Dr Walpola Rahula

(Odlomak iz: Gems of Buddhist Wisdom,
Buddhist Missionary Society, Kuala Lumpur, Malaysia, 1996)

Razmotrimo jedno pitanje koje često muči mnoge ljude. Kakva je razlika između mahayana i theravada budizma?

Da bismo stvari vidjeli iz pravog ugla, okrenimo se historiji budizma i pratimo nastajanje i razvoj mahayana i theravada budizma

Buda se rodio u VI vijeku pre n.e. Poslije dostizanja prosvjetljenja u 35 godini, pa sve do Mahaparinibbane (konačnog utrnuća) u 80. godini, provodio je svoj život propovijedajući i podučavajući.

Svakako da je bio jedan od najupornijih ljudi koji su ikada živjeli, jer je tokom četrdeset pet godina podučavao i propovijedao danju i noću, spavajući tek po nekoliko sati.

Buda se obraćao ljudima različitog ranga: kraljevima i prinčevima, bramanima, seljacima, prosjacima, učenima i neobrazovanima.

Njegovo učenje bilo je primjereno iskustvima, nivou razumijevanja i mentalnim sposobnostima njegovih slušalaca.

Ono čemu je podučavao zvalo se Buddha Vacana, tj. riječ Budina. Nije postojalo u to vrijeme bilo šta što bi se zvalo theravada ili mahayana.

Pošto je ustanovio red monaha i monahinja, Buda je postavio izvjesna pravila discipline nazvana Vinaya kako bi bili vodilja članovima reda.

Ostatak njegovog učenja zvao se Dhamma i uključivao je njegove govore, propovijedi monasima, monahinjama i nezaređenim sljedbenicima.

Prvi sabor

Tri mjeseca poslije Budine Mahaparinibbane njegovi najbliži učenici sazvali su sabor u Rađagahi.

Maha Kasapa, najuvaženiji i najstariji među monasima, predsjedavao je saborom. Tu su bile i dvije veoma važne osobe, specijalizirane za dvije različite oblasti -- Dhammu u Vinayu.

Jedna je bio Ananda, stalni pratilac Budin tokom 25 godina. Obdaren zapanjujućom memorijom, Ananda je bio u stanju da recitira ono što je Buda izgovorio.

Druga osoba bio je Upali, koji je pamtio sva Vinaya pravila.

Samo su ta dva djela -- Dhamma i Vinaya -- bili recitirni na prvom saboru. I dok oko Dhamme nije bilo razmimoilaženja (Abhidhamma se uopće ne spominje), bilo je diskusije oko pravila Vinaye.

Prije Budine Parinibbane, on je Anandi rekao da ukoliko sangha želi da izmijeni neka manje važna pravila, može to da učini. Ali tom prilikom Ananda je bio toliko potrešen žalošću za Budom koji je umirao da mu nije palo na pamet da pita učitelja koja su to manje važna pravila.

I pošto članovi sabora nisu mogli da se suglase oko određivanja tih pravila, Maha Kasapa je na kraju presudio da nijedno pravilo discipline koje je Buda postavio ne treba mijenjati, niti ubacivati neko novo. Nikakvo objašnjenje za ovo nije dato. Ali je Maha Kasapa rekao jednu stvar: "Ako promijenimo pravila, ljudi će reći da su učenici poštovanog Gotame promijenili pravila čak i prije nego što se pogrebna lomača ugasila."

Na ovome saboru Dhamma je podijeljena na različite dijelove i svaki dio bio je dodijeljen jednom od starijih monaha i njegovim učenicima da ga memoriziraju.

Od tada je Dhamma bila prenošena od učitelja na učenika usmenim putem. Tako je Dhamma bila recitirana svakodnevno u grupi, tako da su se međusobno provjeravali i time osiguravali  da nijedan dio ne bude ispušten ili da nešto ne bude dodato. Historičari se slažu da je usmena predaja pouzdanija od izvjštaja jednog čovjeka pisanog nekoliko godina poslije događaja.

Drugi sabor

Sto godina kasnije održan je drugi sabor, kako bi se raspravila neka pravila Vinaye. Nije bilo potrebe mijenjati pravila tri mjeseca poslije Budine parinibbane, jer se u tako kratkom razdoblju nikakve političke, ekonomske i socijalne promjene nisu desile.

Ali poslije 100 godina neki monasi vidjeli su potrebu da se mijenjaju izvjesna manja pravila. Pravovjerniji monasi tvrdili su da ništa ne treba mijenjati, dok su drugi insistirali na promjeni nekih pravila.

Na kraju, jedna grupa monaha napustila je sabor i formirala Mahasanghiku -- Veliku zajednicu. Iako se ta grupa zvala Mahasanghika, nije bila poznata kao mahayana. I na drugom saboru raspravljalo se samo o pitanjima vezanim za Vinayu; nema nikakvih izvještaja o nesporazumima oko Dhamme.

Treći sabor

U III vijeku pre n.e., u vrijeme cara Ašoke, održan je treći sabor kako bi se razmotrile razlike u mišljenjima između monaha iz različitih budističkih tradicija.

Na ovom saboru razmimoilaženja se nisu ticala samo Vinaye, već su obuhvaćala i Dhammu. Na kraju sabora predsjedavajući, Moggaliputta Tissa, načinio je djelo naslovljeno Kathavatthu, u kojoj se pobijaju heretička, pogrešna stanovišta i teorije koje su zastupale neke škole.

Učenje potvrđeno i prihvaćeno na ovom saboru danas je poznato kao theravada. Ovom prilikom je i Abhidhamma pitaka bila uključena u korpus kanonske literature.

Poslije trećeg sabora Ašokin sin Mahinda odnio je Tripitaku na Šri Lanku, zajedno sa komentarima koji su bili recitirani na tom saboru. Tamo su oni bili zapisani jezikom pali, zasnovanom na dijalektu Magadhe koji se govorio u doba Bude . U to vreme još uvijek nema nikakvog spomena o mahayani.

Nastanak mahayane

Između I.vijeka pre n.e. i I. vijeka n.e. nazivi mahayana i hinayana pojavili su se u Saddharma pundarika sutri ili Sutri lotosa dobrog zakona.

Oko II.vijeka mahayana postaje jasno definirana.

Nagarđuna je razvio mahayana filozofiju sunyate (praznine), zastupajući stanovište da je sve Praznina u svom kratkom djelu Madhyamika karika.

U IV. vijeku javljaju se Asanga i Vasubandhu, autori ogromne zbirke djela o mahayani. Dakle, tek posle I. vijeka mahayanisti su zauzeli definitavan doktrinaran stav i tek tada su uvedeni pojmovi mahayana i hinayana.

Ne treba brkati hinayanu sa theravadom, jer ta dva pojma nisu sinonimi.

Theravada budizam se premjestio na Šri Lanku tokom III. vijeka pre n.e, u vrijeme kada mahayana još uvijek ne postoji.

Škole hinayane razvile su se u Indiji i postojale nezavisno od onog oblika budizma kakav je postojao na Šri Lanki.

Do danas se nijedna škola hinayane nije održala. Zato je 1950. World Fellowship of Buddhists (Svjetski budistički savez), proglašen u Kolombu, jednoglasno odlučio da se termin hinayana ne koristi kada se govori o budizmu kakav danas postoji u Šri Lanki, Tajlandu, Burmi, Kapućiji, Laosu itd. To je kratka historija theravade, mahayane i hinayane.

Mahayana i theravada

Dakle, kakva je razlika između mahayane i theravade?

Mnogo godina sam proučavao mahayanu i što sam je više upoznavao to sam se više uvjeravao da jedva da postoje razlike između theravade i mahayane u pogledu osnovnih učenja.

             Obje škole prihvaćaju Sakyamuni Budu kao svog učitelja.
              Četiri plemenite istine su potpuno iste u obje škole.
              Plemeniti osmostruki put je potpuno isti u obje škole.
              Paticca-samuppada ili shema uslovljenost nastanka je ista u obje škole.
             Obje su odbacile ideju vrhovnog bića koje je stvorilo i upravlja ovim svijetom.
             Obje prihvaćaju ideje anicca, dukkha, anatta i sila, samadhi, panna bez ikakve razlike.

Sve ovo su ključni dijelovi Budinog učenja i prihvatćaju ih obje škole bez ikakve rezerve.

Postoje također pitanja oko kojih se one razlikuju. Jedno od očiglednih jeste ideal bodhisattve.

Mnogi ljudi kažu da mahayana teži idealu bodhisattve koji vodi do budinstva, dok theravada teži idealu arahanta.

Moram reći da je i Buda bio arahant. Jedan pacceka Buda je takođe arahant. Svaki učenik takođe može biti arahant. 

U mahayana tekstovima se nikada ne koristi termina arahant-yana, sredstvo arahanta. U njima se govori o pojmovima: Bodhisattvayana, Prateka-Buddhayana i Sravakayana. U tradiciji theravade ovo troje naziva se bodhi.

Neki ljudi smatraju da je theravada sebična, jer podučava da svako sam za sebe treba da postigne izbavljenje. Ali kako sebična osoba može stići do prosvjetljenja?

Obje škole prihvaćaju tri yane ili bodhi-ja, ali i bodhisattva ideal kao najviši.

Tako je mahayana stvorila mnoge mistične bodhisattve, dok theravada smatra bodhisattvu čovjekom među nama koji je čitav svoj život posvetio dostizanju savršenstva, da bi na kraju postao potpuno prosvijetljeni Buda za dobro ovoga svijeta, za sreću ovoga svijeta.

Tri vrste budinstva

Postoje tri vrste budinstva (stanja budnosti): samma sambuddha, koji prosvjetljenje postiže vlastitim naporima, pacceka Buddha, koji ima manje kvaliteta od samma sambuddhe, i na kraju savaka Buddha, to jest učenik arahanta.

Postizanje nibbane kod ove tri vrste budinstva je potpuno isto. Jedina razlika je da samma sambuddha ima mnoge druge kvalitete i sposobnosti u odnosu na ostalu dvojicu.

Neki smatraju da praznina ili sunyata, o kojoj raspravlja Nagarđuna, pripada samo učenju mahayane.

Ona je zasnovana na ideji anatta ili ne-ja, na paticcasamuppadi ili na shemi uslovljenog nastanka, kakvu možemo naći i u izvornim pali spisima theravade.

Jednom je Ananda pitao Budu: "Ljudi govore riječ sunya. Šta je sunya?" Buda je na to odgovorio: "Ananda, ne postoji sopstvo, niti bilo šta na ovome svijetu što pripada sopstvu. Otuda, ovaj svijet je praznina."

Ovu ideju preuzeo je Nagarđuna kada se uhvatio pisanja svog kapitalnog djela Madhyamika karika.

Osim toga, ideja sunyata jeste u mahayana budizmu vezana za termin "podsvijesti" (alayana viđnana), koji također ima korijen u theravada tekstovima.

Doprinos mahayane je da je ona iz njega razvila kompleksnu psihologiju i filozofiju.