• "Ako niste spremni da se mijenjate svakog trenutka, nećete nikada spoznati istinu."
• "Ovaj je život mučna zbilja. Smiono prokrčite svoj put kroz njega, iako to može biti vrlo teško. Nije važno! Duša je jača."
• "Vi ste tvorci svoje vlastite sreće. Sami sebi prouzrokujete patnju, činite dobro i nanosite zlo, i vi ste oni što zaklanjate oči rukama i govorite kako je tamno. Sklonite ruke i ugledajte svjetlost."

• Globalno uzevši, jedna od najznačajnijih karakteristika mistične filozofije 20. stoljeća jest prodor neohinduističke filozofske misli na Zapad, u Evropu i Ameriku. Do tada isključivo jednosmjeran misionarski put (kršćana u Indiju) zamijenio je odlazak niza hinduističkih mislilaca na Zapad. Prvi u nizu ovih karizmatičnih neohinduista bio je Ramakrishnin učenik Vivekananda. Osnovavši pokret «Ramakrishna Mission» 1897. godine, započeo je s prenošenjem vedantskog nauka i indijske kulture, u cilju zbližavanja dviju civilizacija. Nažalost, prerana smrt (već 1902. godine) spriječila je Vivekanandu da u potpunosti ostvari svoju životnu misiju, pionirski rad na premošćivanju jaza između Istoka i Zapada.

• Godine 1880. Vivekananda je upisao Scottish Church College u Calcutti, te započeo studij filozofije. Za vrijeme studija, izučavao je zapadnu logiku i filozofiju, kao i povijest evropskih naroda. U to se vrijeme u mladom Vivekanandi javljaju prva pitanja vezana uz Boga i Božju prisutnost. Ova religiozna razmišljanja približila su ga pokretu Brahmo Samaj, kojeg je utemeljio Ram Mohum Roy. No, recitiranje kongregacijskih molitava i pjevanje devocijskih pjesama nisu zadovoljavale Vivekanandu; njegova je osnovna težnja bila želja za spoznajom Boga. Tada je od jednog profesora na Collegeu čuo o Sri Ramakrishni, svećeniku hrama u Dakshineswaru.

• Prvi susret Vivekanande i Sri Ramakrishne zbio se u studenom 1881. godine. Mladi Vivekananda upitao je učitelja izravno, je li vidio Boga. Ramakrishna mu je odgovorio potvrdno, dodavši kako ga je vidio jasnije nego što njega  samoga sada vidi. Vivekananda je bio zadivljen, osjetivši da učiteljeve riječi odišu poštenjem i da dolaze iz dubina osobnog iskustva. Odonda, počeo je često posjećivati Ramakrishnu, koji ga je podučio advaita Vedanti, filozofiji ne-dualizma. Osim toga, otklonio je njegove sumnje, pružio mu je viziju Boga, i u roku od nekoliko godina pretvorio ga je u mudraca, dostojnog da ga naslijedi.

  U vrijeme Ramakrishnine smrti 1886. godine, Vivekananda je već bio potpuno pripravan na lišavanje svega svjetovnog, u cilju postizanja potpune spoznaje Boga. S grupom Ramakrishninih učenika tada se zavjetovao da će se zarediti, te nastavio živjeti s njima u jednoj kući u Baranagoreu. Uskoro su mladi redovnici započeli život lutajućih redovnika-asketa. Godine 1890. Vivekananda se otputio na dalek put, u skromnoj monaškoj odjeći, s prosjačkom zdjelom i bez ikakve privatne svojine. Prokrstario je tako uzduž i poprijeko cijelu Indiju. Za vrijeme ovog lutalačkog razdoblja boravio je u vrlo različitim nastambama – ponekad na kraljevskim dvorima, a ponekad i u kolibama siromaha. Kako je dolazio u doticaj s kulturama različitih regija Indije, te raznim klasama društva, primijetio je da vlada neravnoteža u društvu i tiranija viših kasti nad nižima.

  U jednom od svojih govora, onom u Madrasu, Vivekananda je govorio o svojim viđenjima budućnosti Indije i hinduizma. Oduševljani auditorij predložio je Vivekanandu za predstavnika hinduističke religije, na predstojećem Svjetskom kongresu religija. Vivekananda je ponudu prihvatio, te se potpomognut prijateljima iz Madrasa, radžom od Ramnada i maharadžom od Mysorea i Kshetrija otputovao u Ameriku, na ovu značajnu duhovnu manifestaciju.

  Svjetski kongres religija održan u rujnu 1893. godine u Chicagu označio je prvo formalno okupljanje predstavnika istočnih i zapadnih duhovnih tradicija. Među sudionicima su bili katolički, pravoslavni i protestanstski kršćani, pripadnici hebrejske religije i islama, hinduisti i budisti, sljedbenici kineskih religija i zoroastrijanci. Kongresu je nazočila i Annie Besant, kao predstavnica teozofije. Vivekananda je svojim govorom oduševio sudionike kongresa, započevši čuvenim riječima: «Američka braćo i sestre...» Ovaj njegov nastup u SAD-u označio je ujedno i početak vala interesa za hinduizam kao religije i filozofije od vitalne važnosti za Zapad. U roku od nekoliko godina od kongresa, već su bili osnovani vedantski centri u New Yorku i Londonu, a hinduizam se počeo predavati na većim univerzitetima.

  U narednom periodu od četiri godine Vivekananda je konstantno putovao i održavao predavanja na Zapadu. Vratio se u Indiju 1897. godine. Po povratku u Indiju, održao je seriju predavanja, naišavši na oduševljeni prijam. Potom je osnovao Ramakrishna Mission, s ciljem prenošenja nauka velikog učitelja, za dobrobit čovječanstva; svjetovni i duhovni napredak, te za razvijanje zajedništva među pripadnicima različitih religija. (Ova institucija danas je jedan od najvećih monaških redova u Indiji.) Vivekanandino gorljivo propovijedanje na Zapadu ipak nije prošlo bez optužbi ortodoksnih hinduista, koji su mu zamjerali kompromitiranje njegovih izvornih monaških zavjeta. Razapet između težnje za misionarskim radom na Zapadu i istovremeno duhovno ispunjen devocijom za domovinu, posljednjih je godina života bio izložen priličnoj tenziji. Stresovi i naporna putovanja pridonijeli su pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja, te je pored dijabetesa, također obolio i od raka. Bilo mu je svega 39 godina kada je u srpnju 1902. godine umro u Belur Mathu nedaleko Calcutte.

  Postoji priča o tome, kako se Vivekananda u Americi susreo s Nikolom Teslom. Njihov se susret najvjerojatnije zbio 1896. godine, nakon što je Vivekananda održao predavanje u New Yorku. (Također, postoji mogućnost da su se susreli u Chicagu tri godine ranije, jer je Tesla prisustvovao velikom Sajmu koji se istodobno ondje održavao.) Na Teslu su vedantska učenja ostavila dubok utisak. Na povratku u Indiju, Vivekananda je u jednom svom predavanju spomenuo znanstvenika, koji «iako ima jedva vremena da pojede svoj obrok, i rijetko izlazi iz svog laboratorija, ipak došao na njegovo predavanje». Kako se taj znanstvenik (tj. Tesla) izrazio, vedantska su učenja tako znanstvena, da su upravo u harmoniji s duhom vremena, i sa zaključcima moderne znanosti današnjice.

  Unatoč svom kratkom životu, Vivekananda je mnogo pružio duhovnoj misli 20. stoljeća, a njegove knjige (kompilirane od predavanja koje je držao širom svijeta) su vrlo utjecajne i još uvijek predstavljaju temeljne tekstove za svakog izučavatelja hindu prakse joge. Četiri osnovne vrste joge – karma, bhakti, raja i jnana, predstavljene su kroz četiri istoimene knjige. Karma jogu Vivekananda objašnjava kao pročišćenje uma uz pomoć rada. Zbog toga što dobra djela uzrokuju dobru karmu, a loša lošu, duša je u vječnoj vezanosti, bez nade za oslobođenjem. Ono što radimo, moramo izvoditi bez želje za ubiranjem plodova. Za karma jogina je dakle primarna samo božanskost i želja za žrtvovanjem za druge, bez prikrivenog sebičnog motiva. Bhakti joga, odnosno put ljubavi, postiže se žudnjom za Bogom i time se postiže istinska devocija. Do savršenog jedinstva s Bogom dolazi se postupno. U početku je to sebična ljubav, no na kraju se pretvara u jedan veliki plamen, kada jastvo postaje jedno s Beskonačnim. Do raja joge dolazi se uz pomoć pranajame, koncentracije i meditacije. Prakticiranjem ovih metoda mogu se ponekad steći tzv. siddhiji, natprirodne moći. Vivekananda smatra naprotiv ove moći prirodnima i prirođenima ljudskom umu. Um je dio univerzalnog uma, i povezan je sa svakim drugim umom. A svaki je um, ma gdje se nalazio, u stvarnoj komunikaciji sa cijelim svijetom. Jnana joga govori o tome da je Atma jedina stvarnost, odnosno najviša istina, dok je sve drugo relativno (maya). Razmišljanje o ovoj filozofskoj istini slijedeći je korak, a treći i posljednji jest praktično ostvarenje ove istine, tj. dostizanje oslobođenja (moksha) kroz žrtvovanje osjetila i proces kontrole uma.

(Članak "Vivekananda i filozofija yoge")

www.myexercises.mojblog.hr