SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST (+ oko 100) (Korišteni dijelovi teksta iz Wikipedije....)

 

Još su Božićni blagdani, pa još pratim kršćanski kalendar. Danas je sv. Ivan, apostol i evanđelista, autor legendarne Apokalipse (Otkrivenja), iz kojeg pisci i filmska industrija sve češće crpu inspiraciju, pa o tome želim nešto napisati...

Osnovne podatke o Isusovim apostolima, pa tako i o sv. Ivanu, nalazimo u Novom Zavjetu u evanđeljima i poslanicama. Više podataka o njihovu životu i smrti nudi nam kršćanska predaja (tako se smatra da je sv. Ivan jedini od dvanaestorice apostola umro nenasilnom smrću u dubokoj starosti).

Sv. Ivan apostol bio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja, prvi je s Andrijom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijeg, svoga brata, rekli bismo, neko povlašteno mjesto. Najveću je hrabrost pokazao kada je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra. Za vrijeme prvog Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko 50. godine, ubraja se među stupove prvotne Crkve. Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu. Predaja iz II. st. tvrdi da je Ivan, počevši od 60. godine djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle, negdje oko 100. godine.

Osim evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su mu knjige pune najdublje teologije.

Origen piše početkom III. st. : "Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Ivanovo evanđelje.

Otkrivenje je proročka knjiga, teško se razumije, no ipak vrlo važna i  intrigantna i vjernicima kršćanima, ali i i onima koji ne vjeruju, a naročito umjetnicima. Apokalipsa   ili  Otkrivenje je najveća proročka knjiga dana čovjeku. Kod Otkrivenja po Ivanu je međutim očito da se zapisano svodi na viđenja. Grčka riječ Ἀποκάλυψυς (Apokalypsis) označuje objavu Božju ljudima o nečem skrovitom i samo njemu poznatom, često s obzirom na budućnost. Hrvatski naslov »Otkrivenje« doslovan je prijevod grčkoga izraza.

Književna vrsta

Nije sasvim jasna razdioba između književne vrste otkrivenja i književne vrste proroštva. Općenito, drži se da se apokaliptička književna vrsta nadovezuje na proročku, no dok su proroci slušali Božje objavi, autori raznih otkrivenja imaju viđenja, koja obično imaju simbolična značenja. Tako u apokalipsi posebno značenje imaju brojevi, stvari, likovi, dijelovi tijela. Pritom ne treba tražiti neki međusobni sklad svih upotrebljenih simbola, a prilikom tumačenja potrebno je poznavanje nakane, vremena i načina mišljenja autora apokalipse, kako se ne bi došlo do krivih i proizvoljnih tumačenja. Književnu vrstu apokalipse, osim kršćana i prije njih, koristile su i neke židovske sljedbe, osobito to vrijedi za kumranske spise, ali već i za neke židovske starozavjetne proroke, poput Ezekiela, Zaharije i Daniela.

Autor

Autor Otkrivenja predstavlja se kao Ivan, koji se nalazio na otoku Patmosu u progonstvu (usp. Otk 1,9). Kršćanska ga predaja poistovjećuje s Ivanom evanđelistom. Justin mučenik (oko 150.) spominje tu tradiciju još više raširenu krajem 2. stoljeća. Čini se da ipak nisu sve drevne Crkve dijelile to mišljenje, pa ni sama knjiga nije sve do 5. stoljeća uvrštena u njihov biblijski kanon. Od ostalih Ivanovih spisa ili onih proizašlih iz njegove škole (Evanđelje po Ivanu, poslanice), ovo se razlikuje jezikom i stilom, kao i određenim teološkim pogledima. Danas se općenito drži da je spis napisao netko iz neposrednog Ivanova okruženja.

Vrijeme nastanka

Otkrivenje je najvjerojatnije nastalo u doba vladanja cara Domicijana, oko 95. godine. Jedan manji dio znanstvenika drži da je knjiga napisana već za Neronova progonstva kršćana, malo prije 70. godine.

Struktura

Otkrivenje započinje kratkim uvodom (Otk 1,1-3), a nastavlja se pismima sedmerim maloazijskim crkvama (Otk 1,4-3,22), nakon čega slijede proročka viđenja o događajima prije i za vrijeme »velikoga dana Božjega« (Otk 4,1-22,15), te zaključak (Otk 22,16-21).

Sadržaj

Otkrivenje je namijenjeno da podigne moral kršćana u vrijeme progonstva, te to progonstvo promatra u svjetlu »velikoga Dana«, preuzimajući tu temu iz Staroga zavjeta. Progonitelji Crkve, u prvom redu tadašnje Rimsko Carstvo, prikazano je kao »Zvijer« koja, na poticaj Sotone (Otk 12; 13,2-4), želi nauditi Crkvi.

U uvodnom viđenju Bog je prikazan kao vrhovni gospodar svemira i ljudske sudbine (Otk 4), a on daje Jaganjcu, koji predstavlja Krista, nalog o uništenju progonitelja (Otk 5). Viđenje predviđa i ratove, bolesti i glad (Otk 6). Božji vjernici pritom uživaju posebnu zaštitu, ali njihova prava pobjeda ostvarit će se tek na nebu (Otk 7). Grešnike Bog ne želi uništiti, nego ih ovim zlima opominje da se obrate (Otk 8-9). Poglavlja 10-16 drugim slikama ponavljaju istu poruku. Konačno, grešnici koji se ne obraćaju bivaju kažnjeni (Otk 17), nakon čega slijedi tužaljka nad razorenim Babilonom, koji predstavlja Rim (Otk 18), te pobjedna pjesma otkupljenih pravednika (Otk 19,1-10).

Novi krug viđenja ponovno govori o uništenju »Zvijeri« djelovanjem proslavljenoga Krista (Otk 19,11-21). Crkva iskušava blagostanje, nakon kojega slijedi novi napad Sotone i njegovo uništenje (Otk 20). Time konačno biva uspostavljeno nebesko kraljevstvo u kojem je savršena radost i u kojem je smrt uništena, a sve završava slikom novoga Jeruzalema (Otk 21).

Poruka knjige

Glavna je poruka knjige da je Bog prisutan uza svoj narod kroz sve vrijeme i u svim teškoćama, kušnjama i progonstvima. Zbog toga se vjernici ne trebaju ničega bojati, jer na kraju će zlo biti pobjeđeno, a oni će naći svoje mjesto u nebeskom kraljevstvu radosti i vječnoga života.

On u sebi ujedinjuje ne samo apostolsko i poapostolsko doba, već u svojim knjigama jasno odražava novu situaciju kršćanstva koja je nastala razorenjem Jeruzalema godine 70. Njegovo evanđelje, koje je Klement Aleksandrijski nazvao »pneumatsko«, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. On u njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. On, na primjer, u Evanđelju ne opisuje samo gole činjenice, već i upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje.

Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III. stoljeća: »Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje.« Ivanove poslanice mogu se nazvati, a navlastito prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!«