Dhamma

Ne-sopstvo ili Bez-sopstvo?Jedan od prvih kamenova spoticanja na koje Zapadnjaci često nailaze kada upoznaju budizam jeste učenje o anatta, često prevođeno kao ne-sopstvo.

Ovo učenje je kamen spoticanja iz dva razloga. Prvo, ideja o tome da ne postoji sopstvo (duša) ne uklapa nam se baš najbolje sa drugim dijelovima budističkog učenja, na primjer onim o kammi i preporađanju: Ako ne postoji sopstvo, što onda to doživljava posljedice kamme i šta se preporađa?

Drugo, ono se ne uklapa baš najbolje ni sa našim judeo-kršćanskim naslijeđem, koji kao osnovnu pretpostavku podrazumijeva postojanje nekakve vječne duše ili sopstva:

Ako ne postoji sopstvo, kakav je smisao duhovnog života? Mnoge knjige pokušavaju da odgovore na ova pitanja, ali ako pogledate u pali kanon -- najraniji do danas sačuvani zapis Budinog učenja -- nećete naći da se o njima uopće raspravlja.

U stvari, na jednom mjestu kada je Buda bio direktno upitan da li ili ne postoji sopstvo, on je odbio da odgovori. Kada je, kasnije, bio upitan zašto, odgovorio je da smatrati da ili postoji sopstvo ili da ne postoji sopstvo znači pasti u ekstremnu formu pogrešnog mišljenja kakvo budističku praksu čini nemogućom.

Zato to pitanje treba odložiti sa strane. Da bismo razumjeli što njegova šutnja na ovo pitanje govori o značenju pojma anatta, prvo moramo da pogledamo njegov stav o tome kako pitanja treba postavljati i kako na njih odgovarati, a zatim kako tumačiti njegove odgovore.

Buda je sva pitanja podijelio u četiri kategorije: ona koja zalužuju direktan (da ili ne) odgovor, ona koja zaslužuju analitički odgovor, ona koja zaslužuju kontrapitanje, odnosno vraćanje lopte na teren onoga tko pita, i ona koja zaslužuju da budu ostavljena po strani.

Posljednja kategorija pitanja sastoji se od onih koja ne vode do iskorijenjivanja patnje i nespokojstva. Prva dužnost učitelja, kada mu se postavi pitanje, jeste da odredi kojoj kategoriji ono pripada i zatim odgovori na prikladan način.

Ne odgovarate, na primjer, sa da ili ne na pitanje koje treba odložiti po strani. Ako ste vi onaj koji postavlja pitanje i dobijete odgovor, tada bi trebalo da odredite koliko daleko treba ići u tumačenju tog odgovora.

Buda je rekao da postoje dvije vrste ljudi koji ga pogrešno tumače: oni koji izvlače zaključke iz iskaza iz kojih ne treba izvlačiti zaključke i oni koji ne izvlače zaključke iz onih iskaza na osnovu kojih bi to trebalo učiniti.

Ovo su osnovna pravila za tumačenje Budinog učenja, ali ako pogledamo na koji način većina pisaca rezmatra učenje o anatta, ustanovljavamo da se ova osnovna pravila krše.

Neki autori tvrde da je Buda poricao postojanje jednog vječnog sopstva ili odvojenog sopstva, ali ovo predstavlja davanje analitičkog odgovora na pitanje za koje je Buda pokazao da treba da bude ostavljeno po strani.

Drugi pokušavaju da izvuku zaključke iz nekoliko iskaza u govorima za koje se čini da podrazumijevaju da sopstvo ne postoji, no čini se da se može pretpostaviti da ako netko nateže te iskaze kako bi odgovorio na pitanje koje treba ostaviti po strani, onda to znači da izvlači zaključke tamo gde njih ne bi trebalo izvlačiti.

Zato, umjesto odgovaranja sa "ne" na pitanje da li ili ne postoji sopstvo -- međuzavisno ili odvojeno, vječno ili ne -- Buda je osjećao da je to pitanje loš početak razmatranja.

Zašto? Bez obzira kako definirate liniju razgraničenja između "sopstva" i svega "ostalog", pojam sopstva uključuje izvjestan element samoidentifikacije i prijanjanja, a onda i patnje i nespokojstva.

Ovo još više važi za međuzavisno sopstvo, koje ne priznaje da postoji "drugo" kao što je to kod odvojenog sopstva.

Ako se netko identificira sa cijelom prirodom, u njemu bol izaziva svako drvo koje biva oboreno.

Ovo isto važi za jedan potpuno "drugi" svijet, u kojem bi nas osjećaj otuđenosti i uzaludnosti toliko oslabio da bi traganje za srećom -- vlastitom ili za druge -- postalo nemoguće.

Zato, Buda je savjetovao da ne obraćamo pažnju na takva pitanja kao što je "Da li ja postojim?" ili "Da li ja ne postojim?", jer kakav god da odgovor na njih damo, on nas vodi u patnju i nespokojstvo.

Da bismo izbjegli patnju impliciranu pitanjem o "sopstvu" i "drugom", on je ponudio jedan alternativan način razlaganja našeg iskustva: četiri plemenite istine o patnji, njenom nastanku, njenom prestanku i putu koji do tog prestanka vodi.

Umjesto da na te istine gledamo kao da se odnose na sopstvo ili drugo, rekao je, trebalo bi da ih jednostavno prepoznamo kao ono što one i jesu, objektivno, onako kako ih neposredno doživljavamo i potom ispunjavamo imperativ koji svaka nameće.

Nespokojstvo treba shvatiti, njegov uzrok napustiti, njegov prestanak ostvariti i put do prestanka razvijati. Te dužnosti predstavljaju kontekst u kojem se anatta najbolje razumije.

Ako razvijate put vrline, koncentracije i neprijanjanja do stupnja mirnog blagostanja i to stanje smirenosti koristite da iskustvo promatrate u okvirima četiri plemenite istine, pitanja koja se javljaju u umu nisu " Da li postoji sopstvo? Šta je moje sopstvo?" već prije "Da li patim od nespokojstva zato što sam vezan za neku određenu pojavnost, fenomen? Je li to zaista ja, moje? Ako je to zaista izvor patnje, a nije dio mene, zašto još uvek prijanjam uz njega?"

Ova pitanja zaslužuju neposredan odgovor, pošto nam pomažu da shvatimo nespokojstvo i da se oslobodimo prijanjanja i vezivanja -- osjećanja koja su produkt samopoistovjećivanja -- sve dok na kraju svaki trag samoidentifikacije ne iščezne i ostane jedino bezgranična sloboda.

U ovom smislu anatta učenje nije učenje o ne-sopstvu, već strategija oslobađanja od patnje napuštanjem njezinog uzroka, što vodi do najviše, neprolazne sreće.

Na toj točki pitanja o sopstvu, ne-sopstvu i bez-sopstvu ostavljamo po strani. Kada jednom osjetimo takvu potpunu slobodu, gdje će tada biti bilo kakva briga o tome što je to što doživljava, je li to sopstvo ili ne?

Sangha

Ekonomija darova

Prema budističkim monaškim pravilima, monasi i monahinje ne smiju da primaju novac, čak ni da budu uključeni u trampu ili trgovinu sa nezaređenima.Oni žive potpuno u jednoj ekonomiji darova.

Nezaređeni sljedbenici poklanjaju monasima ono što im je neophodno, dok im ovi uzvraćaju poklanjajući im učenje.

Idealno bi bilo -- a to u velikoj mjeri i jeste praksa -- da ova razmjena ide iz srca, kao nešto potpuno dobrovoljno.

U tekstovima je mnogo priča koje naglašavaju da ono čime se uzvraća u ovoj ekonomiji -- koja bi se isto tako mogla nazvati ekonomijom zasluga -- zavisi ne od materijalne vrijednosti datog predmeta, već od čistoće srca donatora i primaoca.

Dajete ono što je primjereno prilici i vašim mogućnostima, kada i gdje god se vaše srce osjeti inspiriranim. Što se tiče monaha, to znači da podučavate, iz suosjećanja, onom čemu treba podučiti, bez obzira hoće li to biti prihvaćeno ili ne.

Što se tiče nezaređenih, to znači da dajete ono što vam pretiče i što osjećate da treba podijeliti. Nema cijene za podučavanje, čak ni "sugerirane donacije".

Svako tko smatra da je podučavanje i poklanjanje neophodnih rekvizita nadoknada za određenu uslugu smatra se običnim trgovcem.

Umjesto toga, dajete zato što je davanje dobro za srce i zato što održavanje dhamme u životu kao vitalnog principa zavisi od svakodnevnih gestova velikodušnosti.

Osnovni simbol ove ekonomije jeste monaška posuda za prošenje hrane. Ako ste monah, ona reprezenira vašu zavisnost od drugih, morate da prihvatite velikodušnost bez obzira u kojem je ona obliku.

Možda u posudi nećete dobiti ono što želite, ali shvaćate da uvijek dobivate ono što vam je potrebno, čak i ako je to teško savladiva lekcija iz uzdržavanja.

Jedan od mojih učenika u Tajlandu jednom je otišao u planine na sjeveru zemlje kako bi se vježbao samoći. Njegova koliba na padini bila je idealno mjesto za meditaciju, ali je zavisio od hrane iz obližnjeg sela, a ona se sastojala uglavnom od čiste riže sa povremenim dodacima kuhanog povrća.

Poslije dva mjeseca ovakve ishrane, objekat njegove meditacije postala je dilema u njegovom umu da li da ide ili da ostane. Jednog kišnog jutra, dok je bio u redovnom prošenju hrane, došao je do jedne kolibe baš kada je jutarnja riža bila skuhana.

Domaćica ga je pozvala i zamolila da sačeka dok ne izvadi malo riže iz lonca. Dok je on tako čekao na pljusku, nije mogao a da u sebi ne počne gunđati kako će opet dobiti samo rižu. Desilo se da je uz ženu bilo malo dijete, koje je sjedilo kraj vatre i plakalo od gladi.

I tako, dok je žena vadila rižu iz lonca gurnula je i njemu jedan zalogaj. Dijete je smjesta prestalo da plače i na licu mu se pojavio osmjeh.

Moj učenik je primjetio to i u glavi mu je sinulo. "Tako znači, zanovijetaš zbog onoga što ti ljudi poklanjaju", rekao je samome sebi. "Nisi ni malom djetetu dorastao. Ako ono može biti sretno samo sa zalogajem riže, zašto ne možeš i ti?" I kao rezultat svega toga, ta lekcija koja je došla sa jednom žlicom riže dala je mome učeniku snagu potrebnu da na toj planini ostane naredne tri godine.

Za monaha posuda za hranu također predstavlja i priliku koju daje drugima da prakticiraju dhammu u skladu sa svojim mogućnostima.

U Tajlandu, to se ogleda u izrazu koji se koristi da opiše odlazak u prošenje hrane: proad sat, pomoći živim bićima.

Bilo je slučajeva kada sam u unutrašnjosti Tajlanda išao u prošenje hrane i dok bih prolazio pored male kolibe pokrivene lišćem neko bi izjurio iz nje da mi uspe rižu u posudu.

Mnogo godina prije toga, kao laik, kada bih vidio tako malu, jadnu kolibu moja reakcija bila bi želja da novčano pomognem ljudima koji u njoj žive.

Ali sada sam ja zavisio od njihove velikodušnosti. U svojoj novoj poziciji sam mogao materijalno manje da im pomognem nego kao laik, ali sam im barem pružao priliku da osjete dostojanstvo koje dolazi sa davanjem.

Za davaoce, monahova zdjela postaje simbol dobra koje su učinili. Nekoliko puta su mi u Tajlandu ljudi rekli kako su sanjali da pred njima stoji monah i podiže poklopac sa svoje zdjele.

Ti snovi su se razlikovali u tome šta je sanjač vidio u zdjeli, ali u svim slučajevima tumačenje tog sna bilo je isto: sanjačevo dobro djelo donijet će plod na jedan naročito povoljan način.

Odlazak u prošenje hrane je također dar koji ide u oba smjera. Sa jedne strane, svakodnevni kontakt sa laičkim donatorima podsjeća monahe da njihova praksa nije samo njihova privatna stvar, već briga cijele zajednice.

Oni su dužnici drugima za pravo i priliku da vježbaju i trebalo bi da daju sve od sebe da vježbaju marljivo, jer time otplaćuju svoj dug.

U isto vrijeme, prilika da prolaze kroz selo u rano jutro, prolazeći kraj kuća bogatih i siromašnih, sretnih i nesretnih, daje mnogo prilika za razmišljanje o ljudskom životu i o potrebi da se pronađe izlaz ispod žrvnja umiranja i ponovnog rađanja.

Za davaoce, prošenje hrane je podsjećanje da monetarna ekonomija nije jedini put ka sreći. Ono pomaže da se društvo održi zdravim, jer ulazeći u grad svako jutro, monasi otjelovljuju jedan ideal veoma različit od dominantne ekonomije novca.

Blago subverzivna kvaliteta ovog običaja pomaže ljudima da se priklone i drže pravog sistema vrijednosti.

Povrh svega, ekonomija darova simbolizirana monaškom zdjelom i prošenjem hrane dopušta specijalizaciju, podjelu rada, od koje obje strane imaju korist.

Oni koji su voljni mogu odustati od niza privilegija domaćinskog života i u zamjenu za to dobiti slobodno vrijeme, osnovnu podršku i trening kao neophodne rekvizite za potpuno posvećivanje prakticiranju dhamme.

Oni koji ostaju kod kuće imaju korist od toga što su im svakoga dana na raspolaganju oni koji sve svoje vrijeme ulažu u prakticiranje dhamme.

Uvijek mi se činilo ironijom da suvremeni svijet slavi specijalizaciju u skoro svakoj oblasti -- čak i u stvarima kao što su trčanje, skakanje i bacanje lopte -- ali ne u dhammi, gdje se to smatra "dualizmom", "elitizmom" ili još nečim gorim.

Buda je začeo monaški red prvog dana svog puta učitelja, zato što je vidio koristi od specijalizacije. Bez nje, praksa često postane ograničena i razvodnjena, začinjena kompromisima sa zahtjevima ekonomije novca.

Dhamma postaje ograničena na to šta se isplati i što će se uklopiti u raspored koji diktiraju porodica i posao. U takvoj situaciji, svi ostajemo uskraćeni u stvarima srca.

Činjenica da u ekonomiji darova opipljive stvari idu samo u jednom pravcu znači da je ova razmjena podložna najrazličitijim zloupotrebama.

Zato je toliko pravila monaške discipline, kako bi se spriječili monasi da zloupotrebe velikodušnost laika donatora.

Postoje pravila koja zabranjuju da se na neprikladan način traži poklon, počev od tvrdnji o posjedovanju natprirodnih moći, pa sve do zabrane da se bolja hrana u zdjeli prikriva rižom odozgo kako bi se donatori naveli da budu što darežljiviji.

Većina ovih pravila, zapravo, bila su ustanovljena na zahtjev laika ili kao odgovor na njihove pritužbe. Jer oni su investirali u ekonomiju dobrih djela i bili su zainteresirani da tu investiciju zaštite.

Ovo zapažanje ne odnosi se samo na drevnu Indiju, već i na današnji Zapad. Kada prvi put imaju kontakt sa sanghom, ljudi su skloni da vide malo razloga za pravila discipline, smatrajući ih zanimljivim ostacima prastarih indijskih predrasuda.

Kada, međutim, ta pravila sagledaju u kontekstu ekonomije darova i počnu i sami da učestvuju u toj ekonomiji, isto tako su skloni da počnu da oštro brane i pravila i "svoje" monahe.

Ovakav stav može ograničiti slobodu monaha na izvjestan način, ali i znači da laički zaštitnici počinju da se interesiraju ne samo za ono čemu monah podučava, već i kako on živi -- što je dobra mjera predostrožnosti da onaj tko priča "toj priči i sliči".

Ovim se, opet, obezbjeđuje da čitava praksa ostane briga čitave zajednice. Kao što je rekao Buda:

Monasi, kućedomaćini su veoma korisni za vas, jer vam obezbjeđuju ogrtač, hranu, boravište i lijekove.

A vi ste, monasi, veoma korisni kućedomaćinima, jer ih poučavate dhammi, divnoj na početku, divnoj u sredini i divnoj na kraju, jer tumačite svetački život u pojedinostima i u cjelini, tako cjelovit, beskrajno čist.

Na taj način svetački život provodite u međusobnoj zavisnosti, a sve radi prelaska bujice, radi okončavanja patnje i nespokojstva.

Periodično, tokom historije budizma, ekonomija darova je prestajala, obično kada bi se jedna ili druga stana fiksirale na opipljivu stranu ove razmjene i zaboravljala kvalitete srca koji su razlog njenog postojanja.

I periodično je bila oživljavana kada su ljudi postajali prijemčivi za njezine darove u vidu žive dhamme.

Po samoj svojoj prirodi, ekonomija darova slična je biljci u toploj lijehi, jer zahtjeva pažljivu negu i prijemčivost za njezine plodove.

Zapanjuje me da jedna takva ekonomija postoji evo već 2600 godina. Ona nikada neće biti više od alternative dominantnoj monetarnoj ekonomiji, najviše zbog toga što su njezini plodovi tako tanani i jer zahtjeva toliko mnogo strpljenja, povjerenja i discipline kako bismo shvatili njezinu vrijednost.

Onima koji očekuju da im se za određene usluge ili robu odmah plati treba sistem novca. Iskreni budistički laici, međutim, imaju priliku da igraju dvostruku ulogu, angažirajući se u ekonomiji novca kako bi zaradili za život i da doprinose ekonomiji darova kad god za to osjete potrebu.

Na taj način mogu ostvariti neposredan kontakt sa učiteljima i dobiti najbolja moguća uputstva za svoju praksu, u atmosferi u kojoj su obostrano suosjećanje i briga medij razmjene, a čistoća srca krajnje mjerilo.

Rječnik

Arahant: "Vrijedni" ili "vrli", osoba čiji je um oslobođen nečistoća, te otuda za njega nema više preporađanja. Naziv za Budu i najviše među njegovim učenicima.

Niža tri stupnja učenika su, opadajućim redom: ne-povratnici, oni čiji su umovi oslobođeni čulne želje i koji će se ponovo roditi na nebu, da bi tamo dostigli nibbanu, nikad se više ne vraćajući na ovaj svijet; jednom-povratnici, oni koji će se roditi u ovom svijetu još jednom prije nego dostignu nibbanu; i oni koji su ušli u tok, dakle osjetili su prvi nagovještaj nibbane, što će ih navesti da odbace tri okova koji ih vezuju za krug preporađanja -- vjerovanje u sopstvo, sumnju i vezanost za pravila i rituale -- te su otuda predodređeni da se ponovo rode još najviše sedam puta.

Asava: Mentalne naslage ili nečistoće. Četiri svojstva -- senzualnost, stavovi, želja za postojanjem i neznanje -- koji "proističu" iz uma i daju pokretačku snagu točku rađanja i smrti.

Bodhisatta (bodhisattva):"Biće koje teži probuđenju", termin korišten da se opiše Buda od njegovih prvih težnji da postane Buda do potpunog prosvjetljenja.

Deva: Doslovno, "onaj koji blista". Stanovnik nebeskih svjetova.

Dhamma (dharma): Događaj; fenomen; način na koji stvari postoje u i po sebi; njihova unutrašnja svojstva; principi koji u osnovi određuju njihovo ponašanje. Također, principi čovjekovog ponašanja, kvalitete uma, i u negativnom i u pozitivnom smislu.

Otuda se "dhamma" koristi da označi svako učenje koje zagovara takve stvari. Tako dhamma kod Bude označava i njegovo učenje i neposredan doživljaj onih kvaliteta nibbane koji su i cilj tog učenja.

Jhana: Mentalno zadubljenje. Stanje snažne koncentracije na određeni osjećaj ili mentalni sadržaj.

Kamma (karma): Voljni postupci koji rezultiraju nastajanjem i preporađanjem.

Nibbana (nirvana): Doslovno, "razvezivanje" uma od strasti, odbojnosti i obmanutosti, kao i od čitavog kruga umiranja i preporađanja.

Kako ovaj pojam također označava gašenje vatre, on u sebi nosi konotaciju smirivanja, hlađenja i mira. "Potpuna nibbana" u nekim kontekstima označava iskustvo probuđenja; u drugim, umiranje arahanta.

Pali: Kanon tekstova koji je sačuvala theravada škola i, po tome, jezik na kojem su ti tekstovi bili zapisani.

Patimokkha: Osnovni skup pravila monaške discipline, sačinjen od 227 pravila za monahe i 310 pravila za monahinje.

Sangha: Na konvencionalnom (sammati) nivou, ovaj termin označava zajednice budističkih monaha i monahinja; na uzvišenom (ariya) nivou, označava one sljedbenike Budine, zaređene i nezaređene, koji su osjetili barem prvi nagovještaj nibbane.

Tathagata: Doslovno, "takodošavši (tatha-gata)" ili "onaj ko je postao svoj" (tatha-agata); epitet korišćen u drevnoj Indiji za osobu koja je dostigla najviši duhovni cilj.

U budizmu, on obično označava Budu, mada se ponekad koristi i za nekog od njegovih učenika arahanta.

Vinaya: Monaška disciplina, u štampanom obliku obuhvaća šest tomova. Sam Buda je religiju koju je utemeljio nazvao "ova Dhamma-Vinaya."

Sabbe satta sada hontu
Avera sukha-jivino
Katam punna-phalam
Sabbe bhagi bhavantu te.

Neka sva bića uvijek žive sretna,
Oslobođena mržnje.
Neka sva uživaju blagoslov
Što izvire iz dobra koje učinih.

http://www.znanje.org