Onaj koji ne zna čemu služi molitva, ne zna ni čemu služi - život!

U ovoj prastaroj istini možda je sadržana suština vrijednosti obraćanja Bogu. Zbog toga nije svejedno kako se taj sveti čin obavlja. Nikako nije svejedno!

Onaj koji se moli, u kršćanstvu je najčešće predstavljen u klečećem položaju - povijenog vrata, spuštenog pogleda, skrušenog držanja i sklopljenih ruku. U Islamu suština je u iskrenom izgovaranju kur'anskih molitvi za vrijeme klanjanja, ali i u drugim prilikama, kao sto su molitve za ozdravljenje, spominanje Lijepih Božijih imena ...

U budizmu vjernici izgovaraju mantre uz ritmično okretanje molitvenih mlinova...
No, svaka molitva, prema teologu Andrijanu Zari, zahtijeva povoljan, ponizan i iskren odnos vjernika. Danas su, međutim, nerijetko raširena psihička stanja opterećena ravnodušnošću, vulgarnošću, neiskrenošću, a nerijetko i interesom da se do nečega dođe nemoralnim putem, nerijetko čak i prevarom, pa i zločinom. To, međutim, nije ništa drugo do - bogohuljenje ili krivokletstvo!

Ipak, definicije molitve su brojne: riječi ili geste određene za ostvarivanje veze između vjernika i Svevišnjeg; nadnaravni čin koji nadahnjuje Sveti duh; prizivanje božanske pomoći; alkemija duše, najuzvišenija aktivnost uma ili, pak, ono što je izraženo u latinskoj izreci “Elvetio mentis in Deum” (Uzdizanje duha ka Bogu).

Da, molitva je sve to i mnogo štošta drugog!

Značenje riječi i pokreta

Molitva je znak pobožnosti s kojom se čovjek obraca Svevišnjem s iskrenim žarom i pobožnim držanjem. Ako čovjeku ne prijeti neka neposredna nevolja ili opasnosti, onda molitvu treba da obavlja pročišćavanjem i materijalnim i spiritualnim. Potrebno je, dakle, da se pripremi mentalno, da pripremi duh udaljavajuci misli od profanog života, da izbjegava buku i da se izolira u tišinu i mir.

Neophodno je čin molitve da izvodi čistog tijela, čistih ruku i čistih usta, sa iskrenom željom da se obavlja mali obred pročišćavanja.

Riječi molitve, bilo da je spontana ili ritualna, potrebno je da budu izgovarane jasno, a ne da i budu samo u mislima, pošto glas, riječ, treba da izazove ili proizvede treperenje i vibraciju koju zrak može prenijeti, preko “astralnoga” do željenog nivoa. lako nije potrebno govoriti glasno, treba upamtiti da se “molitva izgovara”, makar i sasvim tiho, ali se treba ispustiti dah. Molitva u mislima je mentalni čin, a upravljamo je više prema sebi, nego prema drugome, bilo kao utjehu, bilo kao molitvu ili kao zakletvu.

Vrlo je važno da riječi koje izgovaramo jesu proizvod iskrenosti, vjere i odanosti, da istinski odgovaraju namjeri, da budu uvjerljivo povezane sa idejom koja je u nama. Jasno je da neiskreno izgovaranje molitve nema nikakvog efekta. Ono što u sebi osjetimo treba da bude snaga koja pokreće poruku - što je snažnija i iskrenija potreba za molitvom, to će i molitva biti efikasnija i djelotvornija!

Različiti pristupi

Molitva nije isto što i magična formula sa kojom vrač tjera prirodne ili neprirodne sile da se povinuju njegovim htijenjima. Molitva nije niti formula koju automatski prate određeni (željeni) efekti. Molitva nije ni čin, koji prati djela čudotvorca koji želi da stupi u kontakt sa više ili manje božanskim moćima!

Molitva u pravom smislu od onoga koji se moli, dakle vjernika, traži svijest o ljudskoj ograničenosti, nesavršenosti i nesposobnosti: znati kako prihvatiti u iskrenoj poniznosti besplatan dar i oproštaj, upozorenje o neizvjesnosti situacije. Osim toga, bilo da je riječ o molitvi zahvalnosti, traženja, klanjanja, ona je iskreno obraćanje Svevišnjem Bogu. Ona je, dakle, pokušaj razgovora i komunikacije. Pročišćavanje duše i uspostavljanje odnosa između ljudskog i božanskog bića.

Muslimanski vjernik se moli Allahu. Javno. Bez posrednika. Pet puta na dan. Salat, uobičajeni arapski naziv za obrednu molitvu i bogoslužje, jedan je od pet temelja na kojima počiva islama. Vjernik se moli okrenut prema Mekki i stojeći izgovara riječi svog nijeta (namjere); izgovara molitvu sa okrenutim dlanovima prema gore i rukama podignutim u visinu ramena.

Jevreji se mole ujutro, noseći molitveni šal. Mole se stojeći, mole se na koljenima Lahve, mole se ničice na tlu, mole se ritmično njišući tijela...

Budisti se mole izgovarajući svoje molitve (mantre), okrečući molitveni mlin (točak) i bacajući se ničice na tlo.

U molitvama se nerijetko moli i traži. To je opravdano ukoliko je riječ o ovozemaljskim dobrima, dobrima koja pomažu očuvanju zdravlja, sreće i moralnih vrijednosti. Ako se moli u prikladno vrijeme, molitva donosi naklonosti koje se od nje traže, i kako je rečeno jos u Starom zavjetu “Tražit ćete i dobit ćete!”; “Primit ćete sve što tražite, ako molite iskreno i s vjerom”...

Pouke iz hadisa

Koji su uvjeti za sigurnost uslišenja molitve?
Na ovo pitanje ne postoji precizam odgovor. Na njega bi se moglo odgovoriti na sljedeći način: da tražena milost bude za dobro onoga koji se moli; da ono što traži bude za vječno spasenje onoga koji se moli; da se moli pobožno i da molitva bude iskrena i ustrajna.

Sigurnost se gubi ako nedostaje jedan ili više ovih uvjeta, ali to nikako ne znači da nekim nedokučivim putevima Bog neće i njih čuti i uslišati. Uostalom, kako je svojevremeno zabilježio Tomas Morton, američki pisac koji je umro 1968. godine, Bog ne obećava da će točno dati ono što od Njega tražimo, ali možemo biti sigurni - ukoliko ne dobijemo ono što smo molili - to je stoga sto Bog ima nešto bolje za nas!

Kada je u pitanju islam, najznačajnije obilježje salata je to da on predstavlja razgovor s Allahom. Tu ideju, kako u “Leksikonu islama” istice Nerkez Smajlagić, nalazimo izraženu u sljedeće dvije situacije. Prvo, u hadisu se nalazi da je zabranjeno pljuvati u smjeru kible, jer salat je prisni odnos s Bogom. Drugi vid u kojem je taj smisao izražen je sljedeći: “Ako netko od vas vrši salat, on je u povjerljivom razgovoru s Gospodarom; u tom slučaju, čovjek mora znati točno što govori Bogu; stoga nitko ne smije prigušiti glas drugoga za vrijeme učenja!”

Ilustraciju za ovo nalazimo u sljedećem “hadit qudsi”: “Allah reče: Podijelio sam salat u dvije polovice, od kojih jedna pripada Meni, a druga robu Mome, te Moj rob postiže ono što traži!” Poslanik Božji reče: “Uči!”, a kad rob reče: “Neka je slavljen Allah, Gospodar svjetova!”, Allah reče: “Rob Moj Me slavi”; kad rob reče: “Vodi nas pravim putem, putem onih koje voliš, na koje se ljutiš i koji ne griješe”, Allah reče: “To pripada robu Momu i on postiže što je tražio!”

Salat iscjeljuje, ali to nije ništa novo u usporedbi s drugim religijama. Spomenimo salat al-haga, koji se služi da bi se postigao neki cilj za kojim se žarko žudi ili salat al-istihara koji se služi prije donošenja neke važne odluke.

Put za kontemplaciju

Inače, molitva se može podijeliti na “privatnu” ili mentalnu molitvu i na javnu ili liturgijsku molitvu. Ova druga kod katolika smisao nalazi u misi. Liturgijska molitva je viša od individualne koja ne dostiže dostojanstvo kolektivnog rituala.

Molitva se može vidjeti kao otvaranje duše božanskom uticaju. To je adekvatno izraženo latinskim terminom “orare” (vezano za “os”, “oris”), sto doslovice znači “otvoriti usta”. Jer, otvarajući usta za molitvu, otvara se duša božanskom uticaju, poduzimajući mistični uspon. Na prvom stupnju ovog uspona duša se širi u ritmu vokalne molitve (tespih, brojanica, litanija i drugo).

Na drugom stupnju duša je ispunjena samo dijelom molitve, obično jednom rečenicom iz molitve, prepličući unutarnje proživljavanje sa tišinama, manje-više produženim i usklađenim s ritmom tjelesnog disanja, simbolom mističnog disanja koje i čini molitva. Na granici uspona, duša se stabilizira u tišini savršene kontemplacije, odnosno prodiranja mislima u ciljeve i svrhu molitve.

Molitva zato i jeste put za kontemplaciju, tehnika za dostizanje onoga što se zove više stanje svijesti. Mnogi smatraju da metode za ovakav krajnji cilj dolaze sa Istoka. Možda su u pravu, ali treba kazati da i u zapadnjačkoj tradiciji postoji slična praksa. Treba se prisjetiti ezikaizma, traženja mira, načina da čovjek diše koncentriran na molitvu, što dopušta onome koji se moli da dostigne - “neprestanu molitvu”!

Fra Teodoriko d'Apolda, u biografiji Svetog Dominika, napisanoj 1288. godine govori o načinu molitve sveca, izuzetnoj pouci sa mističnom gestikulacijom koja je uspoređena sa taoističkom gimnastikom.

Ostaje, dakle, činjenica da molitva zahtijeva fizičko, mentalno i duhovno držanje, slično u svim tradicijama iz najrazličitijih zemalja, bilo na Istoku, bilo na Zapadu!

www.bosnic.com