Temelji morala i bratstvo religija

Annie Besant

Knjižicu Temelji morala i bratstvo religija je objavila ljeta 1933 v Zagrebu založba VID.

U jednoj staroj Indijskoj knjizi definiran je moral kao nauka o harmoničkim odnosima izmedju svih živučih biča. Moralni zakoni su baš tako prirodni zakoni kao bilo koji drugi zakoni, koji se odnose na fizikalne odnose, na fizikalne pojave, pak se i moralni zakon mora da istražuje na isti onakav način i po istim metodama, kao što i ostali prirodni zakoni. Kao što je u staro doba bila tjelesna higijena ustanovljena od starih zakonoša kao dio religije, tako isto su u ono doba kao dio religije smatrali i zakon moralne higijene. Obje skupine zakona smatrali su onda vjernici kao objavljenje, no u stvari su obje skupine zakona osnovane na faktima prirode, za koje su oni visoko razvijeni duhovi starih zakonoša znali i ako za ta fakta nije znao širok sloj naroda.

U svim naukama starih i novih religija kao što i u teosofiji prvo mjesto zauzima nauka o jednom životu, koji se svagdje manifestira. Na toj nauci temelji se moral, jer učiniti zlo drugima znači učiniti zlo sebi, pošto je svatko samo dio jedne jedine cjeline. Tijelo kao cjelina je otrovano, ako udje otrov u bilo koji njegov dio. Jednako tako su povrijedjene sve žive stvari, ako je povrijedjena jedna od njih.

Taj jedan veliki život očituje sebe u svijetu time što teži za srečom. Svagdje i uvijek i bez izuzetka život traži sreču i nikada nije patnja tražena dobrovoljno, osim ako netko u njoj vidi put koji vodi jednoj dubljoj i trajnijoj radosti. Nitko ne traži trpljenja bez svrhe, trpljenja zbog samog trpljenja. Bol se podnaša samo kao sredstvo nekom cilju.

Sve religije vide u Bogu beskrajno blaženstvo i sve traže stapanje s Bogom, to jest stapanje sa savršenom srečom. Narav čovječja, koja je božanstvena, u bitnosti je svojoj puna sreče i prema tome ona svaku sreču prima kao nešto prirodno i kad dodje do sreče ne traži, niti treba da traži da to nečim drugim opravda. Priroda čovječja nikada ne pita: "Za što uživam?", ali se priroda čovječja buni protiv boli kao protiv nečega neprirodnoga, kao protiv nečega, čemu treba da se potraži uzroka i opravdanje, pak instinktivno pita: "Za što patim?"

Duboka nepomučena trajna sreča je cilj života. Mnogo puta pogrešno uzima čovjek pjeinu zemaljskost užitka kao žar sunca sreče i onda dolazi razočaranje i patnja, kroz koju se čovjek uči tražiti pravu sreču.

Bog ima svoj plan i njegov plan je evolucija. Ako jedan dio postavi sebe protiv cjeline mora da pati i sve patnje ljudi imaju svoje korjene u slijepoči ljudi i u nepoznavanju njihove prave prirode i u tome, što se ne obaziru na zakone prirode unutar koje žive; a i to neobaziranje se svodi na neupučenost.

Ako je evolucija Božji plan, onda čemo lako doči do kriterija o dobru i o zlu. Naučenjak če kazati: ono što pomaže napredak evolucije je dobro, a ono, što ga sprečava, je zlo. Vjernik če pak kazati: ono, što je u skladu sa božanskom voljom, je dobro, a ono što je protiv volje božanstva, zlo. Obojica izražuju točno jednu te istu ideju, jer božanska volja jest evolucija. Kad studiramo evoluciju cjelokupnog svijeta nalazimo u njenoj prvoj polovici tendenciju, koja ide sve večem cijepanju (separiranju), pošto je cilj prvi u tomc, da se izgradi individualnost. Nu onda nalazimo da sada, pošto je to učinjeno, počinje druga polovica evolucije i da se mi krečemo u pravcu integracije raznih individualiteta u jedno jedinstvo. Indijci zovu ove procese »put odlaska" i »put povratka" i teško je nači ekspresivnijih oznaka. Najdublji instinkti koji se pojavljuju u prvacima ljudske rase - a instinkt je glas života - teže za opčim bratstvom, iza kojeg leži jedinstvo, to jest izgradivanje jedne savršene cjeline iz raznoliko razvijenih dijelova. Prema tome sve ono što pomaže ujedinjavanje je dobro, ono što odmaže ujedinjavanje je zlo.

Sreča je u bitnosti svojoj osječanje. Osječaj sreče čemo imati uvijek onda, kad se u nama umnožava život. Mi smo onda nesretni, kad se naš život smanjuje, kad ga ima manje. Ljubav donosli stapanje, prema tome jedno više. Mržnja prouzrokuje dijeljenje, prema tome jedno manje. Ovdje mi imamo dvije temeljne emocije: ljubav i mržnju, koje temeljne emocije se u ostaloj prirodi manifestiraju v obliku privlačnosti i odbijanja, u obliku snaga koja grade i snaga koje razaraju sisteme i svjetove jednako, kao što i države, obitelji i pojedince. Iz tih dviju temelnih emocija radjaju se sve krijeposti ili svea mane.

Svaka krijepost je jedan izražaj ljubavi, kojoj je naš zdravi razum dao jedan opči i trajni oblik u svijesti. Svaka mana je izražaj mržnje, kojoj je naopaki razum dao značaj trajnog i opčeg oblika svijesti. Ovo če najbolje osvijetliti jedan primjer uzet iz kruga obitelji.

Pretpostavljamo, da svaki od nas u društvu ili obitelji ima u svojoj okolici samo tri klase ljudi: predpostavljene, sebi jednake i manje od sebe, a sa svima da stoji u nekom odnosu. U jednoi sretnoj obitelji ljubav vezuje sve njene članove. Ljublav kad gleda prema glavama kuče javlja se u obliku osječaja poštovanja. Ljubav koja gleda okolo sebe na braču i sestre dobiva oblik nježnosti. Ljubav kad gleda dolje na skupinu onih, koji su o nama ovisni, dobiva oblik blagonaklonosti. Sve te emocije spontano se javljaju u dobroi obitelji, to jest u obitelji, gdje vladaju ispravna osječanja i gdje je ljubav ispunjenje vječitog zakona. Gdje vlada ljubav nisu potrebni zakoni. Izvan familije, gdje čovjek dolazi u relacije sa širom publikom njegovo ponašanje, koje bi izlazilo spontano iz ljubavi poprimit če izvan obitelji karakter kreposti. Gledajuči prema Bogu, prema vladaru, prema starijima, emocija ljubavi se javlja kao smjernost, pokornost, lojalnost, poštovanje i slično, dakle kao trajniji oblik svijesti u odnosima prema osobama, koje pripoznavamo kao više bilo duhovno, bilo intelektualno, bilo moralno, bilo društveno, bilo fizički. Gledajuči naokolo na sebi jednake, emocija ljubavi, koia je bila u obitelji osječaj postaje krepost časti, udvornosti, ispravnosti, uslužnosti i slično. Emocija ljubavi, koja se u obitelji pojavljuje kao dobrohotnost postaje krepost zaštičivanja, ljubaznosti, spremnosti, pomaganja itd. Mi smo ovdje fiksirali princip, a svatko može sam da mu nadje aplikaciju. Na sličan način može da se rasčlani u glavne odjele i pododjele, strah, ponos, mržnja, prezir itd., itd.

Svako ljudsko biče živeči u društu, vezano je izvjesnim odnosima sa svima okolo njega več samom činjenicom, što se nalazi u društvu. To ga čini centrumom jednog pletiva obveza. i dužnosti.

Dati svakoj od osoba, s kojom dolaziš u vezu, ono što je ide, znači biti dobar čovjek i to je jedan od izvora socijalnog jedinstva. Odbiti svakome ono, što ga ide, znači biti zao čovjek i postati izvor socijalnog rastvaranja. Prema tomu poznavati svoju dužnost i vršiti je to je dobrota, znati ju intuitivno, a izvršiti spontano je savršenstvo.

Kad život gledamo emocionalnom stranom, onda je život Ljubav. Gledamo li intelektualnom stranom, on je Istina. Za to jer to nisu ljudi dovoljno razumjeli, došlo jer do sporova o tome, da li je i da li treba da bude temeljern morala ljuba vili istina. Nu izmedju ljubavi i istine nema specijalne razlike, jer je život samo jedan.

Jedan indijski mudrac kaže da su kreposti oblici istine. To je tačno. Istina je temelj našeg intelektualnog karaktera, dočirn je ljubav temelj naše moralnog karaktera. Nu pošto ljubav iziskuje da postoje i neki drugi pojedinci, da se ona može očitovati, dok toga istina ne treba, prirodno je, da ljubav vlada naukom o našim harmoničkim odnosima prema drugim ljudima i da ljubav prožima sve kreposti. Krščanin kaže: "Bog je ljubav", Hindu kaže: "Brahman je istina." Obojica kažu jednu činjenicu. Gledane odozdo Ijubav i istina mogu da izgledaju kao da su dvoje, ali gledamo odozgor one su jedna stvar.

Veliki učitelji čovječanstva formulirali su neke opče moralne propise, kao što: »Činiti dobro drugome je pravo, činiti nepravdu drugome je zlo". »Čini drugome ono, što želiš, da drugi tebi čini". "Ljubite jedan drugoga." "A što drugo traži od tebe gospodin Bog, nego da činiš pravdu, ljubiš milosrdje i da ideš kroz život skroman sa svojim Bogom." Sve ove nauke inspirirane božanskom mudrosti ne traže nikakvog naročitog opravdanja, jer evidentno idu za tim, da pornognu sreču ljudsku. Nu ako su te istine evidentne, mnogo je manje evidentna na prvi mah zapovijed, da moramo dobrim vratiti zlo. Nu i ta je prirodna.

Mi znamo, da promjene u našoj svijesti izazivaju vibracije fine materije kroz koju se očituje naš duševni život. Kao što u cijeloj prirodi tako i tu ovakove vibracije izazivaju indukcijom slične vibracije u tijelima, koja okružuju naše. Ako je netko ljutit ili utučen i osvetljiv, oko njega če sej pojaviti vibracije, koje če odgovarati njegovu raspoloženju i te če vibracije djelovati na svakog drugog, koji če biti u njegovoj blizini pak če prema tome i u duši ovog drugog da se vse više jačaju ta raspoloženja. Ako ova druga osoba umije sebe da ogradi od nepovoljnih vibracija, koja dolaze od prve osobe i izdrži u tome, ovo tu osobu čini centrumom novih vibracija, koje su protivni naravi onih, koje izlaze iz prve osobe. Ova druga osoba če time uplivisati i na raspoloženje onog prvog čovjeka i oslabiti, ako več ne če moči da uništi njegovo loše raspoloženje. I zato je Buddha rekao: "Mržnja nikada ne prestaje sa mržnjom, več mržnja nestaje sa ljubavlju." To je tako točno i naučno, kao što i fakat fizike, da je zraka crvenog svjetla apsorbirati po zrakama zelenoga svjetla i time če nastati mir, odsustvo svake vibracije, odsustvo svjetla. To je zakon prirode, kojeg, može svatko eksperimentom da, potvrdi. Slijediti taj zakon znači na mjesto neharmoničke relacije medju ljudima postaviti harmoničku relaciju, a to i ništa drugo, znači biti moralan.

U starom klasičnom svijetu ljepota je bila postavljena na istu razinu sa dobrotom i istinom i kult ljepote dizao je razinu dnevnog života ljudi. Pitagora je govorio o umjetnostima kao o onom po čemu se razlikuju ljudi od barbara. Umjetnost i literatura su orudje kulture. One uglačavaju i izradjuju kamen, koji su znanost i filozofija isjekli iz pečine i tek surovo otesali. I dalje na istok od Grčke, ljepota je imala, visoko mjesto u stvaranju civilizacije, jednako u prastarom Egiptu, kao što i u pracivilizacijama Amerike. Ni jedna civilizacija, koju je svijet do sada poznavao sve do 19. našeg stolječa, nije gurnula u stranu ljepotu proglasivši ju samo raskošju bogatih umjesto da ju raširi u sav šir medju cijelu masu pučanstva kao jednu od najpotrebnijih stvari zapristojan ljudski život. Ali od 19-tog stolječa su gotovo u svim evropskim zemljama umjetnosti i obrti prostog naroda gotovo potpuno ugušeni. Stare narodne nošnje, i lijepe i praktične, izašle su iz uporabe i zamjenjene mizernim kopijama groteskne mode Pariza i Londona. Rezultat je žalostan. Klasa manuelnih radnika potpuuo je vulgarizovana, izgubila je prirodjeni smisao za ljepotu, za koju su imali toliko ljubavi predšasnici te klase, obrtnici starog vremena. Danas je manuelni radnik izgubivši taj smisao za ljepotu postao lošeg osiečanja i lošeg ponašanja. Surovost, koja prevladava u zapadnom svijetu, ugrožava čak i u dalekom istoku ostatke one ljepote, koje se ondje još nalazi u svakodnevnom životu.

Medjutim smisao za lijepo je skupocjeni dio emocione prirode čovjeka. I za cmocionu prirodu čovjeka je ljepota ono, što je za ljudski intelekat istina, a što je za intuiciju dobrota. I ljepota ie jedan dio zakona božanske manifestacije kojem se zakonu moraju da pokore sve stvari. Rugoba i surovost je protuprirodna, nepodnosljiva. Priroda uvijek nastoji da sakrije rugobu sa ciljem da ju pretvori u nešto ljepše. Ona pokriva sve ono što je ružno sa bujnošču onoga što je liiepo. Ona maskira smetište sa zelenilom. Ona pokriva cviječem zapuštene čistine u šumama. Sa milijun glasova ona govori, da je ljepota esencijalni uslov svakog savršenog, dakle božanstvenog djela.

Religija je bila uvijek pomajka umjetnosti. Egipatska vjera dala ie svijetu gradjevine Phile, hinduizam dao je rnočne zidove Madure i Čidambarana. Grčka je dala Panteon i toliko drugih bisera, islam je dao Alhambru i bezbrojno drugih zgrada, krščanstvo je dalo plemenite gotske katedrale, da i ne spominjemo muziku, slikarstvo, skulpturu i literaturu. Ne može se zamisliti umjetnosti bez religije. Najuzvišenija arhitektura upotrijebljena je za hramove, a druge velike zgrade gradjene su po njihovom uzoru.

Ako je umjetnost dekadirala, to je za to, jerbo se religija danas i odviše odijelila od svakidašnjeg života i za to je umjetnost prepuštena sama sebi ostala bez inspiracije i umiesto da ie stvaralačka ona je postala imitaciona. Imitacija, ma bila ona kako savršena i ugodna, nije najviša umjetnost.

Gledajuči na lijepi cvijet obični čovjek če uživati ali če vidjeti u njemu dosta malo božanske misli, koja ga stvorila, nu umjetnik vidi daleko više nego mi obični. On vidi širu misao, opčeniju misao, od koje je cvijet samo jedno lice. On vidi ideal, čija je mata i nesavršena kopija taj cvijet. Ono, što mi od njega, umjetnika, tražimo, to je, da pokaže i nama taj ideal u cijeloj njegovoj širini. Rafael je slikao jednu ženu sa detetom u naručaju. Mi smo vidjeli toliko žena, koje nose svoju djecu u naručaju. Nu umjetnik je vidio idealnu majku i idealno dijete, beskrajnu nježnost i zabrinutost u majci, a vnrednu dražest i čistu jednostavnost u djetetu. On nije vidio samo majku i diiete, nego materinstvo i djetinstvo i savršenstvo ideije i on je to naslikao na čudjenje i ljubav svih idučih generacija. I mi slijepci možemo sada da u svakoj majci i svakom djetetu vidimo Madonu i Djetence i za nas je postao čitav svijet čišči, jerbo je Rafael u njemu živio.

Ljepota je jedno od najmočnijeg orudja za pospješenje evolucije, a harmonija, bez koie se živjeti ne može, i ne može da bude sretan, nalazi svoj prirodni izražaj u umjetnosti. Savršenstvo oblika mora uvijek da prati savršenu misao.

Bratstvo religija

Čitalac, kojemu če udariti u oči naslov ovoga sastavka, sa puno prava če uskliknuti: »Dakako! mogu vjere da budu kakove mu drago, ali jedno je stalno, da izmedju njih nema bratstva". Ovo je na žalost i te kako istinito. Posmotrimo li povijest vjera u njihovoj, nama bližoj prošlosti, nači čemo vrlo malo bratskoga. Naprotiv čemo vidjeti kako se vjere medjusobno pobijaju, kako se bore za premoč, kako teže vlasti da u prah obore svoje konkurentice. Baš vjerski ratovi su bili najgrozniji, vjerski progoni najnemilosrdniji. Krstaški ratovi, inkvizicije, strahote svake vrste kaljaju povijest vjerskih borbi krvlju i suzama. Izgleda skoro kao poruga uz taj krvavi boj govoriti o bratstvu vjera, dok još nisu posve utrnuti plameni sa goručih lomača.

Nisu se samo pojedine velike vjere borile jedna sa drugom, nego i unutar tih pojedinih vjera stvarale se sekte, koje su medjusobno ratovale. Vjerske smutnje postale su uslijed svega toga tipične za sve ono, što je u medjusobnoj borbi ljudskoj najogorčenjje i najnebratskije.

N unije to bilo uvjek tako. Suprotnost i surevnjivost medju vjerama je izraslina modernoga vremena, u kojima svaka od vjera i konfesija uporno tvrdi, da je ona jedina prava i jedina nadahnuta. U starome vijeku bilo je vrlo mnogo vjera, a vječim dijelom su to bile narodne vjere, pak za to nije ni na um padalo članu jedne vjere, da ide pradobivati za svoju člana druge. Svaki narod imao je svoju zasebnu vjeru, kao što ima i svoje vlastite zakone i običaje. Ljudi se u vjeri svoje otadžbine radjali i ostajali su u njoj. Bacimo li pogled na povijest starodrevnih vremena, past če nam u oči, kako se rijetko javljaju vjerski ratovi. Pa i onda, kad su Jevreji upali u Palestinu i pobili urodjenike idolopoklonce, radilo se je o običnom sebičnom osvajačkom ratu. I kod istih se Jevreja opetovano javlja u staro doba toliko prošireni običaj usvojiti bogove pobjedjenoga naroda i uvrstiti medju vlastite. Proroci su doduše taj običaj vrlo oštro osudjivali, ali ne kao krivovjerstvo, nego kao narodno otpadanje od vlastitoga Božanstva, koje je Jevreie oslobodilo egipatskoga ropstva i dovelo u Palestinu. Mi vidimo dalje, da je u staro doba bilo u jednoj te istoj vjeri različnih filozofskih škola, koje su postojale jedna pored druge - bez mržnje. Hinduizam još i danas ima svojih sedam "Darshana" (Gledišta), pa i ako pristalice pojedinih sistema medjusobno disputiraju i prepiru se, i svaka škola brani svoje vlastito gledište, ipak ne manjka bratskoga osječaja medju njima. I danas se još svi ti različni sistemi uče u jednoj te istoj "Pathashala" (Sanskrtskoj školi). Pa i u jednom jedinom od tih sistema, u Vedanti, su tri priunate i jednako-opravdane inačice: Advaita,Vishistadvaita i Dvaita postoje mirno jedna pored druge, ma da u najvažnijim pitanjima - u pitanjima o odnosu izmedju Boga i pojedinačne duše - dolaze do upravo oštro suprotnih zaključaka. Može netko da pristaje uz jedan ili drugi pravac Vedante ili uz ni jedan od tri, a da ipak vrijedi kao pravovjeran Hindu, premda je i u Indiji danas sektarstvo postalo ogorčenije nega što je bilo prije.

U močnome carstvu staroga Rima poštivale su se sve vjere, pa čak se i častile. U Pantheonu Vječnoga Grada mogli se nači likovi božanstava sviju podjarmljenih naroda i gradjanin rimski je iskazivao svima njima zajedno bogočast. Kad je bilo koji novi narod prisajedinjen rimskome carstvu, i ako je taj narod obožavao neku drugu formu božanstva nego što se je več nalazila u Pantheonu. Rimljani su slike i simbole toga božanstva, sa svim nužnim strahopočitaniem unijeli u Patheon i ondje dostojno izložili. Toliko je starina bila prožeta širokogrudnom mišlju, da je vjera lična ili u najmanju ruku nacionalna stvar, u koju nema nitko pravo da se miješa. Bog je bio svagdje. On je bio u svim stvarima. Zar da bude odlučna forma, u kojoi ga častimo? On je bio nevidljivo, vječno Biče sa mnogostrukim imenima. Šta da bude meni stalo, pod kakovim če ga imenima drugi zazivati! Vjerska sloboda staroga vijeka ogleda se najbolje u riječima Šri Krišne: "Približio mi se čovjek na bilo kakav način, ja mu kažem: dobrodošao; svi putevi ljudski su moji putevi" (Bhagavad Gita). Tako je mislio Stariji Vijek.

Istom kad je mlado krščanstvo došlo u sukob sa državom, desilo se da je anale carskoga Rima poškropila krv vjerskoga proganjanja. Krv krščana bila je prolivena ne za to, što se je na njih gledalo kao na vjerske sektarce, nego za to, jer se u njima vidjelo uznemiritelje i političke izdajnike. Krščani su navalili na vjere, koje su do onda mirno živile jedna pored druge, te su izjavljivali, da samo oni imadu pravo, a svi drugi krivo. Oni su izazvali nerapoloženje protiv sebe svojim agresivnim i netrpljivim držanjem, te su stvarali nemir, kudgod su dolazili. Oni su na sebe navukli sumnju, da su nelojalni gradjani, jer se kratili, da slijede stare običaje i da bacaju tamnjan u vatru pred kipom vladajučeg cara. Oni su taj običaj žigosali kao idolopoklonstvo. Stari je Rim smatrao, da nova vjera ugrožava njegovu državnu moč. Kolikogod je stari Rim bio trpeljiv u svim stvarima vjere, toliko je strog in netrpljiv bio prema političkim nekorektnostima . Rim nije bacao krščane pred lavove kao krivovjerce, nego kao buntovnike, te ih tjerao iz gradova u pečine i pustinje.

Sve vjersko proganjanje ima se pripisati onoj pretenziji krščanstva, da je ono jedino prava vjera. Najprije su krščani bili proganjani, a kasnije su oni bili progonitelji. Kad se kaže: "Vaša je vjera vaša, a moja je moja", ne može doči do progona. Ali ako kažem: "Vaš pojam o Bogu je kriv. Moj ie ispravan. Ja jedini sam u posedu istini. Ja jedini mogu, da pokažem put spasenju. Ako ne prihvatite moga pojma o božanstvu, izgubit čete vječno blaženstvo" - ja u tom slučaju moram, ako sam logičan i ako imam večinu, postati progonitelj inovjeraca. Ta več iz same brige za krivovjerce, volim ispeči jih, nego im dozvoliti da šire svoje krivovjerstvo i time sebe i druge bacaju u vječno prokletstvo. Ta ni jedan čovjek neče dobrovoljno i mirno trpiti, da mu drugi krati pravo da gleda svojim vlastitim dogledom u nebesa.

S vremenom prestali su progoni krščanstva. Ono je došlo na kormilo i uzelo je u svoje ruke vlast državnu. Savez izmedju crkve i države dao je vjerskim progonima političku boju. Nevjerništvo je bilo isto što i nelojalnost. Ako nisi htio da vjeruješ ono i onako kao glava države, značilo je to veleizdajstvo. I tako je počela da se piše žalosna povijest sredovječnoga krščanstva, koju ne može da bez bola i stida čita ni jedan pravi prijatelj vjere, bio on krščanin ili inovjerac. Nu povijest je na nedvouman način kažnjavala uvijek nebratstvo u vjerskim stvarima propadanjem naroda u kojemu se je javljalo. Španija je progonila njene Jevreje i Arape. Na hiljade su bili spaljivani, mučeni i komadani. Kad se zamorila klanjem, protjerivala ih je iz zemlje. Ali jauk slabih ruši prijesto velikih. Jer je Španija tako grozno postupala sa sinovima Oca Sviju, morala je da izgubi svoj položaj u Europi (i Americi) i da spadne od jedne velevlasti i da spadne na vlast trečega i četvrtoga reda.

Islam je uzeo od krščanstva smrtonosni otrov proganjanja. On je zaboravio mudre nauke Alije i udario naopakim putem proganjanja inovjernika. Ime Muhameda Milosrdnoga postalo je brusilom za mačeve njegovih nasljednika. Ali uzdasi umiručih, koje je Aurangzeb u Indiji dao klati zbog njihove hindu –vjere, oboriše carstvo Mogula. Kao u Španiji tako je i u Indiji vjersko proganjanje dovelo do političkoga sunovrata. I tako baš ta propast, koja prati nebratstvo, upučuje narode na potrebu bratstva.

Mnogostranost u stvarima vjere bila bi na korist a ne na štetu suštini same vjere, samo kad bi vjere htjele da žive medjusobno u miru. Ta svaka od njih ima da kaže svijetu nešto naročita. Svaka pojedina vjera je samo jedno slovo u velikom Imenu Boga, u imenu »Jednoga bez Drugoga". Cijelo ime moči če se medjutim samo onda pročitati, kad bude svaka vjera ono slovo, koje joj je palo u dio, izgovarala u vezi sa ostalim vjerama. Bog je tako velik, tako neograničen. Nema tog ma kako razvijenog ljudskog mozga, nema ni te ma kako uzvišene vjere, koja bi mogIa da obuhvati i shvati njegovo savršenstvo. Potreban je cijeli svemir u njegovoj cjelokupnosti, da bude ogledalom. Ali ni bezbrojni Svemiri ne mogu iscrpiti svu njegovu slavu. Zvijezde navješčuju sjaj onoga koji je sunce sviju zvijezda, planeti crtajuči svoje putanje u nepromijenljivom ritmu, navješčuju njegovu zakonitost, šuma propovijeda njegovu lje~potu, stijena njegovu snagu, rijeka njegov oplodjivajuči život, more njegovu bezpromjenu mijenu. A ipak ne može niti jedan sjetilni predmet, pa ni samo ljudsko srce, u kojem On stanuje, da Ga potpuno odrazi. Mi u svim stvarima vidimo samo komadič njegove Slave. Samo sveukupoost sviju praošlih, sadašnjih i budučih stvari mogla bi da u svojoj beskrajnosti izrazi njegovu beskonačnost.

Baš tako može i svaka vjera da objavi sama jednu čest njegovoga biča.

Pa onda, šta naviješta svijetu Hinduizam? On mu govori o "Dharmi" t. j. o zakonitosti, harmoniji i porednoj rastnji ukazujuči svakom pojedincu na njegovo pravo mjesto, i učeči ga pravoj dužnošti i pravom posluhu. Šta naviješta Zoroastrijanizam? On govori o naivišoj čistoči duše, o ispravnosti misli, riječi i dijela. Šta naviješta Krščanstvo. Ono govori o samopožrtvovanju i odabralo je sebi krst za simbol, jer zna da krst uvijek zasja ondje, gdje ljudski duh baci u lance našu ljudsku narav. A šta naviješta Islam? On govori o podvrgavanju volji najvišega. On uči da se moramo prignuti pred onom jednom voljom, koja ravna svijetom, da male ljudske volje mogu da postoje samo onda, ako se sliju u ovu jednu veliku volju.

Ovo su značajnije oznake pojedinih vjera, pak mi ne bi smjeli da izgubimo blagodat ni jedne jedine. Dajte da priznamo raznolikosti vjera, ali ne za to

da ih kritikujemo, nego zato da od njih učimo. Neka kriščani uče ono što imadu da uče, ali neka se ne otimaju da i od svoje strane od inovjerne brače uče. Ta svaki ima nešto da uči i nešto da nauči. Zaista, vlastitu vjeru uči najbolje onaj, kojemu postane ona podstrekom za sve, što je dobro.

 A sada čemo, i mimo ovih opčih principa, da u pojedinostima razmotrimo, za što ne bi smjelo da bude u vjerskim stvarima nikakove svadje. Mi možemo to formulirati u jednoj rečenici: Velike istine na kojima se vjere temelje nijesu opče dobro sviju, a nisu isključiva vlasnost ove ili one vjere. Zato se i ne dobiva mnogo mijenjanjem vjere. Nije potrebno pretražiti sve vjere svijeta, da se nadje istina. Ali takav prispodobni studij vodi nas spoznaji, da sve vjere imadu jednu zajedničku osnovicu, i ta spoznaja je vanredna važna. No samu istinu može svaki da za sebe nadje posve dobro u svojoj vlastitoj vjeri. On mora samo da ju traži sve dublje i dublje sve dok ne naidje na skriveno vrelo i dok iz tog vrela ne izbije voda života punim čistim mlazom.

Pita sc sada da li su velike istine, na kojima počivaju vjere, odista zajedničkro dobro njih sviju, ili je gornja rečenica samo govornička figura. Dokaz o istinitosti naše tvrdnje dade se donijeti na mnogo načina. Naročito pak studijem: Simbola, Nauka, Priča i Moralnih zakona, koji su jedni te isti u svim vjerama. Svaki od tih napisa mogao bi biti dio jedne velike knjige o bratstvu vjere. U jednoj maloj brošuri mogu se ovi odjelci samo površno dodirnuti nadom, da če svaki čitalac sam svojim stdujem dopuniti ono što je ovdje moralo biti samo nabačeno.

Adyar 1907.

http://teozofija.info/Temelji_morala.htm