Utrošio sam mnogo vremena razmišljajući o ovom kur’anskom pojmu, njegovom značenju i značaju u kosmičkim relacijama, značaju u ovozemaljskim relacijama, kao i u svakodnevnom ljudskom bitisanju.
Naučnici dvadesetog stoljeća vrijeme su okarakterizirali kao četvrtu dimenziju - u naučnim razmatranjima označenu kao parametar koji ulazi u skoro sve analize i proračune, kao i ključni faktor koji povezuje sve promjene u različitim stanjima i zbivanjima.
Vrijeme je neopipljiva veličina, mjerena promjenama položaja materije u prostoru, dakle, posrednim zapažanjima! Za snalaženje u materijalnom prostoru, u odnosu na zemaljske relacije, čovjek je konstruisao kompas.
Za snalaženje i orijentaciju u vremenskom prostoru konstruisao je časovnik kojim je pokušavao mjeriti vrijeme, obavljati različite procjene i analize promjena koje su, neosporno, nastajale protokom vremena.
Vrijeme je, Allahovom voljom, čovjeku stavljeno na raspolaganje kao i sva ostala dobra materijalne prirode! Kao što čovjek koristi vodu, hranu, prostor za kretanje i svoje bitisanje, tako koristi i tu nevidljivu, neopipljivu veličinu o čijem postojanju i njezinim različitim utjecajima ima posredna zapažanja i spoznaje zasnovane na vlastitim zapažanjima te spoznaje na osnovu vlastitih umnih napora. Samo umnim aktivnostima i umnim naporima možemo do određenih granica uspostaviti neposredni kontakt sa vremenom i njegovim tajanstvenim svojstvima!
Čovjek je u svojoj naivnosti, nedovoljnom znanju ili nepotpunom životnom iskustvu uvjetovanim kratkoćom ljudskog života, izvršio neshvatljivu podjelu vremena. Tako npr., odredio je: korisno vrijeme, beskorisno vrijeme, sretno, dobro, loše vrijeme, nesretno vrijeme. Svoje bitisanje podijelio je na: prošlost, sadašnjost i budućnost. Tako je, razbijajući cjelinu ove nemjerljivo dragocjene veličine, posmatrao samo dijelove te cjeline odričući se mogućnosti da sagleda cjelinu ove nevidljive dimenzije trajanja!
Čovjek je, nesvjesno, pokušao istinu ,,konzumirati” u manjim zalogajima, jer je, očito, osjećao da bi se mogao ,,udaviti”, ako bi istinu o vremenu pokušao u sebe unijeti u cjelosti!
Preuzvišeni Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu navodi da je čovjeku data mogućnost da neke istine i tajne može spoznati samo do određenih granica - onoliko, koliko mu Allah, dž.š., dozvoljava.
Postavljalo se često pitanje: Šta je čovjek, kao Božije djelo, u beskonačnom okeanu vremena? Mi smo posljednji, krajnji izdanak života - u općem lancu življenja! Naša krv nije prestajala živjeti od prvog čovjeka, Adem pejgambera, do danas, prenoseći se procesom rađanja iz generacije u generaciju. Tako smo mi, u apsolutnom toku trajanja, najstariji izdanak života - stariji smo od svojih djedova i pradjedova, od svojih roditelja, mada se tvrdi suprotno! Tako dolazimo do saznanja da smo cijelog života u našem vremenu trajanja imali potpuno pogrešnu predodžbu.
Čovjek, dakle, nije ništa drugo do akumulator vremena koje je preživljeno u svim prethodnim generacijama - akumulator života.
U genima čovjeka upisane su sve razvojne promjene, stanja i zbivanja! Jednostavno rečeno, geni su šifrirana prošlost - dio vremena!
Dakle, može se na različite načine dokazivati i dokazati da sve što postoji, što je bilo kada nastalo Allahovom voljom i odredbom, krije u sebi vrijeme - tu nevidljivu i tajanstvenu dimenziju, nezaustavljivu i neuništivu veličinu!
Vrijeme ima svoju karakteristiku sumjerljivosti. Ono na svoj način pripada kategoriji mikrokosmosa i makrokosmosa.
Tako mikrokosmosu pripadaju beskonačno mali vremenski intervali (nano-sekunde, milijuniti dijelovi sekunde), kao što makrokosmosu pripada vrijeme mjereno milijardama svjetlosnih godina (svjetlosna godina je pojam kojim se najčešće određuje udaljenost u vasionskom prostoru, ali u sebi krije parametar vremena), tako se veličina vremenskog prostora proteže od beskonačno malog do beskonačno velikog! Dakle, veličina vremenskog prostora odnosno dimenzije vremena su u neposrednoj korelaciji sa veličinom materijalnog dijela svijeta! Ili, da budem slobodan iskazati tvrdnju: vrijeme kao nevidljiva veličina predstavlja dio nevidljivog svijeta, koji je ukomponiran na hiljade načina u vidljivi materijalni svijet.
Pripadnici islama, šehadeta, svojim vjerskim opredjeljenjem dužni su vjerovati i u nevidljivi svijet. To je svijet vremena (jedinstven) u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Za nas je ,,nevidljivi” dio koji pripada prošlosti i budućnosti dok proces trajanja sadašnjosti možemo pratiti.
Međutim, Allah, dž.š., obdario je pojedince mogućnošću predviđanja budućnosti, a to je moć prodora ljudske svijesti u budućnost - bližu i dalju.
U te ljude, od Boga posebno odabrane i obdarene, spadaju Božiji poslanici i vjerovjesnici. Posljednji Božiji poslanik, Muhammed, alejhi-s-selam u Kur’anu, azimu-š-anu, posljednjoj Božijoj objavi, prenosi ljudima dijelove prošlosti ljudskog roda kao i vizije budućnosti.
Treba naglasiti da vrijeme kao nevidljiva kategorija opstojnosti svijeta nije jedini dio nevidljivog. Tu spadaju nevidljiva duhovna bića - meleki, džini, šejtani! Tako je Allah, dž.š., u Kur’anu, a.š., odredio život Ibliza - njegovo trajanje će se završiti sa Kijametskim danom! To je vremensko ograničenje zla!
Vratimo se sada svakodnevnom ljudskom životu! Čovjek dolazi na ovaj svijet bez svoje volje, dakle, Allahovom voljom, a posredstvom svojih roditelja, koji su na isti način došli na ovaj svijet. Rađanjem počinje život čovjeka - ovozemaljski - i njegovo trajanje u prostoru - i vremenu. To trajanje određeno je vremenom života - putom Zemlje oko Sunca (jedan obilazak Zemlje oko Sunca - jedna godina života)!
To kretanje Zemlje oko Sunca odvija se određenom brzinom - oko 29 km/sek. A šta je brzina? Svi znamo da je brzina put pređen u jedinici vremena, ili matematski iskazano:
v = s (m/s)
Ako u ovom izrazu vrijeme kao veličinu u nazivniku razlomka skraćujemo (uzimamo manje brojne vrijednosti), brzina se povećava. Ako se uzme t 0 (teži nuli), brzina se na istom putu ,,s” povećava do beskonačnosti! Ovo je teorijski moguće! Međutim, postoji tvrdnja da materijalni svijet ne može prevazići brzinu svjetlosti!
Prema naučnim tvrdnjama, pri brzini svjetlosti u materijalnom svijetu prestaju sve promjene - odnosno vrijeme u svom toku zaustavlja se, prestaje protjecati i nastaje vječnost.
Osvrnuo bih se u ovoj raspravi na značenje 82. ajeta 36. sure Jasin, u kojoj se kaže: Pa kada on nešto hoće, Njegovo je samo da rekne: ,,Budi!”, - i to biva! Dakle, bez obzira na ogromne udaljenosti, bilo gdje u Kosmosu, volja Allaha, dž.š., trenutno se izvršava! Za ovu trenutnu komunikaciju vrijeme u izrazu za brzinu mora biti ,,0” (nula), a to važi za onoga ko je Gospodar vremena - a to je samo i jedino Allah, dž.š., a On je bezvremen, oduvijek je i nikada ga neće nestati!
Dosadašnje razmatranje približava nas odgovoru na jedno vječito postavljano pitanje: Kada će otpočeti vječiti život?
Na nivou dosadašnjih ljudskih saznanja iznesenih u ovoj raspravi odgovor bi bio: Vječni život počet će onda kada materija koja nosi na sebi život (planeta) i njen zvjezdani sustav postignu brzinu svjetlosti!
Poznato je iz astronomije da se zvjezdani sustavi, sazvježđa, galaksije . . . kreću ubrzano u svemirskom prostoru koji je beskonačan.
Ono što čovjek može vidjeti golim okom i uz pomoć teleskopa samo je deseti dio materije svemira, dok 90% materije predstavlja ,,crnu masu” - koja upija svjetlost - i za naša čula je nevidljiva! Ova masa ima ogromnu gravitacionu moć, i po svemu sudeći, predstavlja generator kretanja - ubrzavanja!
Može se samo pretpostavljati o tome da će vremenom koje se ne može odrediti, i čiji je Gospodar njegov Stvoritelj - Allah, dž.š., zvijezde sa svojim planetama rasporediti u beskonačni prsten koji će se vrtiti brzinom svjetlosti oko središta koju će činiti ,,crna masa” - i na ogromnoj udaljenosti (sa beskonačno velikim radijusom rotacije)!
Tada bi trebala početi vječnost - novi život koji će poslije Sudnjeg dana početi, kada će po Allahovoj odredbi biti proživljeni ,,iz trulih kostiju” svi oni koji su nekada postojali - kako to stoji na više mjesta u Kur’anu, a.š. Logično bi bilo zaključiti da prelazak iz jednog stanja u drugo (iz prolaznog svijeta u vječni) treba imati i svoju ,,međufazu” - a to je ,,Sudnji dan”, koji će trajati onoliko, koliko Allah, dž.š., bude odredio. Logično bi bilo zaključiti da se stara zgrada mora srušiti (svijet koji sada postoji), kako bi se na njegovom mjestu (prostoru) izgradila nova (drugi svijet koji je čovjeku od Boga obećan).
Da bi se sve ovo desilo, potrebne su ogromne (neizmjerno velike) količine energije! Tu energiju može stvoriti samo preuzvišeni Allah, dž.š. I ona je samo njemu dostupna!
U izloženom tekstu govorili smo o brzini kao fizičkoj veličini u kojoj se nalazi odrednica ,,vrijeme” - ,,t”.
Da bi se brzina povećala, potrebna je promjena brzine, opet, u jedinici vremena, te tako dolazimo do izraza za ,,ubrzanje":
v s
a = = (m/s2)
t t2
Poznata definicija iz fizike glasi: Ubrzanje je promjena brzine u jedinici vremena, ili promjena puta u jedinici vremena na kvadrat! Eto, i za ovu promjenu, koja je hipotetički uvjet da se dosegne vječnost, potrebno je vrijeme!
Osvrnimo se na neke druge grane znanosti u kojim vrijeme igra odlučujuću ulogu.
U atomskoj fizici vrijeme je ključni faktor da bi se ostvarila lančana reakcija cijepanja atoma pod određenim uvjetima. Ako je vrijeme dovoljno kratko (brzina cijepanja atoma dovoljno velika), lančana reakcija će započeti! Ako je ova reakcija nekontrolirana - dolazi do eksplozije (princip djelovanja atomske bombe), ako je ova reakcija vremenski kontrolirana (slučaj rada atomskog reaktora), tada energiju koja se oslobađa možemo kontrolirati i u korisne svrhe upotrebljavati, koristiti za ljudske potrebe.
Kao što se vidi iz navedenog primjera, a i drugih koje ću navesti, vrijeme je regulator svih stanja, promjena i zbivanja!
Onaj ko se ne zna prilagoditi vremenskim ograničenjima i ne postupa u skladu sa vremenskim mogućnostima, osuđen je na propast!
Vozač koji se žuri, koji hoće nadoknaditi izgubljeno vrijeme povećanjem brzine automobila, suočava se sa opasnošću da doživi saobraćajni udes! Vozač koji ne utroši dio svoga vremena za odmor (spavanje), opet rizikuje od saobraćajnog udesa, jer psihički nije sposoban za korektnu vožnju!
U svakodnevnom životu, u komunikaciji sa ljudima čovjek treba vladati svojim mislima i reakcijama, a i za to mu je potrebno vrijeme - da stane, da razmisli o svojim postupcima, da izbjegne konflikt!
Bolestan čovjek po savjetu liječnika mora uzimati lijekove u strogo određenim vremenskim intervalima, u kojima će lijek najuspješnije djelovati! Ako se vrijeme skrati, koncentracija lijeka raste iznad dozvoljenih granica, te će njegovo djelovanje izazvati štetne efekte, ako se uzme sa zakašnjenjem, koncentracija može da opadne ispod nivoa uspješnog djelovanja! Ovdje je vrijeme faktor uspješnosti liječenja!
U procesu proizvodnje - projekticiranja tehnološkog procesa, nastoji se ostvariti proizvodnja u što kraćem vremenskom roku, čime se mjeri produktivnost rada a time i uspješnost obavljanja posla! Na Zapadu postoji poslovica: ,,Vrijeme je novac!”
Drugim riječima, vrijeme upotrijebljeno u korisnom radu predstavlja uvjet prosperiteta i napretka! Isto tako, vrijeme upotrijebljeno u ratnim djejstvima i destrukciji predstavlja zloupotrebu vremena, zloupotrebu Božijeg povjerenja koje je Svemogući Bog poklonio čovjeku i odredio mu u Kur’anu, a.š., šta treba raditi, kako se ponašati, i kako na najhumaniji način koristiti svoje vrijeme.
Vrijeme upotrijebljeno u korisnom radu, u čenju, bavljenju naukom, jednako je vremenu koje se troši na ibadet!
Vrijeme koje čovjek provodi u namazu i drugim vidovima ibadeta predstavlja svjesno odricanje od onoga što je neponovljivo i što se troši - što prolazi, ali je u isto vrijeme i najčvršća veza sa svojim Gospodarom i Stvoriteljem. Svijesno odricanje od dijela raspoloživog vremena u korist ibadeta jeste osnovna obaveza čovjeka prema svome Stvoritelju - i prirodna je kočnica ,,naših životnih lančanih reakcija” koje bi, ako izmaknu kontroli, neminovno dovele do ,,eksplozije” našeg života (nastanak stresa, nervoze, neuroze, različitih psihosomatskih poremećaja, angine pektoris, infarkta i sl., te konačno prerane smrti)! A to je slično malom, pojedinačnom ljudskom ,,černobilu”. I u poznatoj černobilskoj katastrofi lančana reakcija je izmakla vremenskoj kontroli - i znamo šta se desilo! A svi smo mi potencijalni ,,mali ljudski černobili”! Zato neka naša svijest o vremenu bude podređena odredbama i naredbama Allaha, dž.š., koje nas ibadetom treba za trenutak zaustaviti na tromeđi vremena: prošlost-sadašnjost-budućnost, da nam omoguće da prilagodimo brzinu svoga življenja realnim potrebama i mogućnostima vlastitog života i života onih oko nas!
Nemoguće je navesti sve primjere iz života koji upućuju na značaj istine sadržane samo u jednom ajetu jedne sure Kur’ana časnog - suri El-‘Asr! Da ne ističem grandioznost istine koju u sebi nosi cjelovitost sadržaja Božije objave - Kur’ana, a.š., što se samo po sebi podrazumijeva.
Svaki vremenski prostor kroz koji bude prolazio čovjek živeći na Zemlji kao Allahov namjesnik, nosit će nove dokaze o istini sadržanoj u naznačenoj suri - uz interpretaciju primjerenu datom vremenu.
Na kraju ovog skromnog razmišljanja, molim Allaha, dž.š., da nam omogući da spoznamo ono što još nismo spoznali, da kur’anske poruke postanu naša obaveza čijom realizacijom ćemo osmisliti naše bitisanje u ovozemaljskom vremenskom prostoru - načinom i postupcima koji će biti primjereni bezgraničnoj milosti i ljubavi koju nam ukazuje naš Stvoritelj i Gospodar Allah, dž.š.
Ahmed Korić