U ZNAKU VODENJAKA

---

MISIONARI NOVOGA SVJETSKOG PORETKA (2)

BAHÁ’Í

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ

---

Postojanje bahá’í pokreta samo potvrđuje kako ideja New agea, kao nove svjetske religije, postoji i izvan kršćanstva. Bahá’í su pokret islamske provenijencije u kojemu se s lakoćom raspoznaju glavne ideje New agea.

Mogućnost razvoja bahá’í pokreta pripravio je sam islam koji im je otvorio vrata na tri razine.

1. Učenjem o razvoju objave: Objava nije završena Isusom Kristom (dakle kršćanstvom), nego se progresivno razvija naprijed;
2. Iščekivanjem Mesije koje je, u vrijeme razvoja bahaizma u Perziji, bilo na svom vrhuncu, te je i sam osnivač zaigrao na tu kartu;
3. U sufizmu se razvio mistični pokret i s ezoterijskim obilježjima.

Bahá’í pokret, iako novijega datuma, nije izuzet od unutarnjih šizmi, a svoju autonomiju platio je životima mnogih svojih sljedbenika, pod vjerskim fundamentalizmom jedne teokratske države.

Povijest

Preteča pokreta bio je vjerski vođa jedne od inih šijitskih sljedbi, dvadesetpetogodišnji trgovac Siyyid ‘Alí-Muhammad (1819-1850) iz Shiraza (južni Iran, Perzija). On je 23. svibnja 1844. objavio skori dolazak Dana Božjeg i univerzalnoga Božjeg glasnika, Mesije, kojega naviješta Kur’an, ali, prema bahá’í shvaćanju, i svete knjige drugih religija, uključujući i Bibliju. Sebe je prozvao Báb (što znači "vrata"), čime je istakao svoju misiju: pripraviti put.

Stvarni, centralni lik, osnivač bahá’í pokreta jest Mírzá Husayn ‘Alí (1817-1892) poznat pod imenom Bahá’u’lláh, koji se svijetu objavio kao "obećani svih religija" i kao začetnik Novog doba u koje čovječanstvo ulazi, doba zrelosti čovječanstva. O svojem poslanju, putem pisama, Bahá’u’lláh je izvijestio brojne duhovne i svjetovne vladare svoga vremena: kraljicu Viktoriju od Engleske, cara Aleksandru II., cara Napoleonu III., papu Piju IX…, tražeći od njih priznanje za sebe kao novog Mesiju.

Naučavanje

Riječ "bahá’í" dolazi od arapske riječi "bahá" što znači "sjaj" ili "slava", a sljedbenici Bahá’u’lláha, nazivaju se bahaima. Svoje učenje temelje na objavama koje je za vrijeme svoga života primio Bahá’u’lláh, koji se krajem travnja 1863. godine pred očima svojih sljedbenika proglasio iščekivanim "Gospodarom Doba" ("Sahibu’ z-Zaman").

Učenje bahá’í pokreta počiva na tri načela:

1) Samo je jedan Bog bez obzira na različitost imena kojima ga ljudi nazivali;
2) Sve religije su jedno;
3) Čovječanstvo je samo jedna velika obitelj.
Bog se toj obitelji objavljuje u vremenskim ciklusima po različitim prorocima od kojih je Bahá’u’lláh prorok ovoga Doba. Božja objava po prorocima nastavit će se paralelno s razvojem čovječanstva sve do "kraja koji nema kraja". Bahá’í ne naviještaju nikakav izvanredan kraj vremenskog razdoblja, nego, u postmilenarističkom duhu New agea (koje obećava "zlatno doba" na Zemlji), naviještaju globalnu preobrazbu čovjeka i društva. Bahá’í vjeruju da se religija razvija i, na razini religijskog relativiziranja, prihvaćaju sljedeće osobe za svoje proroke: Adama, Abrahama, Krišnu, Mojsija, Zaratustru, Buddhu, Krista, Muhameda, Baba i, kao posljednjega, Bahá’u’lláha. Premda su posrednici Božje objave - njegovi poslanici - od ljudi bili prihvaćeni kao utemeljitelji posebnih religija, prema bahá’í shvaćanju, njihov zajednički cilj bio je da čovječanstvo dovedu do duhovne i moralne zrelosti u kojoj se, prema učenju bahá'ía, ono sada nalazi. Stoga su sve religije prolazne naravi. Bahá’í vjeruju da je svaka religija nalik izvoru koji, kada se zamuti, ustupa mjesto drugom - i tako se ciklus objava ponavlja. Bahá’u’lláhova objava za njih je najmlađa i najznačajnija, ali ne i konačna. Jezgru Bahá’í učenja predstavljaju slijedeća načela:
Čovječanstvo treba promatrati jedinstveno;
Svi ljudi trebaju samostalno tragati za istinom (u religioznim pitanjima tradicija roditelja nema nikakvu ulogu);
Priznavanje temeljnog jedinstva svih religija i vremenske uvjetovanosti vjerskih istina;
4. Religija mora zbližavati, a ne rastavljati ljude;
5. Sklad između znanosti i religije;
6. Ravnopravnost muškarca i žene;
7. Ukidanje svih vrsta predrasuda;
8. Mora se postići svjetski mir;
9. Ostvarivanje sveopće izobrazbe za oba spola;
10. Ukidanje ekstrema siromaštva i bogatstva;
11. Uvođenje međunarodnog pomoćnog jezika i jedinstvenog pisma;
12. Međunarodni arbitražni sud, svjetski parlament i svjetska vlada.

Među najznačajnijim Bahá’u’lláhovim djelima svakako je "Kitáb-i-Aqdas" ("Najsvetija knjiga") koja sadrži novi vjerski zakon koji je preuzeo mnoge islamske elemente (bigamiju, razbaštinjenje nevjernika, žigosanje prekršitelja zakona, smrtnu kaznu…), a jedan njezin dio ("taqîya") tajnog je karaktera u kojega svi bahá’í nemaju uvid.

Prikaz stanja u Hrvatskoj

Pionir ovog pokreta u Hrvatskoj bio je Mehyar Badii, rođen 1963. u Iranu, koji je u Hrvatsku stigao 1990. i privremeno bio zaposlen u stožeru UNHQ-a u Zagrebu, a nastanjen je na Antunovcu 15 gdje je donedavno bilo i sjedište pokreta. Od 1998. Mehyar Badii se preselio u Maribor (Slovenija), a sjedište pokreta za Hrvatsku premješteno je u Vrbničku 22 (Srednjaci).

Bahá’í su službeno evidentirani kao "Baha’i zajednica" u Zagrebu od 15. rujna 1992. kod MUP-a u Petrinjskoj. Osim u Zagrebu, postoje još i u Sisku, Pazinu, Poreču, Rijeci, Rovinju, Splitu i Puli.

U svakom gradu, u kojem je više od devet članova starijih od 21 godinu, bira se Mjesno duhovno vijeće. U Hrvatskoj postoje tri Mjesna duhovna vijeća, a Regionalno duhovno vijeće, sa sjedištem u Ljubljani, djeluje već desetak godina.

U Zagrebu postoji tridesetak članova ovog pokreta, u Hrvatskoj oko stotinu, a na području bivše Jugoslavije oko 250.

Od 1994. godine, kao gorljiva pionirka ovog pokreta, predstavlja se i Ljiljana Coleman, Opatijka koja je dvadeset godina provela u Sjedinjenim Državama, a sada stanuje u Velikoj Gorici (kod Zagreba) gdje okuplja sljedbenike. Među ostalim članovima bahá’í poimence ističu riječku slikaricu Nedu Šimić, opernog pjevača HNK Nevena Mrzlečkog, te rock-zvijezdu Dina Dvornika…

Crkveno-dijaloški pogled

I samo površni poznavatelj kršćanske vjere prepoznat će u gornjem naučavanju mnoge plemenite intencije koje su u skladu i s kršćanstvom. Crkva i u ovom, kao i u drugim pokretima, prihvaća i podupire sve što je u njemu plemenito i uzvišeno jer to ne može biti bez djelovanja Duha Svetoga. Ali, kao poslužiteljica radosne vijesti, ne odriče se svoga svjedočanstva o Isusu Kristu kao jedinome Spasitelju svijeta, u kojemu se jedino "može prepoznati punina istine koja ljude spašava" (Fides et ratio, 99). "Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4, 12). Samo Isus Krist "koji je ujedno i posrednik i punina sve objave" (Dei Verbum, 2) "objavi daje puninu i dovršava je" te "nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist" (Dei Verbum, 4). To znači da, za kršćanstvo, Bahá’u’lláh ne predstavlja nikakav Kristov povratak u slavi, što žele dokazati bahá’í svojim fundamentalističkim interpretiranjem Svetoga Pisma, tumačenjem koje ne uvažava nikakva hermeneutička načela. U hermeneutičkom smislu, nekorektna je i njihova interpretacija Kur’ana, jednako kao i svetih knjiga drugih religija. U duhu dijaloga, kratko ćemo predstaviti neke bahá’í ideje i postupke:

- Sasvim je u skladu s evanđeoskom porukom zauzimanje bahá'ía za ujedinjenjem svijeta na temelju ljubavi, njihovo odbacivanje rasne diskriminacije, zauzimanje za jednakost među spolovima, te omogućavanje obrazovanja i odgoja svakom ljudskom biću.

- Vrijedan divljenja je misionarski rad nekih članova ovog pokreta koji se o vlastitom trošku sele u one krajeve gdje još ne postoji ovaj Pokret u svrhu njegove propagande.

- Pohvalna je odsutnost prozelitizma i nepostojanje nametljive propagande.

- Zalažu se za ćudoredne vrline, protivnici su homoseksualizma, propisuju uzdržavanje od alkohola, droga i pušenja.

- Svojim članovima ne brane istovremenu pripadnost drugoj religiji.

- Institucija braka im je na visokoj cijeni i puno ulažu u njezino očuvanje i podupiranje. Njihova aktivnost u Hrvatskoj zapažena je upravo kroz održavanje konferencija o obitelji kao "najosnovnijoj jedinki društva", s kojom treba započeti preobrazba u Novo doba. Ipak, za razliku od kršćanstva, kod bahá'ía razvod je moguć, iako tek nakon prethodne jednogodišnje kušnje. Za sklapanje braka traži se prethodna suglasnost roditelja, što je, s naše točke gledišta, diskutabilno.

- Jedinstven je kod bahá'ía njihov kalendar od 19 mjeseci, a svaki mjesec traje 19 dana. Vjernici se sastaju svakih 19 dana na tzv. "Svetkovini devetnaestog dana". Poste tijekom posljednjeg mjeseca (‘Ala - "uzvišenost") bahá’í godine od 2. do 20. ožujka (od jutra do zalaska sunca). U njihovu učenju postoji i propis o svakodnevnoj molitvi i meditaciji.

- S kritičke točke, gledajući tolika zvjerstva, ratove i druga zla kroz čitavu ljudsku povijest, a napose danas, javlja nam se opravdana sumnja u milenarističko iščekivanje raja na zemlji i uvjerenje bahá'ía kako je čovječanstvo doseglo svoju duhovnu i moralnu punoljetnost. Iako podupire sve ljudske napore na putu prema miru, Crkva je svjesna da pravi mir proizlazi iz srca koje je u miru s Bogom. Zato vjeruje da će se bahá’íeva milenaristička iščekivanja "sveopćeg mira" ispuniti tek kad Božje kraljevstvo bude potpuno uspostavljeno u srcu svakog čovjeka, a to znači kad Krist zauvijek "obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu". To će se ispuniti kad Krist zauvijek obeskrijepi Sotonu, "čovjekoubojicu od početka". "A kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt (usp. 1 Kor 24-26). To znači da će nakon ovoga svijeta prožetog grijehom i smrću, nastati "novo nebo i nova zemlja" (usp. Otk 21, 1) u kojoj će Bog biti "sve u svemu" (usp. 1 Kor 15, 28). "I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. Tada onaj koji sjedi na prijestolju reče: ‘Evo sve činim novo!’ (Otk 21, 4-5)".

- Vjerovanje bahá’ía kako ni jedna objava nije konačna - jer Bog navodno čovječanstvu u svakom vremenu šalje učenja koja odgovaraju stupnju ljudske zrelosti - mogu obezglaviti mnoge bogotražitelje i držati ih u nesigurnosti, zbog straha od mogućeg krivog izbora i čovjeka učiniti lutalicom na religijskom sajmu.

- Pacifizam i zalaganje za pothvate ujedinjenih naroda otvorili su bahá’íma vrata za ulazak u ECOSOC i UNICEF. Ostvaruju suradnju s FAO-om, UNDP-om, Europskom komisijom UN-a, UNEP-om, kao i s drugim nevladinim organizacijama. Skoro da je nemoguće da bi koja međureligijska konferencija prošla bez njihove prisutnosti. Kao model jedinstva među religijama oni predlažu vlastitu religiju koju karakterizira "bezrazlikovni pluralizam" (što znači "da sva mišljenja jednako vrijede"), što je neprihvatljivo ne samo za kršćanstvo, nego i za islam, kao i za druge religije. Nastojanje da pod jedno svjetsko teokratsko uređenje ukalupe čitav svijet, zapaža H. Waldenfels, bahá’íe prokazuje u isto vrijeme i kao politički pokret. Njihova "Univerzalna kuća pravde", sa sjedištem na Haifi, već danas se vidi u ulozi budućeg svjetskog vladara.

- Dogma je u kršćanstvu spasonosna istina, od Boga objavljena, koja obvezuje svakog vjernika, kao što matematičara obvezuje formula da su dva i dva četiri. Odbijanje dogmi kod bahá’ía, kao i njihovo neprihvaćanje nauka koji bi nadilazio ljudski razum i odbijanje mogućnosti čuda (baština iz prosvjetiteljstva), idu u prilog uvjerenju da je Bahá’u’lláhovo naučavanje prije govor ljudskog razuma nego nadnaravne objave. Nadalje, unatoč nijekanju dogmi, bahá’í pokret je vrlo autoritativna centralistička organizacija i Bahá’u’lláhovi i Abdul-Bahaovi spisi predstavljaju neosporivi autoritet (dogmatske naravi!) u svim poslovima i u nauku međunarodne zajednice bahá’ía kojom rukovode izabrana tijela, na čijem vrhu je opet izabrano tijelo: "Univerzalna kuća pravde" i nezabludivo imenovano tijelo: "Ruke Božje Stvari". Organizacija je, dakle, centralizirana i, uslijed vjerovanja u nezabludivost vodstva, zahtijeva se bezuvjetna poslušnost vodstvu, jer se njegove odredbe prihvaćaju kao izraz nepogrešive božanske volje.

- Prema bahá’í izvorima u svijetu ima više od pet milijuna bahá’ía. Oni odbacuju svećenstvo i kult, a svaki vjernik je misionar prema svojim sposobnostima. Grade raskošne hramove ("Kuće bogoštovlja") koji, unatoč razlikama u arhitektonskom stilu, svi imaju zajednički devetougaoni oblik i centralnu kupolu, koji istovremeno simboliziraju raznolikost ljudskog roda i raznolikost devet velikih svjetskih religija kao i njihovu bitnu "jednost". U ovim bahá’í nastojanjima oko sabiranja ljudskog roda u jednu obitelj pod Bahá’u’lláhovom vizijom Novoga doba, bez većih teškoća dade se rekonstruirati analogija s otajstvom Crkve (Fides et ratio, 70): "Iz različitih mjesta i običaja svi su u Kristu pozvani na udioništvo u jedinstvu obitelji sinova Božjih… Isus je srušio zidove podjele i na jedinstven i savršen način ostvario je jedinstvo po udioništvu u svojem otajstvu. To jedinstvo tako je duboko da Crkva sa sv. Pavlom može izjaviti: ‘Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji’ (Ef 2, 19)."

- Bahá’í propovijedaju da postoji samo jedna istina sadržana u svim religijama. Prema tome, postoji i samo jedna religija. A da bi se do te spoznaje došlo potrebno je osloboditi se svake religije. Naročito se treba osloboditi vjerskog autoriteta, i svih vjerskih normi, obreda i kulta. Dok s jedne strane, u odnosu na druge religije zauzimaju ovakav, relativistički stav, s druge pak strane, bahá’í apsolutiziraju Bahá’u’lláhov nauk i zakone te pokorno prihvaćaju njegov autoritet, ili autoritet osoba od njega akreditiranih. A i njihovo odbacivanje svakog kulta, koji karakterizira sve religije, da bi sami stvorili religiju bez kulta, nije baš i stvorilo takvu religiju: "Zar bahaizam nema izraziti kult" - primjećuje G. Rosenkranz - "u svojem propisanom štivu… u svojim molitvama i svojim toliko preporučivanim dobročinstvima?"

- Iskusno oko povjesničara religijâ odmah će zapaziti da bahaizam nije ni približno samostalan kao što se predstavlja. Izvorno, na bahaiski nauk, osim dominirajućeg prosvjetiteljstva, utjecao je i islam. "Jedan Bog, kojeg objavljuje bahaizam, zapravo je bog islama Allah, i u tom pogledu ne može obmanuti njegova igra riječima i mislima" (G. Rosenkranz).

Utjecaj Islama

Za islamsko mišljenje o bahaima, zamolili smo predsjednika Mešihata i glavnog imama za Hrvatsku i Sloveniju, g. Ševka Omerbašića, koji je rekao: "Intelektualizam u islamu, kroz njegovu povijest, bio je problem ‘pravovjernih muslimana’. Ortodoksija je bilo glavno obilježje vrha islamske vjerske kurije, koja je, ne obazirući se na svijet oko sebe, neumoljivo insistirala na krutim okvirima vjere po njihovim shvatanjima. Svi koji se nisu mogli povinovati njihovim shvatanjima islama, bili su nemilosrdno odbacivani. U takvim povijesnim prilikama u muslimanskim krugovima rodili su se mnogobrojni pokreti, koji su nastojali ne stvarati preuska grla shvatanja islama. Bahaizam je zapravo bio pokušaj da se ukaže na kršćanske i na židovske vrednote, pored onih islamskih. Ne uspjevši, ili doživjevši unutarnje degradacije ovaj se pokret izrodio u svoju suprotnost, a njegove kasnije vođe pokušale su od tog pokreta stvoriti novu religiju. Isti je slučaj i sa Ahmedijama, s tom razlikom što se ovaj pokret proširio u Indiji i u današnjem Pakistanu. U islamskom svijetu imamo svake godine više pokušaja ‘osnivanja’ nove religije. Prije otprilike mjesec dana jedan je Saudijac u Kuvajtu obznanio da mu se ‘Bog objavio’ i pozvao je narod na slijeđenje…"

Utjecaj neoplatonizma

Isticanje duha nad materijom, i tako spuštanje tijela na donju stepenicu, bahá’í su preuzeli od neoplatonizma. Neoplatonskim predodžbama, koje preuzimaju i bahá’í, strana je i temeljna kršćanska istina: vjera u uskrsnuće tijela. Neoplatonsko je i poimanje da je Bog svjetlo istine i ljubavi kao i nauk o kozmičkim ciklusima. Vjeruju da se duša nakon smrti može beskrajno razvijati u drugim svjetovima. Raj i pakao su samo stanja svijesti.

Zaključak

Na kraju možemo konstatirati da je Bahá’u’lláh, iskusivši na vlastitoj koži isključivost fundamentalizma teokratske religije svoga vremena, njoj suprotstavio religiju socijalne pravednosti, utemeljenu na razumu. I ma kako visoku ćudorednu vrijednost ta religija imala, koja svoj izvor ima u Bogu, i ma kako izazivala naše divljenje i našu simpatiju, ipak taj religijski nauk ne predstavlja ništa više od "evanđelja razboritosti i humanosti" (H. Sabet).