(prema zapisima MIRCEA ELIADE)

 

 

Mircea Eliade

 

Kod eskimskih Amasilika učenika izabire sam šaman u najranijoj dobi (6-7 godina). Bira ga po vlastitoj procjeni darovitosti i obučava za poznavanje i  očuvanje najviših moći za buduća pokoljenja. Meni ovo govori da su i eskimski šamani imali neku vrstu spiritualne akademije. Preporuke za izbor su: „neke osobite nadarene duše, duše sanjara, vizionara, sklone histeriji (zapadnjaci bi takve odmalena  kljukali tabletama)“.Podučavanje izabranog učenika se odvija u najvećoj tajnosti, daleko od kolibe i zajednice, negdje u planini, jer Angakkok (šaman/učitelj) učenika prvo uči kako će se povući u samoću, možda blizu kakva staroga groba, na obali kakva jezera, te ondje trljati dva kamena u očekivanju događaja (dječak kamenje trlja cijelo ljeto, ponekad i duže, između dva godišnja doba traži novog učitelja, da bi što više naučio i proširio svoje doživljaje i svoje iskustvo, jer je svaki Angakkok specijalist za određenu tehniku, a osim toga učenik tako stvara svoju skupinu duhova). „U tom času će iz dubone jezera ili ledenjaka izaći medvjed, požderat će ti sve meso, učinit će od tebe kostur i tićeš umrijeti. Ali, naći ćeš ti svoje meso, probudit ćeš se i tvoja će odjeća poletjeti k tebi“.

 

Naravno, da se ovdje opet radi o ekstatičkom doživljaju smrti (dječak privremeno gubi svijest) i obrednog uskrsnuća, a svođenje učenika na sam kostur i kasnije njegovo pokrivanje mesom (izostaje komadanje, ali je ovo vjerojatno zamjena za komadanje) je specifična crta eskimskog posvećenja. Jedan Angakkok obično podučava pet do deset dječaka i plaćen je za svoj posao.

 

Kod labradorskih Eskima sam se Veliki duh, Torngasok, pojavljuje u obliku golema bijelog medvjeda koji proždire kandidata. U zapadnom dijelu Grenlanda kandidat ostaje tri dana mrtav nakon pojave duha. Kod Eskima – Ingulika je to nešto drugačije. Kad mladi muškarac ili žena (ovo mi se sviđa) žele postati šamani, ako imaju kakav dar, odlaze učitelju i izjavljuju: „Dolazim  k tebi jer želim gledati“. Iste večeri šaman ispituje svoje duhove „kako bi uklonio sve zapreke“. Zatim kandidat i njegova obitelj ispovjede sve grijehe (kršenje tabua itd,) da se operu pred duhovima. Nakon kratke poduke (ne duže od pet dana, ali sustavno ujutro, navečer i u podne, a za to vrijeme kandidat vrlo malo jede, a njegova obitelj ne sudjeluje u lovu) kandidat kreće na put svoje samoće. (uh, kakav ispit, da bi se potvrdile kvalifikacije).

 

Sam čin posvećenja počinje kroz postupak u kojem stari Angakkok iz učenikovih očiju, iz njegova mozga i njegove utrobe izvlači njegovu „dušu“ da bi duhovi upoznali ono što je najdublje u budućem šamanu. Nakon tog izvlačenja kandidat je osposobljen da sam izvlači duh iz svoga tijela i tako poduzme velika mistična putovanja širom prostora i kroz dubine mora. Nakon toga učitelj kandidata snabdijeva angakkokom (kvaumanak). To je njegovo „svjetlucanje", njegov „bljsak“ ili njegovo „rasvjetljenje“, jer je angakkok po svom sadržaju „misteriozno svjetlo koje šaman osjeti u svom tijelu, unutar glave, u samoj srži mozga (meni odmah padaju na pamet  Oreole oko glava kršćanskih svetaca), neprotumačiva svjetlost, svjetlucava vatra koja ga osposobljava da gleda u crnom (gledati kroz tamu i stvarno i simbolički) i čini ga sposobnim vidjeti stvari i buduće događaje skrivene drugim ljudima.

 

Kandidatu to svjetlo bude udijeljeno nakon dugih sati sjednje na klupi u kolibi u zazivanju duhova (podsjeća na mantranje ili ponavljanje molitvi). Kad to prvi put doživi to izgleda „ kao da se koliba u kojoj se nalazi munjevito digla i on vidi daleko ispred sebe , kroz planine, baš kao da je Zemlja velika nizina, a njegove oči dotiču granice Zemlje. Više ništa nije pred njim skriveno. Ne samo što je sposoban vidjeti vrlo daleko, nego može otkriti i duše kako brzaju u letu, bile one čuvane i skrivene u čudesnim dalekim predjelima, bile pak ponesene u velike visine ili u dubinu u zemlju mrtvih.

 

Znamo da doživljaj unutarnjeg svjetla poznaju svi veliki mistici svijeta. U Upanišadama je to sama bit (dimana), u yoga tehnikama, pogotovo onima koje pripadaju budističkim školama; različito obojena svjetlost je znak uspjeha određenih razmišljanja. Tibetanska Knjiga mrtvih također pridaje veliku važnost svjetlu u kojem se kako se čini kupa duša umirućih dok traje agonija i neposredno nakon smrti (možemo se prisjetiti i R. Moodya i njegovih opis iskustava poslije smrti koja je dobio od ljudi koji su preživjeli kliničku smrt) , a uloga mističnog svjetla je prisutna u cjelokupnoj kršćanskoj teologiji. Možda nas to može navesti da s više razumijevanja sudimo o doživljajima i iskustvima eskimskih šamana...čini se da je to jedno od iskustava koje bi moglo premostiti vrijeme od najdrevnijih doba i naroda do našeg vremena.

 

Slijedi: PROMATRANJE VLASTITOG KOSTURA