Legitimnost sudačke uloge svećenik dobiva svetim redom, a biblijsku potvrdu u Isusovim riječima: «Štogod svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i štogod razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebu» (Mt 18,18). No, u cjelokupnom ovom procesu jest bitno to što u središtu nije sudac nego onaj koji dolazi na ovaj sud: penitent, onaj koji se ispovijeda. Jer svećenik-ispovjednik vjeruje njegovim riječima a za svjedoka ima samo njegovu savjest. Presuda je u načelu istovremeno oslobađajuća i obvezujuća. Čovjeku se opraštaju grijesi ali je dužan adekvatno nadoknadit možebitnu štetu i odlučit popraviti se. Ipak, ničega od toga nema ako dotični pred svećenikom ne kaže za što se optužuje. Ako prethodno ne promisli svoje grijehe i probudi kajanje za iste. Izostane li nešto od toga ova ispovijed nije valjana i potrebno ju je obnoviti. To je razlog zašto neki drže kako su poželjne i tzv. životne ispovijedi.

U redovitim prilikama ovakve ispovijedi su nepotrebne jer Bog, kao vrhovni sudac, preko svećenika, oprašta. No, ako čovjek uvidi da je nekada tijekom života namjerno zatajio neki grijeh ili se za njega nije niti najmanje pokajao onda se životne ispovijedi mogu opravdati. Sve ovo čovjeka nuka na propitivanje o svojoj vjeri i otkrivanje, između ostaloga, što je to grijeh. Jer ako nešto ne prepozna kao grješno za to se ne može ni pokajati. Premda su ispovijedi pojedinačne optužnice i sudovi ipak bismo na sličan način mogli govoriti o jednom cijelom narodu.

Očito je da povijest svjedoči kako hrvatski narod kao jedan korpus od svoga dolaska na današnje prostore koje nastanjuje ponavlja skoro identične grijehe koje ili ne prepoznaje kao takve ili ih se ne želi odreći. Ako bismo pokušali napraviti životnu ispovijed Hrvata katolika onda bismo mogli govoriti o sedam glavnih grijeha Hrvata. Što nadalje ne znači da uz ovo nisu postojali ili da još uvijek ne postoje i drugi grijesi. Na prvom mjestu bi bio grijeh nesloge: razdijeljenost se stvara tamo gdje je objektivno i nema, a riječ je o povijesnoj, teritorijalnoj, materijalnoj itd. Sve to jest uzrok nepostojanja minimuma zajedničkog interesa, a onda ni zajedničke strategije. Drugi grijeh jest zavidnost: od pojedinačne do nacionalne razine. Ljudi prave kuću samo neka je veća od susjedove. Treći je povodljivost: puno lakše usvajamo loše manire susjednih naroda nego što čuvamo svoje dobre. U mnogim slučajevima se ponašamo po načelu da najbolje jabuke rastu u tuđem vrtu. Odmah uz ovaj grijeh jest potkupljivost: poglavito u posljednje vrijeme što smo preuzeli sa Zapada i za sitne pare prodajemo ono što je našim predcima bilo vrijedno. Sljedeći grijeh jest sebičnost: ovo se osobito može prepoznati kao manjak solidarnosti – generacijske i nacionalne. Nadalje, posebno velik grijeh jest hrvatska sljepoća: ne vidimo koliko nešto i(li) netko vrijedi dok to ne izgubimo. I kao posljednji jest uskogrudnost: ili pobliže kazano kratkovidnost u planiranju, što se poglavito očituje u demografskoj slici hrvatskih prostora i sukladno tome u politici.

Ako se zapitamo odakle sve to narodu koji se zove kršćanski odgovor možemo donekle pronaći u riječima saborskih otaca na II. vatikanskom koncilu: «Ustručavajući se često Boga priznati svojim počelom, čovjek je poremetio dužno usmjerenje prema svojem posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i sa svim stvorenjem» (GS 13). Svakom od nabrojanih grijeha se može pronaći nemali broj potvrda kroz povijest i sadašnjost. Ali za budućnost je važno nastojat barem prepoznati ih i samooptužujuće ih naglas kazati – ispovijediti i ponovno Bogu dati mjesto koje mu pripada u našem životu i društvu.

Katolički tjednik