PROMATRANJE VLASTITOG KOSTURA (prema zapisima Mircea Eliade)

 

Mistična sposobnost kojom učitelj snavdijeva učenika, uzimajući je od Mjesečevog duha, naziva se Kvaunmanek. Učenik je može primiti i izravno od duhova mrtvih, te uz pomoć Karibua ili medvjeda (jedan ili više pomoćnih duhova). Da bi postigao uspjeh on mora naporno vježbati kroz fizičku askezu (odricanje) i kontemplaciju koja ga dovodi do mogućnosti posmatranja samoga sebe kao kostura.

 

Nije zapisano kako i zašto praktikant uspijeva sa svoga tijela sastrugati meso i izliti krv, tako da ostanu samo kosti (šamanski odgovori su uvjek da to čini uz pomoć nadnaravnoga), no nakon ogoljivanja kostiju, on mora imenovati sve dijelove svoga tijela, poimence spomenuti svaku kost i to na posvećenom jeziku koji je učenik naučio od svog učitelja. (Ako vas to asocira na latinski i učenje anatomije u zapadnoj medicini, možda to i ima smisla). Promatrajući sebe gologa i potpuno oslobođenoga propadljivog i kratkotrajnog mesa i krvi (pada mi na pamet sv. Pavao i njegove poslanice o propadljivosti ovozemaljskog tijela), on posvećuje samoga sebe (sve na tajnom, svetom jeziku) za svoj veliki cilj, posvećuje se onim dijelom tijela koje najdulje odolijeva razaranju i raspadanju (kosti). Ova meditativna vježba se izjednačuje s posvećenjem.

 

Sve je ovo slično doživljajima u snu kod sibirskih šamana, samo ovdje svođenje na kostur izvode šamani-preci ili pomoćni duhovi, a kod Eskima se do toga stiže kroz askezu i osobne napore i koncentraciju. Bitni elementi su mistične vizije u oba primjera, skidanje mesa te prebrojavanje kostiju. Eskimski šaman doživljava tu viziju nakon dugih i mučnih priprema, a sibirski šaman (najčešće „izabran“) pasivno prisustvuje komadanju vlastitog tijela koje izvode neka mitska bića. No, uvjek je riječ o simboličkom umiranju tjela, rtjelesnog i svjetovnog.

 

Za narod pastira i lovaca, kost je sam izvor života (u ljudskom i životinjskom svijetu). Svođenje samoga sebe na stanje kostura ravno je vraćanju u maternicu toga velikog života i za šamana ono jest velika obnova i mistični preporod. U šamanizmu Azije (s budističkim natruhama) svođenje na stanje kostura ima više asketski i metafizički karakter, u smislu; preteći djelo vremena (razaranje i raspadanje) svesti kroz misli život na ono što on uistinu jest – kratkotrajna iluzija u neprekidnom preoblikovanju.

 

Treba spomenuti da su takva razmišljanja ostala prisutna i u krilu kršćanske mistike, što je samo potvrda da granične značajke osviješćenog arhajskog ćovjeka ostaju nepromjenjive. Razlike koje razdvajaju te religiozne doživljaje su sadržajne, ali se kontemplativni doživljaj izjednačava. Ideja vodilja je prevladavanje (nadilaženje) običnog, svjetovnjačkog, individualnog da bi se dosegla bezvremenska (nadvremenska) perspektiva. Bilo da je cilj ponovno uranjanje u izvor života radi duhovne obnove cijelog bića ili je cilj oslobođenje od iluzija putenosti (budizam), smisao tih postupaka je uvjek isti: na neki način ponovo naći sam izvor duhovnog života koji je istodobno „istina“ i „život“...

 

Slijedi: ŠAMANIZAM SJEVERNE AMERIKE