"Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen".
Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu.
Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.
U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.
Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali.
Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.
Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.
Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se "na mjesto svoje ljubljene samoće…" (Dijalozi II, 3).
No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu. Gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao.
Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.
547. u bogomolji montecassinskog samostana potpomagan od učenika, ruku uzdignutih k nebu, s riječima molitve Benedikt ispusti duh (Dijalozi II, 37).
|
Ne znamo kada je, niti čijom zaslugom nastala medaljica sv. Benedikta. Od povijesnih datosti znamo kako je papa Benedikt XIV. 1742. godine proglasio oproste vezane uz medaljicu sv. Benedikta za one koji ju budu nosili s vjerom i utjecali se molitvom u svečev zagovor. No sasvim je sigurno kako je medaljica mnogo starijeg datuma. Medaljica sv. Benedikta nije talisman koji ima moć udaljiti poteškoće i probleme iz našeg života. Ona je sredstvo koje nam može pomoći u našem životu, u našem kršćanskom hodu za Kristom. Svojim nas sadržajem stalno podsjeća na Božju ljubav i snagu Kristova križa, važnost molitve i zagovor svetaca. Da bismo se „okoristili“ ovom medaljicom nije dovoljno odnijeti ju na blagoslov i onda nositi oko vrata, u torbi, novčaniku i sl. Koristit će nam onoliko koliko i preko nje bude rasla naša vjera i naše povjerenje u Božju ljubav i zagovor svetog Benedikta. Noseći i propagirajući medaljicu sv. Benedikta pozvani smo pružati svjedočanstvo kršćanskog života na koje nas i medaljica upućuje.
S druge strane medaljice nalazi se jednakokračni križ. Iznad križa stoji PAX – Mir, a uokolo se nalaze početna slova stare molitve sa zaklinjanjem da odstupi nečista sila: Vade Retro Satana, Non Suade Mihi Vana; Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venenum Bibas, što u prijevodu znači.: Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima, zlo je što nudiš, sam pij svoj otrov. Uz križa uokvirena su slova C S P B: Crux Sancti Patris Benedicti – Križ svetog Oca Benedikta. U krakovima križa stoje početna slova sljedeće molitve: Crux Santa Sit Mihi Lux, Non Draco Sit Mihi Dux – Križu sveti, budi meni svjetlo, nemoj me ti, vraže, voditi.
|
bglavac
irida
edin.kecanovic
