Čemu pitanja? Mi smo djelići Boga i kao takvi trebali bi biti savršeni. 

Bog ima puno osobina, a neke od njih su znanje i sjećanje. 

Iste te osobine (znanje i sjećanje), Bog je dodijelio i ljudima.  

To su lijepe i korisne osobine. Lijepo je znati, a lijepo je i moći se sjećati. Međutim, neke uspomene za ljude su previše bolne, nekad i nepodnošljive. Zato je Bog ljudima, da im olakša, dao i zaborav. Zato smo skloni tome da neke stvari zaboravimo, da bi smo mogli ići naprijed.

 Zaboravljajući bolne i teške stvari, ljudi zaborave (iz nekih svojih razloga) i svoje Božansko porijeklo. Zato ljudi postavljaju pitanja i traže odgovore. A zaboravili su, ljudi, da odgovori leže u njima samima. Ljudi su kao dijete, kad ga mati pošalje nekim poslom, a ono ...zaigra se, pa zaboravi i zašto je krenulo, i gdje, a zaboravi i onog ko ga je poslao. Takva su djeca, takvi su ljudi, zaigraju se, zaborave, pa se vrate majci:

"Majko, šta sam ja ono trebao uraditi, ponovi mi, jer sam zaboravio?"  

I ljudi, odrasli, kad zapadnu u nevolje, pitanje upućuju onome ko ih je stvorio i na Zemlju poslao:

"O Bože, šta se ovo dešava, ko sam ja, izbavi me iz nevolje, reci mi šta da radim?" 

Kad čovjek uvidi da je u nevolji, shvati tada, da je do njega greška. Nije se pridržavao Božijih uputstava, radio je po svojoj volji i želji, išao je za svojim strastima. U teškoj nevolji čovjek se sjeti da ne mora biti tako, da ne mora da pati. Čovjek želi da bude sretan i to je i njegovo pravo.

Prisjeti se, čovjek u nevolji, Onoga koji mu želi samo dobro, pa zavapi:

"O Bože, pomozi mi, jer sam se ja sam, prema sebi ogriješio, pomozi mi, o Bože, izvedi me iz tmine na svjetlo, uputi me, o Bože, na pravi put."