Mnoge nedaće (zemljotresi, poplave, požari, pandemske bolesti) su rezultat prirodnih okolnosti i tu se uglavnom ništa ne može učiniti. Daleko veći problem je sa nedaćama koje već dva milenija nanose organizovane monoteističke religije kroz bezbrojne primjere od jednostavnih netrpeljivosti do religioznih sukoba—unutar istih grupa ili van njih—ratova, genocida, prisilnih raseljavanja, i slično. U svemu tome, crkvi je uvijek bio važno da ne izgubi svoj primat jer je to za ‘dobrobit većine.’ Sjetimo se izjave papinog predstavnika za vrijeme Albigensian krstaškog rata: ‘Pobijte ih sve. Bog će da prepozna svoje (katolike).’ A pošto je ovaj život samo prolazan, valja nam u njemu propatiti (da mi je znati čemu?) da bi se zauzvrat dobilo nešto neopisivo divno i kao neodoljivu privagu, vječno. Valjda zato nije ni čudo da neki jedva čekaju da umru kako bi im konačno sve bilo potaman. Ima opet i takvih koji osobe druge vjere mirne savijesti zaključaju u bogomolju, pa onda istu zapale bez ikakve namjere da im na taj način osiguraju brži put do raja. Valja se ponovo pitati gdje je u tom slučaju bio Bog, jer je kao Svemogući mogao—ili tačnije morao—da ugasi požar u vlastitoj kući i tako spasi nevine. Kao najmanje, mogao je da pošalje otrovne zmije. Ali ko zna; možda su u to vrijeme svi njegovi anđeli bili prezauzeti brigom oko djece, koja su u tom momentu (kakva koincidencija!) mirno spavala.
Ne znam da li je donje navod nekog od ranijih mislilaca ili škotskog filozofa Davida Hume-a (Hjum), ali pogađa ‘u sridu’:
- Da li Bog želi da preduhitri zlo ali nije sposoban? U tom slučaju je nemoćan.
- Da li je sposoban ali nije voljan? Onda je zao.
- Je li Bog istovremeno sposoban i voljan? Jer ako jeste, gdje je onda uloga đavola?
Smatram da je krajnje nemoralno stvoriti a još nemoralnije milenijama održavati i širiti splet predanja i priča koje su zasnovane na strahu, predrasudama, i mašti mnogih, a koje su skupljane i proturene kao istina. Sve se to radilo putem grupnog manipulisanja i naturanja straha kao kazne za neposlušnost u odnosu na dato društvo, zatim pružanju lažnih nada, da bi na to kasnije nadovezale hrišćanske manipulacije oko pojave spasioca za iskup od kolektivnih ‘ljudskih grijeha.’ To je zatim otišlo toliko daleko, da se na tim izmišljenim platformama i danas u mnogim zemljama baziraju državni zakoni! Čini se da vjerovati u takve izmišljotine zahtijeva posebnu sklonost oko miješanja realnog i duboke fantastike, što naš mozak na žalost dozvoljava. Pitanje je da li je kler drugačiji od lokalnog vrača u ‘necivilizovanom’ društvu? Siguran sam da vračevi i šamani svojim načinom komuniciranja sa nepoznatim izazivaju podsmijeh i žaljenje kod bogom-nadojenih hrišćanskih vjernika, koji opet svaki prilaz spiritualizmu kod drugih smatraju odrazom neznanja, primitivizma, ignorancije, ili čak nedostatkom civilizovanosti.
Danas samo u rimokatoličkoj crkvi živi i radi preko 400.000 sveštenika koji su ogroman trošak za katoličku blagajnu, ili tačnije za džepove vjernika. Kada dodamo odštete po sudskim presudama za seksualne mahinacije jednog dijela katoličkog sveštenstva, onda dolazimo do nevjerovatnih podataka. Na primjer u Kaliforniji—i to samo u jednom sudskom procesu 2007 godine—katolička crkva morala da isplati pojedincima $660 miliona odštete! Je li ko unutar crkve za ovo odgovarao? Nije. Jesu li ‘zmije otrovne’ ugrizle bar jednog od ovih bezobzirnih pedera zakletih Isusu na čednost i ljubav prema drugima? Naravno da nisu. Je li ko od ovih monstruma bio primoran da napusti katoličku crkvu? Bože sačuvaj... pa zašto bi? Ujedno, danas u Hrvatskoj—i pored svih njenih ekonomskih i socijalnih teškoća—hrvatska vlada daje katoličkoj crkvi godišnje nekih 300 miliona kuna po ugovoru vlade sa ‘Svetom stolicom!’ Taj novac bi se sigurno mogao upotrijebiti daleko bolje nego što se upotrebljava za dalje jačanje crkve i njenog uticaja na društvo u kojem također živi i brojna nekatolička manjina koja od ovoga nema nikakve koristi. Naprotiv.
• Šta reći o vjernicima
Mnogo je nejasnog oko ponašanja onih koji se doslovno drže ‘Knjige.’ Prihvatam da u istoj mnogi nađu neku vrstu odgovora, pouke, ili vodilje u određenim situacijama. U tim knjigama—kao i u mnogim drugim koje nisu ‘svete’—ima dosta ljudske mudrosti kroz moralne poruke i riječi ohrabrenja, ili kroz primjere koji pružaju odgovore onima koji ih traže. To vjerovatno pruža i dodatan osjećaj određene harmonije sa vjerskim istomišljenicima. Ako prateći isto vjernici uspiju da pronađu određenu ravnotežu unutar vlastitih života, usmjere svoje akcije prema drugima po pozitivnim vrijednostima te zadobiju unutarnje spokojstvo koje ne može da nanese teškoće drugima, onda s tim niko od nas ne bi trebao da ima problem. A da je Biblija jedina vodilja u životu—kako tvrde mnogi—kojoj treba bezuvjetno vjerovati i striktno pridržavati, naravno ne stoji. Ipak, Biblija za ogroman broj vjernika ostaje jedina knjiga koju posjeduju.
Jasno je da ateista ne može i ne treba diskutovati o religiji sa vjernicima. Vjernici izbjegavaju da ulaze u dublje diskusije obzirom da je njima sve jasno. Naime, sve što stoji u Bibliji je sugerisala ili vodila ruku onima koji su istu pisali neka viša sila, o kojoj niko ništa ne zna, ali je to za njih nesumljivo božija riječ. Vjernike je nemoguće uvjeriti da je Biblija pisana od ljudi i za ljude. A da stvari budu komplikovanije, dugotrajni nedostatak komunikacija između Boga i ljudi daje vjernicima mogućnost da puste svojoj mašti na volju za njihova vlastita tumačenja i zaključke oko akcija Boga koja su oni kao vidjeli ili iskusili. Često se određeni krupni događaji—na primjer zemljotres ili cunami—tumače ne samo kao izraz božije ljutnje ili božije kazne, pa čak se tumače od pojedinaca na približavanje kraju našeg individualnog ali i kolektivno grešnog načina života na ovom svijetu. Ako zemljotres recimo usmrti desetak osoba, to je božija volja. Ako usmrti hiljadu, to je opet božija volja. Ne pitaju se zašto je Bog učinio da se među stradalim nađu nevina djeca pa i uzorni vjernici. Pa i crkve stradaju u zemljotresima... opet božija volja? Dakle, kako god se nešto dogodi, to je uvijek Njegova neobjašnjiva volja, čime ateisti ubrzo gube vlastitu volju da o tome diskutuju sa vjernicima.
Dio dubokih vjernika bi žarko želio da svijet doživi nekakvu apokalipsu, kako bi time sami sebi a posebno drugima dali do znanja da su oni, eto, bili u pravu. To permanentno stanje iščekivanja Isusova dolaska i propasti svijeta traje već podugo. Sjećam kako sam negdje sedamdesetih i osamdesetih godina svakodnevno prolazio pored male crkve u Torontu, gdje je godinama stajao ogroman natpis: “Get Ready. Jesus is coming. Call Jim” uz broj telefona (Budite spremni. Isus dolazi. Nazovite Džima). Kada se to trebalo dogoditi Džim nije napisao, ali izviđačka budnost i spremnost nikada nisu na odmet. A vjernike treba držati u stalnoj napetosti. Tu odmora nema obzirom da smo okruženi lošim iskušenjima, zlom, i grijehom. Neki su opet uvjereni da znaju detalje oko ispunjenja biblijskih proročanstava, pa je na primjer po kalkulacijama nekakvog američkog pastora trebalo da dođe do propasti svijeta 21. maja 2011. Zatim je to odgođeno za 21. oktobar, ali se opet ništa nije dogodilo. Baš me čudi.
Da li se vjernici ikada pitaju zašto je Bog prestao da se pojavljuje, izdaje nove odredbe, ili na praktičan način kažnjava nekoga kao što je činio ranije? Jer treba samo prelistati Stari Zavjet pa makar i na preskok, pa ustanoviti da vrvi od detalja svakodnevnog uplitanja Boga u život izmučenih Izraelita, a posebno njihovih nesretnih komšija. Čemu onda ovo čekanje dvije hiljade godina staro, kada su u međuvremenu počinjeni daleko veći grijesi protiv čovječanstva pa i Njega samoga? Zašto se nije javio i kažnjavao oko zločina Inkvizicije, vjerskih ratova ili ratova uopšte, ili zbog napastovanja djece od strane svećenika? Zašto se nije umiješao kada su ‘bezbožni komunisti’ preuzimali vlast? Kako narodima objasniti da su milioni pojedinaca izabranog mu naroda izgubili život kroz vjekovna stradanja? Čemu holokaust? Čemu Srebrenica? Nije li po svemu Bog otac kompletno digao ruke od svega? Naravno, to samo oni na nebu znaju, dok pravi vjernik o tome ne treba da razmišlja. On treba da je opušten i miran; njega Isus lično voli i tačka.
Dakle, uzalud je tražiti logične odgovore jer vjernici znaju da Bog ima svoje planove i da se tu ništa ne može učiniti. Ovaj život je stalni izazov đavola, pa kako se neki od dubokih vjernika približavaju kraju prirodnog ciklusa života, raznorazne nesreće, klimatske nepogodnosti ili čak padovi sekularnih vlada, postaju signali da time Bog ili Isus šalju poruke koje će se obistiniti kada im dođe vrijeme. Time će ih valjda stići ta konačna i dugo očekivana nagrada za beskrajna odricanja i vrijeme protraćeno na uzaludnim i neispunjenim molitvama.
Kada već spominjem molitvu, to za neke i nije loša ideja. Ista može u određenom trenutku da posluži kao baza vjerniku za ispunjenje nada ili želja da bi se pomoglo sebi—ili što naivni vjeruju, i drugima—te da bi se održala ta otvorena linija komunikacije sa Bogom. Molitva mu dođe nešto kao nikotinski flaster za one koji žele da prestanu pušiti; treba ga samo nalijepiti na ruku i voila... brigo moja, pređi na drugoga. Pravi vjernici porede rezultate molitve prema njenom intenzitetu ili brojem ponavljanja iste, kao i vlastitom ubijeđenju oko njene funkcionalnosti. Nije im ni na kraj pameti da je stvarni rezultat svih molitvi samo proizvod slučajnosti pa je njihova logika jednostavna: ukoliko se nešto pozitivno izrodi, to će biti naravno rezultat same molitve, a ako ne, onda Bože moj... idemo se ponovno moliti za nešto drugo; mora da je Bog u svojoj mudrosti i samo iz njemu poznatih razloga odlučio da prethodnu molitvu ne usliša.
Oni koji po mom mišljenju treba da se definitivno podvrgnu lobotomiji su vjernici koji su iz jedne monoteističke vjere prešli u drugu. Ako već nisu bili u stanju da nađu nešto interesantno u prethodnoj, čemu preći u drugu! Pa Bog je jedan za sve tri vjere! Ali istina je da ga oni tako ne vide. Vjernici prihvataju da je Bog isti za svakoga sve dok se putevi dvije vjere ne ukrste što obično dovodi do vatrometa i nema veze sa ovozemaljskoj ljubavi. Vjernik—već zaluđen konfuznim tumačenjima organizovanih vjera—nosi i dodatan teret zbog samog pripadništva svojoj vjeri ili sekti. Nešto kao zaluđeni navijači dva lokalna nogometna tima, recimo sarajevski Manijaci i Horde zla (ja lijepa li imena!).
Rezon nalaže da sa nevjericom pratimo sukobe vjernika unutar jedne te iste vjere. Zato možemo da postavimo logično ali i naivno pitanje: kako je to moguće i kako se to opravdava? Međutim, ako pažljivije čitate Stari Zavjet oko kojekakvih sukoba izabranog naroda sa drugim narodima, postaće vam jasnije zašto su sukobi neminovni. Naime, isti je pisan od Izraelita za njih same i naravno da su time oni uvijek u pravu. Oni drugi su na osvetoljubivoj strani Jehve. Nešto kasnije se pojavilo hrišćanstvo gdje je sve trebalo da bude bilo lijepo i harmonično dok nije najprije došlo do optužbi upućenih Jevrejima nakon koncila u Nikeji, zatim raskola hrišćanstva na katolike i pravoslavce, da bi nešto kasnije došlo do stvaranja novih odvojaka pojedinih hrišćanskih grupa u nove grupe, koje su počele da tumače sveti materijal svaka na svoj način. To ih je naravno odvelo u drugačijem pravcu od onog kako ga je zacrtala katolička crkva. Ista knjiga ali drugačije shvatanje. A naravno, pošto svaki vjernik misli da je najbolji tumač božanskih misli i namjera kako mu ih servira njegova grupa, takav smatra da je njegova grupa u pravu jer joj inače pravi vjernik ne bi pripadao! Zato i jeste moguće da u ime vlastitih shvatanja Biblije i u određenim uslovima druge progonimo, uništavamo njihova dobra, ili ih čak lišavamo života. I sve to možemo činiti bez grižnje savijesti obzirom da znamo ili, ispravnije, ubijeđeni smo, da On sve zna i vidi, pa samim time i odobrava naše akcije. On je uvijek uz nas.
Prevedeno na jezik nesvjesnog tj., na jezik frojdovski interpretirane racionalizacije, to znači slijedeće: Mi smo uzor vjere. Mi smo istina. Oni su razlika. Stoga, svako razlikovanje od nas jeste udaljavanje od istine. A udaljavanje od istine jeste izdaja. U religijskom smislu, izdaja Boga. Stoga se mi protiv izdaje i izdajnika moramo boriti. (E. Bajtal) Dakle, možda su oni pod uticajem samog đavola. Ipak, i njima će Bog na kraju vjerovatno oprostiti jer je milostiv. Tako stoji u Bibliji. Ovo me po stepenu ozbiljnosti podsjeća na igre gdje smo se kao djeca natjecali ko će dalje da pljune ili da se ispiša.
Vrhunac ironije u različitosti pogleda koja mogu da dovedu do sukoba je da vjernici promatraju takvo stanje sa dvije različite platforme zavisno od njihovih individualnih moralnih vrijednosti. Prva i osnovna je biblijska gdje je sukob djelo samog Svemogućeg koji je to inicirao, dakle odobrava. Tu se objašnjenja o kako i zašto ne diskutuju i ne traže. Druga postavka—također klasična ali i crkveno perfidnija—je da ratove ili manje krvave pohode vode obični, dakle grešni ljudi, te da sa njihovim akcijama Bog nema nikakvu vezu, čak i ako su vođeni uz blagoslov mantijaša i poklič: Uz Božiju pomoć! Da li to znači da i ako dođe do sukoba i glave se izgube, nikom ništa, jer će onoga ko je to sve zakuhao Bog eventualno kazniti ali tek na sudnjem danu? Šta primjetiti nego da ovakvoj imbecilnosti nema kraja. A čitali smo u Starom Zavjetu da je Bog kažnjavao odmah i na licu mjesta počevši sa Adamom i Evom—gladna ženska pojela jabuku—pa zmijama, vatrom, poplavama i koječim. Ako ste zbunjeni i tražite objašnjenja, iste će vam servirati horde ‘teoloških naučnika’ koji o tome naravno sve znaju. Kao da su tamo bili.