Ja sam u mnogim slučajevima protiv psihoterapije. Ovde zastupam uopćeno mišljenje da je mnogim terapeutima potrebno liječenje, te tako ne znače pomoć, već ne malu opasnost za svoje bolesnike. Terapeuti o kojima govorim nisu sretni ni u osećanjima ni u glavi. Oni nisu razvili ljubav, niti žive prema pozitivnim, pouzdanim idealima. Zato bi bilo najbolje da sami odu na liječenje, jer Ja znam koliko su nesretni u dubini srca.

Postoje međutim terapeuti čiji rad pozdravljam, pomažem, i kojima šaljem ljude kojima treba njihova pomoć. Ti su terapeuti pomoćnici u Mojoj misiji.

Zašto govorim o tome? Zato, jer mnogi sljedbenici imaju pogrešne predstave. Oni žive prema onom: "Bog će se već pobrinuti za to!" To je ponekad točno, jer Ja stvarno pomažem gde mogu.

Ali i ti moraš nešto učiniti. Ti moraš raditi na svome razvoju. Zato Ja govorim: postoje tri vrste sljedbenika. Jedni čine premalo. Oni rasipaju svoje vreme, a time i svoj život, čekajuci da njihov dragi Otac sve obavi za njih. Oni ne napreduju mnogo.

Drugi čine previše. Oni jure svuda gde ima nešto zanimljivo. Iskušavaju manje ili više svaku metodu koja im se ponudi. Proučavaju ovu ili onu teoriju. Jednom rečju: oni su stalno u stanju spremnosti, jedva nalaze mir i svu svoju energiju potroše na traženje, a ne na nalaženje.

Treći su meni najdraži. Oni ozbiljno traže. Ispituju, razmišljaju, otkrivaju, mole za ispravnu odluku i ravnaju se prema njoj. Pri tome se druže s dobrim ljudima.

Ako se za nešto odluče, ostaju pri tome. Ako upadnu u teskoće, ne zbunjuju se već mole i imaju poverenja u Božju pomoć. To su sljedbenici koji konkretno rade na sebi kada je potrebno, koji se posluže stručnom pomoći da bi razriješili neki čvor.

Oni ne vjeruju da Bog mora sve za njih obaviti i da će to učiniti. Zato im Ja pomažem, i oni na svome putu nalaze upravo onu pomoć koja im je potrebna.

(Iz knjige: Stephan v.Stepski-Doliwa "SAI BABA GOVORI ZAPADU")