Bahai religija i seksualnost

Učenja bahai religije u vezi seksualnosti slična su u mnogim pogledima sa velikim abrahamskim religijama: judaizmom, kršćanstvom i islamom. Shodno tomu, zagovornici bahai učenja skloni su opravdati recimo anti-feminističke stavove sv. Pavla i Muhameda, navodeći da su bila uvjetovana društvenim okolnostima njihova doba, te da su na neki način predstavljala i pozitivan pomak, u odnosu na ranije stavove religije prema ženama.

Mada nema klera, koji bi diktirao način ponašanja pripadnika ove religije, bahai su ipak čvrsti u svojim etičkim stavovima. Tako se naglašava važnost moralne čistoće prije i za vrijeme braka. Mada je čvrsto povezana s monoteističkim religijama iz kojih je ponikla, bahai religija primjerice ne posjeduje koncept izvornog grijeha, niti postavlja celibat kao najviše duhovno stanje. No, prakticiranje čednosti se ipak smatra pravom pripremom za brak i njegovo očuvanje i trajnost.

Bahai se podučavaju moralnoj čistoći čak i na razini misli. Kao i konzervativniji ogranci kršćanstva, te islama bahai religija zahtijeva smjeran i pobožan život, s umjerenošću i decentnošću u ponašanju, odijevanju, i svim segmentima života. Bahai religija odbacuje svu nemoralnost u umjetnosti i literaturi, prakticiranje nudizma, slobodnu ljubav, nevjenčani brak i seksualne poroke. Moralnu čistoću bahai dakle sagledavaju kao Božju volju.

Scientologija i seksualnost

Scientološki etički sistem temelji se na razumu, a ne na božanskoj objavi. U jednom od prvih djela “Science of Survival” osnivač scientološke crkve L. Ron Hubbard etiku sagledava kao racionalnost usmjerenu k najvišoj razini preživljavanja za pojedinca, grupu ili kolektiv, te cjelokupno čovječanstvo. Najviši nivo etike po Hubbardu bi bio dugoročni koncept preživljavanja s minimumom destrukcije, uzduž bilo koje od dinamika[5].

 [5] Dinamika u scientologiji predstavlja poriv za preživljavanjem izražen kroz jastvo, seks, grupu, čovječanstvo, život, MEST (Matter, Energy, Space, Time), theta (misao, potencijalno neovisna o materijalnom nosiocu ili mediju), te Vrhovno biće.

Logika scientološke etike zasnovana je na dva ključna koncepta: dobru i zlu, međutim dobro se ne smatra apsolutno dobrim, već kao konstruktivno djelovanje u cilju preživljavanja. Analogno, zlo se smatra nerazumnim ponašanjem, koje donosi destrukciju, kako pojedincu, tako i grupi, te u konačnici cijelom čovječanstvu.  

Pogledi Scientološke crkve na seks također se temelje na djelima L. Rona Hubbarda, te su čine dio osnovne doktrine ove crkve, koja se inače smatra najvećom i najbrojnijom od onih nastalih u 20. stoljeću. U Hubbardovom izvornom viđenju pojma «dinamike», seks predstavlja drugu dinamiku, a ona predstavlja ne samo spolno djelovanje, već i pojedinu obitelj.

Tonska ljestvica scientologije je karta sačinjena padajućim redoslijedom, u odnosu na stupanj racionalnog ponašanja ili ponašanja usmjerenog preživljavanju. Što je osoba više na ljestvici, to su veće njene sposobnosti da preživi. U odnosu na 'seksualno ponašanje', vrijednosti se kreću od 4.0 do 1.1. Tako na najvišoj točki nalazimo «monogamiju, postojanost, vjernost, visoki nivo užitka, te veoma moralne reakcije u odnosu na seks». S druge strane, na najnižoj točki nalazimo promiskuitet, perverzije, sadizam, te općenito razuzdane seksualne radnje.

Zanimljivo je kako su izvorni stavovi scientologije bili vrlo slični stavovima konzervativnom kršćanstvu, ali to ne čudi, jer je scientologija nastala početkom pedesetih, mnogo prije 'seksualne revolucije', u narednom desetljeću. Hubbard recimo osuđuje slobodnu ljubav, lako sklopljeni brak i brzi razvod, te ovakve ljude smatra opasnošću za društvo. Štoviše, on suvremenu europsku i američku kulturu uspoređuje s grčkom i rimskom, u njihovom dekadentnom razdoblju. Istini za volju, 1967. godine, dakle upravo u doba vrhunca 'seksualne revolucije', Hubbard se obratio svojim sljedbenicima sa saopćenjem u kojem negira svoju namjeru da regulira privatni život pojedinaca. Shodno tomu, sve je ranije odredbe i propise u pogledu seksualnog ponašanja stavio van snage.

Poganska religija i seksualnost

Poganske religije Grčke i Rima  

Poganska religija (a i svjetovni zakoni) stare Grčke dopuštala je različite oblike seksualnosti. Opća slika seksualnog života u staroj Grčkoj nosila je obilježje nesputane slobode. Pored uobičajenih bračnih seksualnih odnosa između muškarca i žene, relativno su bili često zastupljeni homoseksualni odnosi odraslih muškaraca sa adolescentnim mladićima, a bili su rašireni i različiti oblici muške i ženske prostitucije. Grčke žene mogle su dobiti seksualne usluge muškaraca za novac, a također uživati i u homoseksualnim odnosima s drugim ženama.

Postoji jedno sporno pitanje, naime, u kojoj su mjeri bili zastupljeni odnosi između odraslih muškaraca i adolescenata. Dok neki autori smatraju da je takav oblik ponašanja bio pretežan i čak norma (seksualnog) ponašanja, dotle drugi autori smatraju da se radi o preuveličavanju, i da su heteroseksualni odnosi ipak bili prevladavajući. Drugo je pitanje, je li ovaj tip odnosa bio ograničen samo na aristokraciju, ili je bio uobičajen i u drugim slojevima društva. Čini se daje ipak bio pretežno dio aristokratskog obrazovnog sistema. Po svoj prilici ni među pripadnicima aristokracije ovakvi odnosi nisu bili pravilo, tako da je bilo i odnosa u kojima nije dolazilo do erotskog kontakta. Od mladića se zahtijevalo da ne iskazuju recipročnu erotsku žudnju prema starijim muškarcima, kako u kasnijoj dobi ne bi postali feminizirani.

Za homoseksualne odnose odraslih muškaraca i mladića postoje razni sinonimi. Jedan od njih je 'grčka ljubav', relativno moderan pojam, nastao u 19. stoljeću. Postoji također izraz 'pederastija' (grč. paidos – dijete i erastos – ljubavnik), koji se međutim dosta poistovjećuje sa homoseksualnošću općenito, i odatle izraz 'peder'. U staroj Grčkoj pak, odnos između dva odrasla muškarca smatrao se sramotnim, iz razloga što je onaj koji je imao pasivnu ulogu bio poistovjećen bilo s ženom, osobom nižeg socijalnog statusa ili nezrelim mladićem. Očito je da se kasnije, prema polovici 4. stoljeća, promijenio stav prema homoseksualnosti. To se vidi iz djela Platonove kasne faze, «Zakoni», u kojem on osuđuje homoseksualne odnose i naziva ih 'neprirodnim'.

Seksualnost starog Rima, baš kao i Grčke, nije poznavala kategorije hetero i homoseksualnosti. Rimljani su smatrali da je karakteristika koja razlikuje vrstu seksualnosti aktivna uloga nasuprot pasivnoj, odnosno uloga onog koji penetrira i penetriranog. Rimljani su također smatrali da muškarac treba imati aktivnu ulogu u svim oblicima vođenja ljubavi. Muška se pasivnost smatrala sramotnom, kao gubitak muškosti. No, za razliku od stare Grčke, osuđivao se odnos odraslih muškaraca i adolescenata – slobodnih građana. Međutim, ipak je bio prihvatljiv odnos kako s muškim, tako i s ženskim prostitutkama, kao i s mladim robovima, sve uz uvjet da je rimski muškarac aktivan partner u odnosu. 

Neopoganska religija

Neo-poganske religije su gotovo unisone u njihovom prihvaćanju istospolnih odnosa kao ravnopravnih onim heteroseksualnim. Najvećim dijelom neo-poganske religije imaju kao središnje načelo fertilitet (fizički, ali i kreativno/duhovni), pa kao takve ohrabruju zdrav pogled na seksualnost, odnosno ona se sagledava kroz seksualnost odraslih osoba bez obzira na spol ili životnu dob, u kojoj su partneri suglasni. Najčešće se gleda na seksualne odnose van braka s tolerancijom, kao i na one među pripadnicima istog spola. Načelo Wicca religije (a prihvaćeno i od drugih neo-pogana) jest «Ukoliko ne povrijediš nikog, učini kako želiš». Mnogi ovo načelo interpretiraju kao odgovorne seksualne odnose u svim njihovim varijacijama.

Upravo ovo jest obilježje poliamorije, nove alternative uobičajenim monogamnim odnosima većine religija, pogotovo onih monoteističkih. Poliamorija (grč. poli – višestruko i lat. amor – ljubav) bi predstavljala želju, praksu ili tek prihvaćanje imanja više od jedne intimne veze u isto vrijeme, s punim znanjem i pristankom svih uključenih osoba. Nekako je logično da je poliamorična praksa više povezana s neopoganskim religijama, s obzirom na njihovu najveću tolerantnost prema ne-monogamnim vezama. Poliamorija se razlikuje od monogamije po tome što omogućuje drugu intimnu vezu, pored već postojeće, a koja nimalo ne smeta već postojećoj vezi. Poliamorija se naziva i odgovornom ne-monogamijom. Razlikuje se od poligamije, jer recimo muškarac u islamu ne mora imati pristanak već postojeće supruge (ili više njih), da bi oženio još jednu. U poliamoriji takav pristanak mora postojati. Poliamorija se razlikuje i od pukog svingerstva, u kojoj se partneri razmjenjuju radi zabave i razbijanja monotonije u vezi. Poliamorija je koncept koji se zasniva na izboru, povjerenju, jednakosti slobodne volje i nove ideje, ideje 'komperzije' (eng. compersion[6]), prije negoli na nekim kulturalnim ili tradicijskim principima.

[6] Najkraće rečeno, ovaj bi pojam predstavljao točnu opreku ljubomori. Radi se o užitku, koji pruža partnerova ljubav prema još jednoj osobi.

www.myexercises.mojblog.hr