Kao i drugi vjerski pravci, filozofski može pripadati nedualističkoj (abheda), dualističkoj (bheda) ili dualističko -nedualističkoj (bhedabheda) tradiciji. Također ga je uslijed različitosti među mnogim shaivističkim tradicijama kao i druge skupine ili hinduizam općenito teško strogo definirati bilo po filozofiji, praksi ili povijesti.

Od spisa iako svaki ogranak ima svoje, treba spomenuti Svetashvatara Upanishadu kao iznimno važnu, no ipak se vjerovanja shaivizma najviše (opće slično ostalim postvedskim pravcima današnjeg hinduizma) zasniva na kasnijim spisima poput Agama, Shiva Purane i Tirumurai-a.

Shaivizam je jedna od tri glavne vjerske skupine hinduizma i moguće najstarija među njima, ako gledamo arheološke nalaze, iako je najstarija zabilježena jasna vjerska skupina koja se dijelom izdvaja iz općeg brahmanističkog konteksta vaishnavska. Štovatelji Shive ga (kao i svoj odabrani ideal vjernici u drugom pravcima) najčešće smatraju vrhovnim Bogom/principom. Povezuje se sa asketizmom puno više od ostalih pravaca, a poznaje i ideju avatarstva, iako ne onako razrađeno i rašireno kao vaishnavizam.

Također mozemo pretpostaviti da su kao i kod ostalih kulteva, razni lokalni oblici vremenom sjedinjeni, postavši razni aspekti istog principa. Shiva se s druge strane kao Rudra se pojavljuje u najstarijem djelu veda, Rig Vedi, što pak upućuje i na arijevsko porijeklo. Neki analitičari južne Indije,gdje se shaivizam ukorijenio, postavši vrlo “autohton” sa atributima tipično dravidskim i nevedskim i gdje je često smatran dravidskim i predarijevskim, iznose mogućnost da se u stvari radi o arijevskom liku koji je međutim našao plodnije tlo među dravidskim stanovništvom eventualno se miješajući sa lokalnim kultevima, nego što je to bilo originalno arijevsko. Kako bilo, formacija shaivističkih kulteva u današnjem smislu se može slijediti do razdoblja oko početka nove ere. Prvi sistemski prikaz shaivisticke teologije nalazi se u spomenutoj svetashvatara upanishadi.

Pravi zamah pak nastaje koje stoljeće sa razdobljem Purana i Agama, za koje generalno možemo reći da završava u kasnom srednjem vijeku, kada se općenito dovršava formiranje “preporođenog (iza brahminske i budhističke tradicije)” hinduizma kakvog danas poznajemo, iako urođena živost necentralizirane religije prirodno stalno donosi nove mijene, miješanja i utjecaje.

Također bi trebali spomenuti Adi Shankaru, iako on nije pripadnik shaivizma niti ijedne druge tradicije takvog tipa, već se vezuje isključivo za filozofiju nedualističke vedante kao takvu. Pa čak ima elemenata veće sklonosti vaishnavizmu nego shaivizmu. Ipak generalno gledajući po onome što možemo zaključiti iz tekstova, on je zagovarao u prvom redu nedualističku vedantu, a u drugom iza toga (ili ako to nije moguće) bilo koji vjerodostojni oblik vjerske prakse. U svakom slučaju vidi se nastojanje organiziranja, reformiranja i standardiziranja hindu korpusa i smarta brahminska tradicija koja zagovara štovanja većeg broja glavnih božanstava glavnih sekti uz odabir jednog, kojemu ćemo po vlastitim sklonostima osobito odavati počast, te ga smatrati svojim osnivačem.

No kako postoji ponešto veća sklonost među (barem danas) smatramo prema štovanju Shive, treba i njega spomenuti.

Glavne shaivitske škole:

1) PASHUPATA

Najstarija imenovana škola, poznata po asketizmu. Ne može se točno odrediti, ali vjerojatno su joj korijeni negdje u prva dva stoljeća naše ere, iako ju neki povezuju sa civilizacijom doline Inda. Iako je u najranijem periodu vjerojatno ignorirala kaste i bila dualistička (Shiva nije materijalni izvor) u drugom stoljeću sa najsznačajnijim vođom Lakulisom postaje ograničena na tri više kaste i Shivu smatra apsolutnim uzrokom. Bila je utjecajna u južnoj Indiji srednjeg vijeka. Kombinira čvrsta moralna i asketska pravila, te yoga vježbe sa izvanjskim “luđačkim” ponašanjem u cilju razbijanja društvenog programiranja, praveći od sebe predmet podsmijeha okoline. To izvanjsko ponašanje je još primjetnije u srodnim kapilaka i kalamukha sljedbama. Iako nisu izumrli njihov utjecaj i brojnost, nisu više odviše veliki.

2) KASHMIRSKI ILI TRIKA SHAIVIZAM

kodificirao ga je Vishvagupta (cca 8st), (nedualistička?) monistička tradicija. Svijest je jedina realnost. Materija nije od nje odvojena i nije niti zasebna stvarnost niti iluzija, već je iluzorna samo naša percepcija odvojenosti. Sljedba je najjača u srednjem vijeku i bliska je tantri. Glavni pravci unutar ove tradicije su:

Kula – lijeva tantrička škola
Krama – snažan utjecaj tantre. Iako u osnovi nedualistička, prihvaća dualističke metode kao način postepenog uzdizanja.
Spanda – tumači cijelu pojavnost kao vibraciju, “pokret” unutar (božanske?)svijesti.
Pratyabhijna – ne priznaje nikakve metode, smatra da je jedino potrebno (spontano) spoznati tko si.

3) SHAIVA SIDDHANTA

teistički pravac specifičan za jug, iako je nastao u Kashmiru, gdje je međutim, nestao. Na jugu se pak poprimio daleko više devocijski ton. Iako sa Kashmirskim Shaivizmom dijeli više tantrički nego vedski pristup, ne prihvaća nedualizam i razlikuje dušu, Boga i mayu. U tom kontekstu treba spomenuti tradiciju svetih devocijskih pjesnika južne Indije, Nayanara, koji su shaivisticki pandan vaishnavskim juznoindijski Alvarima i koji su od presudne važnosti za tamilsku kulturu. Posebno se ističu djela poput Tirumulara i Perya Purane, sa značenjem koji se u južnoindijskoj kulturi može usporediti samo sa vedskim i koja filozofskim i teološkim idejama “kanonskih” spisa daju poetiku osobne devocijske težnje.

Bitan element južnoindijskog shaivizma stoga je (kao i općenito duhovnosti) više devocijski (za razliku od više filozofskog sjevera) te osobniji i direktiji (manje ritualan) pristup. Treba tu također uzeti u obzir da je jug s jedne strane manje dodirnut muslimanskim osvajanjima, pa se tu slobodnije razvijao hinduizam, ali i to da je bio manje “brahmaniziran” u ranijim razdobljima. Ipak, među formalnim skupinama tradiciju neortodoksije (nepriznavanja kasti, ne obraćanja previše pažnje na Vede (vec radije Agame), neprihvaćanje neophodnosti vedskih obreda, prihvaćanje ženidbe udovica, jednakost spolova, itd., iako vremenom taj duh gube) treba najviše tražiti u:

4) LINGAYATA ILI VIRASHAIVIZAM

najjači u Karnataki, sljedbenici se prepoznaju po neprestanom nošenju linge na tijelu, a linga im je glavni objekt štovanja. Slijede kvalificirani nedualizam vjerujući da je Boga/Shiva istovremeno istovjetan i odvojen od duše. Jedna od zanimljivosti sljedbe jest pokapanje (ne spaljivanje) pokojnika u meditativnom položaju sa lingom u ruci.

5) GORAKSHANATHA SHAIVIZAM ILI SIDDHA SIDDANTHA

Osnovao ih je Gorakshanatha oko 10.st. P.K. Pretežno asketska sekta sklona yogičkoj disciplini, prihvaća mnoge običaje pashupatha tradicije. Danas najpoznatiji tradicionalni tekst hatha yoge – Hatha Yoga Pradipika – dolazi od njih, te su izvorno možda najzaslužniji za današnju opću popularnost yoge. Zainteresirani su i za okultne moći, te vjeruju da je yogičkim vježbama moguće produžiti život, ali i postići besmrtnost fizičkog tijela, te da postoje yogini stari stoljećima, uključujući i samog Gorakshanatha koji je jos živ, iako se ne pojavljuje u javnosti.

Treba spomenuti i aghore kao iznimno “lijevu” tantričku tradiciju poznatu po morbidnim praksama lijeve tantre (vole jesti ljudske leševe), posebno prisutnu u sjevernoj Indiji, koja ima još uvijek ponekog predstavnika, iako nije baš jaka i vjerojatno osuđena na propast u ovom obliku. Zabilježeno je kako se još Adi Shankara borio protiv njih, pa čak tražio od vladara da ih na svom području pošto-poto eliminira.

www.forum.hr