Na primjer:
- Kršćanstvo: "... Činite drugima ono što biste željeli da oni vama učine..."
-
Budizam: Čovjek bi svojim prijateljima i bližnjima trebao pomagati na pet načina — velikodušnošću, uljudnošću, dobrohotnošću, tako da snjima postupa kao što postupa sa samim sobom i da bude dobar kao i njegove riječi."
-
Hinduizam: "Ne čini drugima ono što bi ti nanijelo bol da je tebi učinjeno"
-
Islam: "Nitko od vas nije vjernik sve dok svojega brata ne zavoli kao što voli samoga sebe."
-
Židovstvo: "Ne čini bližnjemu svomu ono što je za tebe bolno."
-
Taoizam: "Dobit svojega susjeda smatraj vlastitom dobiti, a susjedov gubitak vlastitim gubitkom."
Iz takvih jednostavnih učenja ljudi su kroz povijest izgradili složene dogme i rituale te bili spremni da u ime svoje ideologije ubiju ili budu ubijeni. Takva vjerska nesnošljivost bila je i još uvijek je uzrok mnogih sukoba i patnji na svijetu. Kada ljudi svih vjera shvate da dijele zajedničko duhovno naslijeđe, jer su djeca jednog Oca, bez obzira kojim ga imenom zovu, započet će novo doba bratstva i mira.
Univerzalni učitelj
Pojava duhovnog učitelja za cijelo čovječanstvo potiče pitanja mnogih, kako vjernika tako i onih koji ne vjeruju. Reakciju obje skupine na ovu pojavu smeta njihovo zaleđe koje ih može spriječiti da Maitreju vide u njegovom pravom svojstvu i identitetu.
Za poklonike različitih religija će možda biti najteže da ga prihvate onakvog kakav jest. Oni su često vezani, u manjoj ili većoj mjeri, tradicionalnim konceptima svoje vjere i teško im se udaljiti od njih. Ono što je tim različitim vjerskim tradicijama zajedničko je očekivanje da će se njihov duhovni učitelj (ili njegovog nasljednik) na čudesan način umiješati u tijek povijesti. Na nesreću, daljnje zajedničko vjerovanje je da su članovi njihove pojedine religije odabrani i da će njima, i samo njima, učitelj donijeti raj, bilo u ovom životu ili u sljedećem.
Stvarnost je, s našeg stajališta, sasvim drugačija. Nisu Buddha, Muhamed, Isus ili Zaratustra stvorili granice između vjera i ljudi, već su to učinili njihovi sljedbenici. Veliki duhovni učitelji svih doba naglašavali su jedno, nepodijeljeno čovječanstvo. Nisu učenja, već njihova nedosljedna primjena, dovela do vjerskih ratova, netrpeljivosti, inkvizicije i separatizma.
Ključ za bolje razumijevanje velikih duhovnih učitelja nalazi se u tome da su oni uvijek surađivali — kao članovi skupine koja je poznata kao Duhovna hijerarhija. Ta Hijerarhija je oduvijek podržavala čovječanstvo na njegovom dugom putovanju evolucije. Obično su djelovali iza kulisa, no ponekad su radili otvoreno, kada je vrijeme bilo zrelo da razotkriju važno novo učenje.
Te javne misije uvijek su iznova zbunjivale čovječanstvo koje je bilo opremljeno s premalo znanja da pojmi ili ispravno shvati te uzastopne događaje. Najave različitih učitelja o svom budućem povratku i pretkazanja o okolnostima koje će pratiti takav događaj zaodjenuta simboličkim rječnikom posebice su dovodili do mnogo pogrešnog razumijevanja. Dobar primjer su teškoće koje su Židovi imali da prepoznaju i prihvate Isusa kao dugo očekivanog Mesiju; posebice u odnosu na svoje čvrsto uvjerenje da se Mesija trebao nametnuti kao jak politički i vojni vođa. Pa ipak, Isus je bio obećani novi vođa — no ne na način na koji su to shvaćali Židovi ili Kršćani.
Prema Učenju vječne mudrosti, davna pretkazanja duhovnih učitelja o svom povratku pokazivala su, bez iznimke, na događaje koji se sada odvijaju, dok svijet ulazi u novo doba. Ona ne ukazuju na "kraj vremena", već na kraj jednog doba i na početak novog vremenskog ciklusa. Radi toga je Maitreja sada ovdje.
Mnogo putova
Prije svega, Maitrejina pojava se ne smije gledati kao isključivo vjernički događaj koji se ne tiče onih koji nisu vjernici. Majstori mudrosti i njihovi učenici nisu religijski fenomen. Oni uzastopno pokušavaju poučiti čovječanstvo o načelima pravde i bratstva, o potrebi za ispravnim odnosima među ljudima i, shodno tome, o pravilnom odnosu između čovjeka i Boga. S druge strane, crkve su bez iznimke stavile naglasak na mistični element i u isto vrijeme monopolizirale pojam duhovnosti, prisvajajući ga isključivo za religijsko područje.
Religijski put je, međutim, samo jedan put. Umjetnik, političar znanstvenik, fizički radnik, svatko — bez obzira je li vjernik ili nije — može živjeti istinski duhovan život. Odlučujući faktor je rade li ili ne rade za dobrobit čovječanstva.