Za mnoge su templari predstavljali pokorne i hrabre branitelje kršćanstva, a njihova je predanost na propast osuđenim križarskim ratovima postala legendarna. Upadajući u jednu žestoku i krvavu bitku protiv muslimana za drugom, u Siriji, Palestini i Egiptu, borili su se do granice vlastitog izumiranja. A onda bi nova braća zamijenila poginulu - jednako ponosna i spremna umrijeti za križ. Nadaleko cijenjen zbog odvažnosti i ustrajnosti, red je primao mnoštvo darova od pobožnih katoličkih plemenitaša i počasti od papa koji su mu se divili.

Na vrhuncu moći, veliki meštri vitezova templara bili su među najcjenjenijim ljudima u kršćanskom svijetu: savjetnici prinčeva, čuvari nacionalnih riznica, zapovjednici vojski, vladari bezbrojnih zamaka i međunarodno štovani diplomati. Čak i na prijelazu 13. u 14. st., nakon konačnog neuspjeha križarskih ratova, družba je preživjela širom Europe kao uzvišena elita zemljoposjednika, zadržavši jedinstvo, veliko bogatstvo i političku moć.

A onda ih je iznenada 1307. g. napao režim francuskog kralja Filipa IV. (poznatog kao Filip Lijepi) - zemlje u kojoj je Red Hrama bio najrasprostranjeniji. Šokantnom brzinom i naizgled lako, kralj je razorio templare. Uskoro je Filip, čija se moć proširila i na papinstvo, osudio i uništio templare zbog zapanjujućih zločina protiv vjere koju su trebali štititi. Održana su crkvena suđenja kojima su predsjedali biskupi i redovnici prosjačkih redova, ali glavnu je riječ vodila inkvizicija. Templari su, na temelju vlastitih svjedočenja, razotkriveni kao dvolični krivovjernici, štovatelji đavla, sodomiti i izdajnici. Izvodili su tajne noćne ritualne koji su uključivali pljuvanje križa, poricanje Krista, idolopoklonstvo i razmjenjivanje bestidnih poljubaca. Brojni su templari priznali sve te radnje. Do 1314.g. red je potpuno uništen. Te godine, nakon opoziva vlastitog priznanja, posljednji je veliki meštar živ spaljen.

Očigledno je, međutim, da su kraljevski tamničari i dominikanski inkvizitori izvlačili te optužujuće iskaze dugotrajnim mučenjem, kojem su i inače bili skloni. Njihov je zadatak, možda od početka bio zapečatiti sudbinu vitezova templara. Mnogi su suvremenici, uključujući pjesnika Dantea, zagovarali nevinost reda. Ogromni Filipovi dugovi i imperijalističke ambicije bili su opće poznati, a uništenje templara (i zapljena njihove imovine) bilo je prikladno rješenje za dugove i uklanjanje možebitne prepreke ambicijama. No, u ono je doba bilo opasno suviše glasno izricati to mišljenje. Mnogima je bilo lakše prihvatiti optužbe kao istinite, osobito s obzirom na tajnovite običaje templara. Raimon Lull, pjesnik i mistik s Mallorce (koji je naučio arapski i pokušavao obratiti muslimane na kršćanstvo), bio je među onima koji su konačno prihvatili krivnju templara.

Pitanje templara ostalo je politički kontroverzno, jer bi njihova nedužnost imala posljedice za ugled francuske i drugih monarhija, kao i za nepogrešivost koju si je pripisivao vrhovni katolički poglavar. Stoga je mračna krivnja templara dospjela kao činjenica u službene kronike. Pisac iz 17.st. Pierre Du Puy, knjižnjičar Bibliotheque Royale, u svojoj se povijesti templara zalagao za njihovu krivnju pa je na taj način, opravdavajući Filipa IV., branio francusku monarhiju od bilo kakvog posthumnog blaćenja.

Protestantsko-katoličke prepirke i tvrdnje o slobodnom zidarstvu poslije su pothranile kontroverziju. Neki su protestantski pisci, u kontekstu napada na katoličku pokvarenost, tvrdili da su templari krivi. Stoga su katolički pisci počeli preispitivati tu temu. Kanonik R.P.M. Jeune, nadstojnik samostana Etival, stao je 1789.g. u obranu nevinosti Reda vitezova templara.

Zatim su došli ezoterici, kao što su orijentalist Joseph von Hammer-Purgstall i slobodni zidar Friedrich Nicolai, koji su, iz vrlo različitih razloga, povezivali templare s esenima i drevnim gnostičkim krivovjerjem. Slobodni zidari su ezoterično društvo koje se zavjetovalo na međusobnu podršku. Primljeni članovi sastaju se u ložama, gdje izvode tajanstvene obrede. Izgnani škotski jakobit i slobodni zidar Andrew Ramsey 1730-i godina postao je vitez francuske velike lože i slijedio je razvoj svoga društva sve do zidara koji su gradili križarske dvorce. George Frederic Johnson, još jedan Škot, bio je istaknut član slobodnih zidara u Njemačkoj. Vjerovao je da su templari na Istoku otkrili velike tajne i da ih je određen broj pobjegao iz Filipovih kandži u Škotsku, gdje su se poslije skrivali kao slobodni zidari. U međuvremenu je kolalo mnoštvo glasina o prirodi i vjerojatnom skrovištu legendarnog templarskog blaga.

Teologija slobodnog zidarstva (i njihova revolucionarna politika u kontinentalnom dijelu Europe) dovela je do neprijateljstva s rimokatoličanstvom. Von Hammer-Purgstall, u službi austrijskog katoličkog Državnog vijeća, pisao je o krivnji templara, i to po svemu sudeći s namjerom da neizravno naškodi ugledu slobodnih zidara. Opisavši opscene gnostičke obrede i mistični simbolizam pronađen u templarskim zgradama, pokušao je dokazati veze između njih. Natuknuo je da su vitezovi templari izvorno bili pravovjerni, ali da su se u određenoj fazi obratili ili iskvarili. Pretpostavio je da je postojao neki tajni pravilnik koji je sadržavao njihovo tajno znanje, možda drevnog egipatskog podrijetla, a da se red odao oholosti i gramzivosti, prodajući se nevjernicima i đavlu. Taj je đavao u templarskim suđenjima nosio ime Baphomet. Okultist Eliphas Levi napravio je budalast crtež Baphometa kao hermafroditskog krilatog demona kozje glave. Kad je ta slika počela kolati širim krugovima, dijabolična predodžba o templarima postala je općeprihvaćena.

W.F. Wilcke, međutim, vjerovao je da su templati potajno prakticirali jednoboštvo islamskog tipa. Jedan drugi pisac iz 19.st. Hans Prates, tvrdio je, da su navodni postupci pljuvanja na križ i poricanja Krista jednostavno bili ispiti poslušnosti, čija je svrha poslije zaboravljena pod utjecajem različitih krivovjerja, pošto je neuspjeh križarskih ratova potkopao vjeru bratstva u kršćanstvo.

Nakon Francuske revolucije koja je izbila 1789.g., posljednji zatvor francuske kraljevske obitelji bila je tamnica pariškoga Hrama, srednjovjekovne kule koja je nekad predstavljala glavno uporište templara u Europi. Godine 1808. kula je, kakve li ironije, razorena jer je postala središte rojalista. Dvije godine poslije, slijedom Napoleonovih osvajanja u Italiji, papinska je arhiva prenesena u Pariz. Dramatičar, odvjetnik i povjesničar Francois Raynouard godinama ju je pretraživao tragajući za bilješkama o templarima, ali nije pronašao nikakve uvjerljive dokaze o mističnim postupcima ili gnostičkim vjerskim obredima.

Nikad nije bilo uvjerljivih dokaznih materijala o tajnom, zastrašujućem i razuzdanom kultu unutar reda. Kasniji arheološki pronalasci, na primjer oni s nalazišta u Engleskoj koja se mogu povezati s templarima, dvojbeni su. Izvjesni dr. Oliver iskopao je 1837.g. preceptorij u Temple Brueru, čije se ruševine nalaze u Lincolnshireu. Tvrdio je da je pronašao skrivene, nadsvođene kamene odaje pune spaljenih i osakaćenih kostura, koje je povezao sa čudovišnim templarskim obredima. Čini se da je izvjesni William St. John-Hope ponovno iskopao to nalazište i pronašao vrata u podu koja je Oliver opisao, no kao da je netko na tajanstven načinuklonio stube prema podrumu. Vidio je duguljastu odajicu i peć, ali nije zabilježio postojanje ljudskih ostataka. U međuvremenu je u londonskoj crkvi Temple Church otkrivena podzemna prostorija čiju su namjenu različito tumačili: mogla je služiti kao tajna riznica ili pak odaja za sastanke templarskog vijeća u kojoj su se možda održavali tajni obredi. zatim postoji špilja u Roystonu u blizini Baldocka u Hertfordshireu, gdje su u srednjovjekovno doba izrezbarene čudne vjerske slike i zakučasti simboli, a do nje se stiže kroz prolaz koji podsjeća na one opisane u pojedinim svjedočanstvima danima na suđenjima templarima. Slične špilje zvonasta oblika, čija je svrha i namjena odavno zaboravljena, pronađene su i u Svetoj zemlji.

Godine 1842.g. Charles G. Addison, član Middle Templea (jednog od dvaju odvjetničkih društava koja su preuzela bivše sjedište vitezova templara u Londonu), /nekadašnji stožer templara u Londonu, tzv. Temple (Hram), postao je sjedište dvaju odvjetničkih komora, koje se nazivaju Middle Temple (Srednji Hram) i Inner Temple (Unutarnji Hram)./ napisao je vrsnu povijest templara, u kojoj je u skladu sa zdravim razumom iznio brojne argumente u obranu reda. Optužbe von Hammer-Purgstalla naziva neobičnima i neutemeljenima, a za Wilckeovu njemačku povijest govori da sadrži sve vulgarne predrasude protiv bratstva. Addison zaključuje da su templare opljačkali, prognali i osudili na okrutnu smrt upravo oni koji su ih po pravdi trebali braniti i podržavati. Henry Charles Lea, am. autor povijesti inkvizicije, kao i H. Finke, također su na prijelazu stoljeća pokušavali dokazati nedužnost templara, tvrdeći da su njihova priznanja, kao što je rekao Bologna, njihov branitelj ... jedino dokazala bespomoćnost žrtve, ma koliko visok položaj imala, pod teretom kobne optužbe za herezu ... uz djelovanje inkvizicije.

Suvremena znanost uglavnom i dalje promatra optužbe protiv reda kao netočne, kao kalemljenje već postojećeg koncepta tajne zavjere štovatelja đavla organizaciji koja nije bila kriva za takve stvari. Umjesto toga, templare se drži krivima za bahatost, nepopustljivost i zastarjelost. Norman Cohn navodi da su slične lažne, klevetničke tvrdnje bile izricane i s ciljem pripisivanja demonskih osobina ranijim skupinama, kao što su valdenška i katarska sekta, pa i Židovi. Cohn pripisuje motive Filipa IV. vjerskoj zaluđenosti.

Malcolm Barber podastire dokaze da su francuski templari davali priznanja tek nakon podvrgavanja užasnom mučenju, pa zaključuje da su njihova priznanja jedino dokaz premoći mučenja nad mentalnim i fizičkim otporom pojedinca. Poput Addisona, i on navodi odnos između priznanja danih u Francuskoj i poricanja izrečenih u drugim zemljama (gdje nisu u toj mjeri mučili zatočene templare) kao dokaz templarske nedužnosti. Zaključuje da su zloglasni obredi opisani u točkama optužnice jednostavno preuzeti iz raširenih predodžbi o krivovjernim skupinama. Barber tvrdi da uvjerenost Filipa IV. u herezu templara počiva na samozavaravanju. Njegov dijabolizam prikrio je njegove glavne ciljeve - stjecanje posjeda, moći i novca.

Uz templare se, međutim, uvijek vezivala određena skrovitost, koja je obavijala red velom tajne. Braća su se uistinu izdvajala iz društva, a njihovim obredima i sastancima nisu smjeli nazočiti nečlanovi, što je bio povod za izvođenje zlokobnih zaključaka. Usto, optužbe protiv templara, kao što ćemo vidjeti, sadržavale su poseban element koji nije postojao ni u optužbama protiv ranijih heretika ni u optužbama protiv kasnijih vještica ili sotonista. Taj neobičan navod - da su obožavali svetu, odrubljenu glavu - bit će, uz okolnosti koje su okruživale suđenja templarima, jedna od tema koju će ova knjiga pokušati objasniti. Mišljenja sam, međutim, da priča o usponu reda na istaknut položaj nije ništa manje intrigantna od priče o njihovu padu i da jednako toliko govori o vremenu u kojem se odvijala. To je priču potrebno istražiti kako bi se razjasnio konačan odlazak templara s povijesne scene. Ishodište priče u drevnom je kultu Jeruzalema, Svetoga grada, glavnoga grada Obećane zemlje, bez kojeg ne bi ni bilo templara.

(G. Napier: Uspon i pad vitezova Templara)