Tko živi u najdubljoj nutrini, u Bogu, taj je

božanski. On zrači vječni zakon, čisto, lijepo,

fino, apsolutnu ljubav - bitak koji on jest.

Vječni zakon, čisto, lijepo, plemenito, fino,

apsolutnu ljubav, zrači ono što izlazi iz

Bogom-ispunjenoga, zatim opet ulazi u

njega i prolazi kroz njega.

U bitku, koji je vječan, živi čisto biće i ima

svoje postojanje jer je ono samo vječni bitak,

vječni zakon, Bog: čistota, ljepota, sloboda,

plemenito i fino, nesebična ljubav. Čisto biće

je bitak u svemirskoj struji, u Bogu, u bitku.

 

Opterećene duše u područjima čišćenja i

utjelovljene opterećene duše, ljudi, ne žive

kao bitak, niti se kreću u struji bitka.

Tko ne živi u Bogu, živi u samostvorenom

svijetu koji se sastoji od njegovih ljudskih

osjećaja, misli, riječi i postupaka, koje on

naziva svojim bitkom i svojim sopstvom

To je mali svijet ljudskoga ja.

U tome malom svijetu on živi, kreće se i

vjeruje da je jedino tamo njegovo opstojanje.

On tada vidi samo očima svoga malog svijeta

koji se dade usporediti s jednom

čahurom. Time on vidi također samo mali

učahureni svijet svoga bližnjeg.

On vidi samo površinu života, odraz, jer

živi samo u vanjštini i kreće se samo u svome

malom svijetu, u svojoj čahuri koju je sam

ispleo svojim opterećenim osjećajima, mislima,

riječima i postupcima. To je njegovo

stanje svijesti.

Niti maloga učahurenog svijeta su kao

zidovi koje on gleda i koje naziva ÒistinomÓ.

Budući da on gleda samo zidove svoga

malog, vlastitog svijeta, on gleda također

samo zidove maloga svijeta svoga bližnjeg.

On gleda dakle samo u zrcalo istine i ne vidi

samu istinu.

On govori o istini, misleći time na odraz

istine, na ono što je sam unio, čime se sam

opreo, u što vjeruje jer samo to vidi. On,

dakle, vjeruje samo u ono što vidi, i to naziva

istinom.

U cijelome svemiru postoji samo jedan

princip: odašiljanje i primanje. Svatko

odašilje sebe samoga - to što on jest, svoje

osjećanje, mišljenje, govor i postupke.

Čisto biće živi i djeluje u čistome vječnom

zakonu i iz njega, zakona svemira.

Nečisti živi u svome malom, samostvorenom

svijetu koji se sastoji od njegovog

nečistog, dakle od nečistota njegovih osjećaja,

misli, riječi i postupaka. U ovom svom

učahurenom svijetu on živi i kreće se te osjeća,

misli, govori i postupa onako, kakav jest, iz

čega se njegov učahureni svijet sastoji.

Opterećeni čovjek može se usporediti s

gusjenicom.

Opterećeni čovjek - gusjenica - upreda se

tako dugo u svoj mali svijet dok ne spozna da

se mora isčahuriti, to jest otvoriti, da bi

postao leptirom, bićem svjetla koje živi i

kreće se u Božjem zakonu svemira, i čije je

postojanje u Vječnome, u svemirskome principu,

koji jest sopstvo i koji sam sebe izražava

kao sopstvo: ono čisto, fino, plemenito,

lijepo, nesebična ljubav, zakon svemira,

apsolutnost, vječni bitak, vječna istina.

Stoga se svaka čahura mora otvoriti, dakle

odmotati ono čime se oprela, da bi se u tome

spoznala, da bi spoznato okajala, molila za

oproštenje i oprostila i spoznato ne ponavljala.

Tad se razvezuju niti njegove čahure;

padaju zidovi koje je čovjek dosad gledao i

koje je nazivao istinom - njegov mali ja-svijet

koji je bio samo odraz istine. Svijetla duša

i čovjek okrenut u nutrinu, prema svetištu,

gledaju tada vječni bitak, vječnu istinu, u

samome sebi.

Vječno sopstvo je istina. Tko je postao istinom,

sam je istina, sopstvo, bitak, Ja Jesam,

vječni zakon ljubavi.

Očima istine čovjek u sebi gleda također

ono što je vani. On prožima odraz istine i u

svim ljudima, događajima, razgovorima i

zbivanjima gleda istinu.

Očima istine on vidi i neistinito. On ne

može biti obmanut jer on je istina i gleda

očima istine te sve govori, raspravlja i

izvršava u istini.

On je dakle istina koja je vječni zakon

svemira, u kome on živi, u kome se kreće, iz

kojega crpi i čime djeluje.

On je istina, zakon u svakom osjećaju, u

svakoj misli, u svakoj riječi i svakom postupku.

Budući da je istina, bitak, vječni zakon, u

tebi i da istinito, vječno, poprima lik i oblik

ponajprije u tebi a tek onda u vanjštini, u

tvojoj okolici i u svijetu, moraš živjeti u sebi,

u Presvetome koji prebiva u tebi.

Stoga spoznaj: Ti si hram Jednoga,

Svetoga koji prebiva u tebi.

Zapamti sljedeći poučak istine i po njemu

živi:

Prebivaj u sebi, jer ti si hram Jednoga,

Svetoga, koji prebiva u tebi.

Prebivaj u sebi znači:

Ne dopuštaj nikakve ljudske sebične misli.

Sve svoje osjećanje, mišljenje, govor i

djelovanje uzdigni k Bogu.

Govori samo ako te pitaju i tada isključivo

po vječnome zakonu reda hrama - ne previše

i ne premalo; mjera je u tebi. Ili govori, ako je

značajno za tvoga bližnjeg, ako mu možeš

dati darove života.

Ne pitaj iz radoznalosti. Ako je moguće ne

pitaj uopće; jer to što trebaš čuti i znati,

dobavit će ti onaj koji prebiva u tebi.

A kad je tvoj bližnji pored tebe utonuo u

meditaciju ili u misli, ne oslovljavaj ga da bi

mu protumačio svoju ljudsku mudrost, jer

ne znaš gdje se upravo nalazi, s kim ili s čim

je u komunikaciji.

Ne smetaj svome bližnjem - tada ni tebi

neće nitko smetati, jer ćeš tad biti pažljivost

sama.

A ako tvoj bližnji jede ili radi, ne ometaj

ga, osim ako mu imaš nešto važno i bitno

priopćiti, jer ne znaš s kim ili s čim komunicira.