U nekom samarijskom gradu, možda Siharu ili Šebasti, živio jedan čovjek po imenu Šimun (Dj 8,9-24), poznat po zanatu i nadimku "magus", magičar, čarobnjak; odatle magija i omađijavanje, čaranje. Bavio se vradžbinama, horoskopima i spiritizmom. Zavodio ljude na svaki način s pravoga puta, samo da izmami što više kovanica od praznovjernih lakovjerica, koji su hrlili za njim i njegovim faletanjima. Čak ga prozvali "Snaga Božja, zvana Velika" (Dj 8,10). I davali mu novca na ulom, jer im je svaku stotu pogodio. "Vidiš da zna!", govorili bi prevareni. Pa je li i danas tako? Čitaš li horoskope? Najobičnije praznovjerje. Ona će iz zvijezda pročitati tvoju sudbinu, i tvoj dan, i tvoje buduće radosti i nevolje? Šimun je najprije zaluđivao samoga sebe dok se nije posve zaludio, pa onda stao omađijavati i druge, dok neke nije skroz opčarao i prevario. Jadan ti je čovjek kad je zaluđen, obanđijan!

U vrijeme progona i pogibije prvoga mučenika đakona Stjepana u Jeruzalemu, drugi đakon, Filip, uspio je pobjeći i dospio u spomenuti samarijski grad. Tu je propovijedao Kristovo učenje i ljubav i krštavao. Bog dao da su Filipove riječi pratila velika djela: nečisti duhovi uzmicali, bolesti nestajale, hromi hodali. "Nasta tako velika radost u onomu gradu" (Dj 8,8). Veliko se mnoštvo ljudi prikloni Filipu. I evo čuda nad čudima: i onaj gatar Šimun okanio se svojih čarolija i priklonio se Filipu, jer je vidio da su đakonova čudesa prava znamenja, a njegove vragolije obične prevarancije. Zatraži čak krštenje u kojem se odrekao vraga i svega njegova sjaja i zavođenja. I tako se Šimun, bivši magičar, nađe uz Filipa đakona kao njegov prakaratur! Napomenimo odmah da se Šimun čarobnjak nije obratio srcem, nego samo izvana obliven vodom. Vidjet ćemo da se nije umio iznutra, ostao je dušom stari mađioničar.

Ipak je u gradu među novim "kršćanima", koji su uvelike uznapredovali u krjeposti i znanju, nešto bitno nedostajalo. Što? Duh Sveti! Vjerojatno je sam Filip poručio Apostolima u Jeruzalemu da dođu podijeliti darove Duha Svetoga da kršćani žive puninom Božjega života. Apostoli, Petar i Ivan, dođoše, milost Božju na djelu vidješe i zdušno se dadoše na polaganje ruku i dijeljenje pečata dara Duha Svetoga, krune kršćanskoga života. Tu vidimo na djelu i primjeru da se Duh Sveti dijeli darovima, od mudrosti do straha Božjega, i nije ih dijelio ni đakon Filip ni itko drugi doli samo Apostoli.

Gleda Šimun magičar kako je Šimun Petar apostol veći čak i od đakona Filipa, i kako daje krštenicima Duha Svetoga koji proizvodi nova neviđena čudesa. On to nikako ne može. I zovne Petra u stranu. I veli mu potiho da drugi ne čuju:
- Čuj, ovako..., i sve pokazuje prstima na one kovanice koje je nakupio svojim bajanjima.
- Što zboriš, čovječe?, glasno će Petar.
- Bi li ti meni malo toga svoga Duha, a ja ću tebi ove love, da i ja dijelim Duha drugima kao i ti? I ja sam Šimun kao i ti.
- U propast i ti i tvoj novac!, zagrmje Petar na mađioničara, da su i drugi čuli. Kako se Boga ne bojiš!, veli mu Apostol. "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! Nema tebi ovdje dijela ni udjela, jer tvoje srce nije pravo pred Bogom. Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan" (Dj 8,20-23). Strašne riječi izgovorene u dahu!
- Molite se za me, da mi se ne dogodi ništa od toga što mi rekoste, zavapi pokršteni karizmatski mag.

Ne znamo kako je završio Šimun vračar. Nije ga odmah kap oborila, kao ono dvoje u Jeruzalemu, Ananiju i Safiru. A dvostruki je grijeh počinio ovaj Šimun mag:
Prvi, nije njemu bilo stalo do toga da prenosi Duha Svetoga drugima, nego da se on pokaže, da on očituje svoju sposobnost, svoj prestiž, svoju prednost pred drugima. On želi biti prvi, mimo Filipa kojega je Petar zađakonio, mimo Petra kojega je Isus zaapostolio i učinio "prvim" (Mt 10,2), tj. prvakom. Magičar je sve radio isključivo radi vlastitoga ugleda, interesa, publiciteta i popularnosti.

Drugi grijeh jest u tome što je mislio da se sve može kupiti i prodati za novac, pa i Duh Sveti. Takva praksa kupovanja crkvenih službi naziva se "simonijom" upravo po tome nesretnom Šimunu (na grčkom i latinskom Simon). Ne može nitko dati Duha osim onaj tko je ovlašten, tko ima od Boga, od Crkve moć da ga prenese drugima.

Isus je upozorio na veliku i vječnu istinu: Svi su grijesi oprostivi, pa i protiv Sina Čovječjega, samo grijeh protiv Duha Svetoga nije oprostiv! Neoprostiv je i na ovom i na drugom svijetu (Mt 12,32). Ne zato što ga Bog ne bi mogao oprostiti, nego zato što se čovjek ne želi za svoje bogohulstvo kajati, jer je umišljen da je on veći i od Crkve i od Evanđelja i od Duha Svetoga. I misli da svojim čarolijama u narodu i krivoučenjem zavedenih može dijeliti Duha Svetoga.

Tako se u našoj biskupiji već godinama događa, na žalost, da neposlušni, odmetnuti, suspendirani i kažnjeni svećenici, koji ne pripadaju nijednoj dijecezi ni redu, izvode svetogrdne i nevaljane obrede varajući i sebe i druge da im dijele "krizmu". Misle: što se više naroda zavede, to im svetogrdni obredi više "vrijede"!

Šimun mag tražio je da za materijalno kupi duhovno, a za vremenito vječno. Mi smo na ovome svijetu da materijalno podložimo duhovnomu, a vremenito vječnomu. Neka nam Duh Sveti, kojemu svetkovinu slavimo posljednjega dana ovoga mjeseca svibnja, pomogne da mu budemo vjerni i poučljivi učenici, uvijek spremni imati srce skrušeno i ponizno!

KTA/KNI