesti se protežu izmedju ruda i Graditelja Svjetova. Mi stojimo na jednoj stepenici, i u suštini nismo različni od onih biča, koja zapremaju stepenice povrh i ispod nas. Baš kao što ljudi ne mute jedinstva Boga, tako isto ni Devas toga ne čine.

Istina je da i Hindu i Budhista, jednako kao što i grčkoistočni i katolici nastoje da sebi korisnima učine "posredništvo angjela" ili Devasa, te ih zazivaju u pomoč. Ali za što da ne? U Devasu ili Angjelu ipak je utelovljena čest Univerzalnoga Biča i "sjaj Brahma svjetli kroz nje". Zar je zlo ako se još slabašne i nježne klice ljubavi i nabožnosti koje počinju probijati u dušama, još ne dovoljno razvijenih, hvataju skuta sjajne pojave takvog uzvišenog lika? Ta takav lik je za nerzvijeni um mnogo shatljiviji, bliži i prijatniji od neosobnog sveproničučega Biča.

Da li je to idolopuklonstvo? Ne, ne u zlom smislu riječi. U zlom smislu znači idolopoklonstvo obožavat jedno posve izdvojeno biče. U dobrom smislu znači bogočastiti Univerzalno Biće u bud kojoj formi u koliko ta forma potiče intelekat i pokreće srce.

Svjetovi u kojima djeluju Hirerarhije su tanji od fizičkog svijeta. Oni ne mogu biti zamječeni fizičkim osjetilima. U svetim spisima Hindua i Parza nalazimo opširnih opisa tih tanjih svjetova. Budh. izjavljuje, da ih je vidio: jednako podsvijet sa svim njegovim čudovištima kao i nadsvijet. Krščani I muslimani vieruju u Nebo i Pakao i njihovi sveti spisi nas izvještavaju o tome. U ostalom nije nužno da se zadržavamo kod činjenica, koje su sveopče poznate.

Priroda čovjeka.

Čovjek je božanstven. On je po svom najunutrašnijem biču Duh I odijeva se samo u odijev materije. Hindu objavljuje: “Ja sam On”. Kitajac i budhist govori o "pravom čovjeku kao o alemu duha u lotosu tijela”. Krščanin klikče, da je tijelo hram Gospodnji. Musliman se ne izražava tako odredjeno, ali kad Koran (u 28. glavi) naučava besmrtnost čovjeka, I dalje kaže, da sve prolazi “osim prilike božje”, moa se zaključiti odatle da I on pripoznaje identičnost čovjeka I Boga. U nauci Sufisa je vjera u ovu identičnost posve očita. Tako na pr. Kaže Jami:

Ti si jedini apsolutni Bitak.
Svaka druga stvar je tek pričina.
U tvome svijetu su sve stvari jedno.
Da se uzmogne objaviti Savršenstvo.
Prosijeva Ljepota, koja svijet savladava.
U tisuče I tisuče ogledala.
A ipak je samo jedna.

U “Cushan-i-Raz" čitamo:

A on je pak od oka svjetlo duševno,
… Ako ideš stvari samoj u dno:
On je Ogledalac, Oko I Gledani.

Čuje se mnogo puta pitanje: Ima li čovjek dušu? Ne, on nema duše, jer on jeste duša. Duša ne pripada tijelu, tijelo pripada duši. Tijelo je prolazno, duša je neprolazna. Tijelo je urodjeno u svijet I ostavlja gas a smrču. Duša se ne radja niti umire ikada. Onaj, koji je ikada sjedio uz krevet čovjeka koji umire, te je umio da kontrolira svoju vlastitu narav je video, kako je duša kliktala kad se je oslobadjala jarma puti I kad se je pred njom otvarao viši život, taj zna da u istinu nema smrti. Umiranje nije drugo nego u kuči svemira iči iz jedne sobe u drugu. To je kao odložiti tešku kabanicu I ostati u lakšem odijelu. Mi sa smrču ne gubimo ni naših duhovnih ni intelektualnih ni emocionalnih sposobnosti, mi gubimo samo put. Mi jesmo Duh, iskre jedne vatre, zrake jednog sunca, stvoreni na priliku božje večnosti.

Čovjekov razvoj.

U stvari razvoja čovjeka reči če nekoji od mojih čitalaca, da se ne može tvrditi da u toj tačci suglase sve vjere. “Može li se - čujem govoriti - nauka Hindua i Budhista o reinkarnaciji (višekratnom utjelovljivanju) spojiti sa krščanskom dogmom o svaki put specijalnorn i jednokratnom stvaranju duše". Ne, jasno je to da se to ne može. Nauka o specijalnom za svakog pojedinca jednokratnom stvaranju duše je modernoga izvora. Ona je nefilozofska i svetogrdna. Ona je neodrživa. Ali pošto krščanstvo nije sve do godine 533. nijekalo nauku o prepostojanju duše, to se na ovo pitanje može posve lako odgovoriti, da je stvar krščana da odgovore na pitanje zašto su starodrevnu nauku o reinkarnaciji zabacili, a ovu novu i krivu, naturili krščanskom svijetu. Nauka o reinkarnaciji -- to jest nauka, da Duh razvija svoje božanske sposobnosti time, što prolazi kroz jedan dugački niz tjelesnih života sve više i više oplemenjenih - ta nauka je zajednička svimkolikim vjerama Staroga Vijeka. Hinduizam i Budhizam su čitavi sagradjeni na njoj. Nazori starih Egipčana o životu poslije smrti oslanjaju se na nju. Plato i Pitagora, Grci i Rimljani sa uvjerenjem se zalažu za nju. Židovi su čuvali istu nauku, kako svatko može da čita u Josephusu i Kabbali. Nauka o reinkarnaciji je bila u vrijeme Isusa sveopčeno proširena. On sam je više puta ciljao na nju. Ona se je podržavala u krščanskoj crkvi kod nekih sekta, kao na pr. kod Albigenza. U sedamnaestom i osamnaestom vijeku je opet iskrsla u anglikanskoj crkvi i bila je naučavana od strane svečenika i svjetovnjaka. Nešto kasnije pjevao je pjesnik Wandsworth:

"Naš porodjaj je tek zaspivanje, zaborav.
Duša što se razvija
Imala je drugdje svoje boravište
I dolazi iz daleka".

I opet u našim danima su svečenici anglikanske crkve propovijedali nauku o reinkarnaciji. Ima jedna izjava, za koju krščani vjeruju da potječe od njihovog Meštra, a koja može da posluži kao jak dokaz one nauke: "Budite savršeni" - zapovijedio je Isus svojim učenicima – "kao što je savršen vaš otac na nebesima". Savršeni kao Bog! Zar da to znači da se od nas ludih kratkovjekih ljudi očekuje da postanemo još prije nego što se nad nama zatvori grob sveznajuči, svemoguči i presveti? Nikakova ljudska riječ ne može da opiše savršenstvo Svevišnjega, a ipak kaže Isus: "Budite savršeni kao što je savršen vaš otac na nebesima". Kako bi se moglo udovoljiti toj zapovijedi, kad ne bi imali pred sobom beskrajni niz života u kojima čemo moči postepeno da prodjemo cijelu stepenicu do savršenstva?

Dvojbeno je kako se odnosi Islam prema nauci o reinkarnaciji. Doduše nekoji tvrde, da bi se i ona dala nači u koranu, ali na svaki način ne ulazi ta nauka u običajni muslimanski nauk vjere. Ali u 13. vijeku poslije Krista imamo derviša Jelala, čije su nauke sačuvane u Mesnavi, i on govori ovako:

"Ja sam umro za rude i postadoh biljka.
Ja sam umro za biljke i postadoh životinja.
Ja sam umro za životinjstvo i postadoh čovjek.
Šta da se dakle bojim? Zar sam umiranjem ikada postao manji?
U buduče ču umrijeti za čovječanstvo
Da mi narastu krila Angjeoska, jer sve prolazi,
Samo ne prilika Njegova.
I ostavljajuči angjela iza sebe
Postati ču ono što nadilazi sve predočivanje,
A onda ostavite me da se razlijem u Ništa.
Jer strune harfe moje dovikuju mi:
Zaista u Njemu se svi vračamo izvoru."

I odnos Zoroastranizma je nesiguran. Mnogi Parzi prihvačaju nauku o reinkarnaciji, drugi je niječu. Dovoljno če biti upozoriti na to, da Zoroastrianizam onakav kakovoga mi danas poznajemo, predstavlja jednu "fragmentarnu religiju", a da se u spisima grčkim i novo platonskim, u ojima se, kako se uzima, odražava perzijska nauka, naučava reinkarnacija.

Veliki zakoni.

Pod time ja razumijevam zakon Karme ili zakon o uzroku i učinku, te zakon žrtve ili zakon o održanju energije. Znanost uči zakon Karme u obliku nepromjenljivoga niza onoga što ona naziva "prirodni zakoni". Teologija ga naziva "božja pravednost". Zakon Karme je stijena na kojoj se sve ostalo zida. On vrijedi u svim svijetovima, bili oni suptlni ili grubo materijalni. Sa pravom se kaže u ovom Zavjetu (Galat. VI. 7.): "Ne varajte se, Bog se ne može varati. Jer ono što čovjek sije to če i žeti". Buddha kaže: "Svaki put kad jedna zla misao nagoni čovjeka da govori i radi, slijedit če bol, baš tako sigurno, kao što kotač slijedi nogu vola koji vuče kola ... Govori li ili radi li netko iz plemenite pobude, slijedit če ga sreča, kao sjena, koja ga nikada ne ostalvlja". I Hinduizam je prepun sličnih rečenica. Mogla bi se iz sviju svetih knjiga svijeta izvaditi čitava rukovjet takovih mjesta.

Zakon žrtve utvrdjuje činjenicu, da se bud koji život može održati samo time, da u tu svrhu drugi neki život dade sebe, bilo dobrovoljno bilo nedobrovoljno. U nižim carstvima prirode žrtva je nedobrovoljna. Rude se rastvaraju u svoje sastavine da hrane biljke. Biljke moraju davati život za ishranu životinja i ljudi. Tek kod čovjeka postaje moguče, napretkom intelekta, stapanje pojedinačne volje sa univerzalnom voljom. U onoj mjeri u kojoj se to stapanje vrši, u istoj tolikoj mjeri se razotkriva i duhovna priroda čovjekova, i čovjek uči spoznavati sama sebe.

Za krščanina predstavlja simbol krsta takav idealni život. I zaista, bio on krščanin ili budhist, musliman ili hindu, svaki teži za Najvišim, ide putem krsta.

Zajedničke priče.

Neke izvjesne priče što se pričaju o raznim osnivačima vjera su, u glavnim linijama, u svim vjerama jednake. Ta indetičnost dolazi odatle, što se svaki osnivač vjere shvača kao utjelovljenje Logosa (I riječ postade tijelo ...). U svim pak vjerama simbol je Logosa sunce Sunce - za svjetove njegova sistema izvor svega života i svjetla - smatralo se u vjerama Staroga Vijeka tijelom Logosa, njegovim oblikom kakov je zametljiv u fizičkoj materiji. U modernim vjerama postalo je sunce simbolom sveprodiručega Boga, i nije se mogao odabrati bolji simbol. Stalno se vračajuči momentu sunčane drame čine povijest godišnjih doba naše Zemlje. I ti momenti se odrazuju i u povjesti života svih velikih osnivača vjera.

Ovo za Islam kao što je i prirodno, ne može da važi. U velikom proroku Arabije njegovi vjernici ne gledaju utjelovljenje Logosa, nego, i s pravom čovjeka. No u svim velikim vjerama, u kojima se gleda na osnivače kao utjelovljenje božanstva, pojavljuju se jasne konture sunčanoga mitosa. Ta činjenica navodi se kao dokaz, da osnivači religija uopče nijesu ni postojali. No to je pogriješka. Ne kažem time da se možda osnivači vjera imaju da identifikuju sa suncem, nego mislim reči samo to, da su i sunce i oni fizičko utjelovljenje centralnog života jednog odredjenog sistema svjetova. Ono što je sunce za svoj sistem, ovo je osnavač vjere za svoju vjeru.

Bik je simbol perzijskoga Mitre i egipatskog Ozirisa, jer je bik u doba, kad su obje ove prastare vjere osnovane, bio znak u Zodijaku za proljetni ekvinokcij - za uskrsnuče. Iz jednakog uzroka bila je riba simbol kaldejskog Oneas-a. Iz istog uzroka bio je Jupiter: Jupiter Ammon, a Isus: Jagnje.

Svagdje se priča kako je božanski osnivač vjere rodjen u jednom skrovitom mjestu: Šri Krišna u podzemnom podrumu, Mitras i Isus u špilji. Za Isusa su kanonske knjige kasnije pretvorili špilju u štalu. Za misterije Adonisa kaže se, da su se prije toga svetkovale u onoj istoj špilji. Rodjenje osnivača istodobno pada u doba zimskog sunčanog obrata i stalno je popračeno čudesnim dogodjajima, koji se u pojedinostima, naravno, veoma razlikuju kod raznih naroda. Devasi spuštaju kišu cviječa na Davaki i Krišnu, njenog božanskog sina. Vazduhom se razliježe angjeoska pjesma kada Marija, djevičanska majka, daje na svijet božansko dijete. Nebeski glasovi poju hvalu i čast, jer je rodjen Gospodar svijeta, kad Nith, neoskvrnuta djevica, radja Osirisa. Zarathustra je kod poroda prosvijetljen nekim svjetlom od koga je cijela soba ispunjena ružičastim svjetlom. Devasi pjevaju pjesme i kod poroda Buddhe. A u kitajskim spisima, ne u indijskim, kaže se, da je Budhina djevičanska majka Maya začeta od duše Šing-Šin. Rodjenje mnogih od tih osnivača je naviješteno nekom zvijezdom. I Krišni, kao i Isusu, prijeti pogibao da u prvoj godini budu ubijeni, jedan od Hamze a drugi od Herodesa. Simeon pozdravlja dijete - Isusa kao spasiteija naroda. Asida govori o budučoj slavi Budhe. A svi ovi Veliki liječili su bolesne i uskrisivali mrtve.

Kao što su slični životi velikih osnivača, tako su slične i njihove smrti. Oni večim dijelom, umiru naprasnom smrti, pa makar kakve da je vrste ta smrt redovno odrazuje misao žrtve. Ta smrt je kao neki odraz žrtve Logosa iz koje proizlazi ovaj pojavni svijet. Ali poslije smrti za svakog od ovih osnivača dolazi uskrsnuče i uzlaz na nebo. Egipatski Oziris biva umoren i kao tijelo Puruše iz indijskih Veda, njegovo je tijelo raskomadano. Ali on se diže iz mrtvih i vlada. Umoreni Perzijski Thamuz oplakivan je od vjernih, koji malo zatim klikču, jer on uskrsne. Krišnu biva umoren strijelom jednog lovca, našto se vrača u svoje nebesko carstvo. Mitra - umoreni - ustaje iz mrtvih, kao spasitelj svoga naroda. Isus je umoren, ali uskrsava i uzlazi na nebo. A smrt i uskrsnuče svih tih osnivača religija pada u doba proljetnog ekvinocija.

Ovako velike sličnosti ne mogu biti puka slučajnost. Ta sličnost svjedoči u prilog jedne zajedničke prapovijesti svih tih vjera, koja se prapovijest uvijek iznova vrača u uvijek novim oblicima. I što više budemo proučavali svete knjige i tradicije sviju naroda, to čemo više dokaza takove zajedničke povjesti u njima otkrivati. Sve one pojedinačne povijesti samo su prepričavanje velike legende svijeta.

Zajednička etika.

Neosporiva je činjenica, I me treba to istom dokazivati, da sve vjere prepovijedaju najvišu moralnost. Mi čemo se dakle zadavoljiti sa nekoliko citata samo zato, da bi upozorili na bogate zlatne žile iz kojih su izvadjeni.

Zlo vračati dobrim. Manu, veliki indijski zakonodavac, kaže: »Mudrac se osvečuje time što nepravdu oprašta”. “Ne susreči ljutitoga ljutito. Ako si surovo nagovoren, odgovori blago”. - U Samavedi kaže se: »Prekorači prag koji je teško prekoračiti: susreči ljutinu sa blagošču, a laž sa istinoljubjem.” – Buddha uči: »Onome koji mi nanosi nepravdu, odvratit ču sa punočom moje ljubavi; što više zla on učini, to ču ja dobra da učinim". - Pobjedi mržnju ljubavlju, zlo dobrim, sebičnost izdašnošču, laž istinitošču”. »Ne može se mržnji učiniti kraj mržnjom, mržnja prestaje sa ljubavi”. - Lao-tse kaže: “Dobroga ču susretati sa dobrotom, a zloga isto, istinitoga istinama, lažnoga isto tako”. - »Osveti zlo dobrim”. - Komfucije odgovoijo je jednom na neko pitanje: “Ono što ne želiš da se učini tebi, ni ti ne čini drugome". “Kad radiš za drugoga, radi kao da radiš za sebe”. - Isus kaže: »Ljubite vaše neprijatelje, blagosivajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, molite se za one koji vas progone". Poniznost i blagost. Lao-tse kaže: “Blagošču i držeči na uzdi svoje strasti može se postati dijete. Time da se skriveno oko srca očisti od sviju mrlja, može se postati bez ljagew”. - “Ima jedno spokojstvo i čistoča srca, pomoču koje se može zavladati cijelim svijetom”. - Da se uzmogne biti blag potrebno je biti jak”. - "Mudrac se postavi u posljedni red, a ipak je prvi. On se žrtvuje, a ipak je uščuvan. Ne dolazi li to otud što je on nesebičan? Un nije samodopadan i zato sjaji. On se ne hvasta i za to ima zasluga. On ne teži da sebe uzdigne visoko i zato stoji visoko”. - Isus uči: »Ako ne budete kao djeca, ne čete uči u carstvo nebesko". – "Onaj koji se uzvisuje biče ponižen, a onaj koji se ponizuje biče uzvišen".

Manu kaže: "Onaj koji je okaljan putenošču neče nači zadovoljenja ni u Vedama, ni u darežljivosti, ni u doprinašanju žrtava, ni u vježbama pokore". Budha kaže: "Srce puno vjere i ljubavi, koje prati dobra djela, gradi most iz svijeta ljudi u svijet Devasa". - Isus se tuži: "Vi ljubite žrtvene darove a najvažnije stvari zakona zaboravljate: pravičnost, milosrdje i istinitost".

Moglo bi se još dugo ovako redati citat za citatom o svakoj pojedinoj krijeposti, ali i iz ovo malo može se vidjeti da stablo svake vjere cvjeta jednakim cvjetovima. Sve vjere uče jedno te isto. Sve su one kanali kroz koje božanski život struji. Sve svete knjige navješčuju jednaku blagovijest, jer svi Učitelji Svjetova sačinjavaju jedno jedino veliko Bratstvo, i za to govori svaki Glasnik kojega oni izašilje u svijet jedan te isti govor.

I tako vidimo da vjere nisu rivalkinje. One su sve kčeri zajedničkih roditelja, sve one objavljuju čovječanstvu spasenje Istine, koju su naučile u domu svojih predaka. I mi tim načinom odista stojimo pred jednim bratstvom vjera. Svaki onaj koji je religije makar i malo proučavao i uporedjivao Priznat če njihovu indentičnost. Ali dok su one sve podjednako i plod neznanja i sujevjerja, krive i lažne za onoga, koji proučava samo uporednu mitologiju, sve su one za nas, koji se ba,imo višom okultnom naukom, za nas teosofe, istinite, sve su one grane sa drveta Prastare Mudrosti. Sve religije imaju jednako pravo na svaki pojedini stavak Nauke Mudrosti. Ni jedna ne smije ništa od toga svojatati kao svoj vlastiti posjed i drznuti se da kaže: "Ova nauka je moja, jedino moja, ona nije tvoja, nije njegova". Naprotiv, bilo bi bliže istini kad bi se kazalo: »Ova nauka je moja, jer je ona tvoja i jer je njegova".

Ima sarno jedna vjera: spoznavanje Boga. Sve vjeroispovijesti su samo grane, jednoga debla, stabla života, čije korijenje je u Nebesima, a čije grane se šire u carstvu ljudi. Korjenje stabla života je Mudrost - ne vjera, niti nada, nego izvjesnost - to jest za čovjeka je spoznaja Boga unutrašnji lični doživljaj. A to je vječni život. Sa svake pojedine grane stabla života može se birati cviječe za sreču čovječanstva. Niko ne bi smio da niječe ono, što drugi smatra svetom istinom, jer može da bude da onaj drugi spoznava istine koje ostanu ostalima sakrivene. Ali neka niko te svoje lične nazore ne naturuje drugima. Od toga nikada ne može biti dobra.

Kao što u našem sistemu ima jedno sunce i svaka enargija na zemlji je sunčana energija, kao što jedno sunce oživljava cijeli svijet, jednako tako žive u svim bičima jedna bitnost. Ima samo jedan način bogohuljenja: nijekati Boga u ljudskim grudima. Irna samo jedno krivovjerstvo, a to je kad se kaže: "Ja sam od tebe različan, mi nismo jedno".

Za spasenje svijeta nužno je nešto više od altruizma, ma i kako bio plemenit. Mi možemo da posve dobro naučimo neesebično misliti i raditi, ali mi nismo prodrli do Najvišega, sve dok ne naučimo kazati: "Nema mene i drugog. Moja sopstvenost živi u svim bičima". Kad jednom svi ljudi budu mogli da tako kažu, značit če to, da je svanula zlatno doba. Kada to kaže ovdje ili ondje koji osamljeni čovjek, njegovo če prisustvo, išao kud mu drago, djelovati blagoslovljeno.

Mi smo brača, da, i više još nego brača, jer brača imaju jednog zajedničkog oca, ali mi imamo jednu zajedničku sopstvenost. Upoznajmo dakle svi u svemu oko sebe ljepotu te naše bitnosti i sjetimo se da nijekati nju znači nijekati je i u nama samima i u samome Bogu.

Adyar 1907.

 

http://teozofija.info/Temelji_morala.htm