Njegova poruka i određenje:

Intelekt sposoban rasuđivati

srce osjećajno i

tijelo zdravo

Naslov njemačkog izvornika: Die Weltanschauung der Rosenkreuzer oder mvstisches Christentum

Naslov engleskog izvornika:
The Rosicrucian Cosmo-Conception

Naslov skraćenog hrvatskog prijevoda: Rosenkreuzerski pogled na svijet ili mistično kršćanstvo

PREDGOVOR

U prvom redu treba upozoriti da je ovo skraćeni prijevod, vrlo sažet (knjiga obuhvaća preko 600 stranica) pa ga treba polako čitati da ne promaknu pojedine autorove originalne i dubokoumne misli. Osim toga i zato što u knjizi ima nekoliko dijagrama koji zorno prikazuju pojedine faze čovječjeg razvoja što olakšava razumijevanje, a što je ovdje izostalo iz tehničkih razloga.

Zatim, treba se uživjeti u nove pojmove i smisao riječi koje ovdje imaju posebno značenje, drugačije nego u običnom govoru.

Takva je riječ na primjer forma, oblik, pri čemu se misli na fizičko tijelo, materiju, na suprotno svijetu misli; zatim ego, duša, monada, onaj besmrtni dio čovjeka koji se uvijek ponovno utjelovljuje u nižim kraljevstvima. Pa nosač (vehicle, instrument) tijelo koje si životni val (čovjek) izgrađuje tokom svog razvoja da bi se mogao izražavati u pojedinim svjetovima kroz koje prolazi.

Treba uvijek imati pred očima da je čovjek sastavljeno biće koje ima fizičko tijelo (sastoji se od kemijskog i životnog dijela), tijelo požude (više i niže), tijelo svijeta misli (konkretnih i apstraktnih), tijelo životnog duha i tijelo božanskog duha. Daljnja tijela su ona iz svijeta praduhova i svijeta Boga, ali ta čovjek za sada još nije razvio nego će ih tek izgraditi u svom slijedećem razvoju.

Ova tijela on postepeno stiče prolazeći kroz fizički svijet (kemijsku i etersku oblast), zatim kroz svijet požude (nižu i višu oblast), svijet misli (konkretnih i apstraktnih), svijet životnog duha i božanskog duha. Daljnja dva svijeta - svijet praduhova i svijet Boga još nije dosegao.

U svakom od tih svjetova on si izgrađuje po jednog nosača iz materije tog svijeta, da bi se preko njih mogao u tom svijetu izražavati.

Tokom tog svog razvoja životni val prolazi kroz četiri kraljevstva: ruda, biljki, životinje i čovjeka, koja predstavljaju njegov dosadašnji razvoj.

Područje na kojem se razvoj odvija jest naš Sunčev sustav koji obuhvaća planete: Uran, Saturn, Jupiter, Mars, Zemlju, Veneru i Merkur, i njihove satelite.

Kretanjem života na tom području upravljaju velike duhovne inteligencije koje zovemo Sedam duhova ispred Prijestolja. Oni su pomoćnici Božji a i sami imaju bezbroj pomoćnika na raznim stupnjevima razvoja. Svaki od njih ima nadzor nad po jednim od 7 planeta.

Životni val na tom svom hodočašću prolazi kroz 7 svjetova različite gustoće i titraj a. Prvo uronjava u sve gušću materiju dok ne dosegne najviši stupanj gustoće (involucija) a onda počinje uspinjanje u više i finije svjetove (evolucija).

Na svakom od tih 7 svjetova razvijajući se životni val prolazi po 7 kruženja na po 7 svjetskih tijela i kada je to ispunio završava jedna perioda. Postoji 7 perioda: Saturnova , Sunčeva, Mjesečeva, Zemljina, Jupiterova, Venerina i Vulkanova. Svakom periodom završava jedan dan stvaranja i slijedi kozmička noć mira i primanja. Nakon nje dolazi svitanje novog dana i slijedeća perioda.

Perioda Saturna je perioda topline. U njoj su Gospodari plamena razvili gusto tijelo i posadili klicu za osjetila. U periodi Sunca javlja se umjesto topline žarko svijetleći plin. Ovdje je stvoreno životno tijelo i postavljena klica za božanski i životni duh. Za periodu Mjeseca karakteristična je vlaga. Tu je rekonstruirano fizičko tijelo tako da je moglo razviti živce, mišiće, kosti i početak kostura. Ovdje čovjek već ima čovječji duh, životni duh i božanski duh pa je ego mogao nastupiti u postojanje.

U periodi Zemlje pridolazi uz toplinu (vatra), plin (zrak), i vlagu (voda) kao četvrti element zemlja. U toj periodi čovjek zauzima okomit položaj i time završava vladavina grupnog duha nad njime.

U periodi Zemlje ponavlja se ono što je bilo u Saturnovoj periodi ali na višem nivou sa savršenijim instrumentima. Tako se isto ponavlja opet u poboljšanom stanju ono iz Sunčeve periode i Mjesečeve periode.

Kao što postoje kozmičke noći između pojedinih perioda tako postoje i pauze mirovanja između kruženja na svjetskim tijelima - analogno čovječjoj smrti i ponovnom utjelovljenju (kozmička noć) i miru spavanja između dva dana (noć između dva kruženja). Za vrijeme tih pauza prestaje razlika između života i forme, sve se stopi i smiješa u homogenu masu, pozitivni i negativni pol postaju jedno. Jedino atomi-klice i jezgre svjetskih tijela ostaju stalni.

Interesantan je prikaz rađanja i razvoja našeg Sunčevog sustava. Naučeni smo tako razmišljati kao da prvenstveno postoji materijalni svijet i život da se prilagođava uvjetima koji na njemu postoje. Međutim iz ovih opisa vidimo (što je uostalom i logično kad znamo da je materija inertna masa a duh onaj koji ju oživljuje) da se prvo pojavi potreba razvijajućih se bića da se nađe područje u kojem će se ona moći razvijati i uslijed toga traženja dolazi do odbacivanja pojedinih planeta i Mjeseca na povoljnu udaljenost od Sunca, gdje će titraji odgovarati stupnju njihovog razvitka. I to je s obzirom na naše predrasude velik skok - slično onom kad smo morali promijeniti mišljenje o Suncu koje je ranije kružilo oko Zemlje a onda Zemlja oko njega. Ali vidimo iz toga da je sve podređeno razvoju života i njegovom usavršavanju - pretvaranju materijalnog natrag u duhovno.

Interesantna je i tvrdnja da osim našeg vidljivog Sunca postoji nevidljivo centralno Sunce, te da je naše Sunce samo odražavanje tog duhovnog Sunca. Ali za takva gledanja govori princip polariteta i činjenica da se to ponavlja sa planetima i Mjesecima. "Kako gore tako i dolje".

Razvoj na Zemlji. Ovdje se opet moramo pomiriti s novim gledanjem. Do sada smo promatrali prošlost naše Zemlje i prošlost čovjeka samo toliko koliko nam je za to pružala podatke materijalistička znanost na osnovu geoloških iskapanja i pismenih spomenika. Sada odjednom dobivamo uvid u početke razvoja života za koje osim logičnih izvađanja nemamo opipljivih dokaza. Ali ta logična izvađanja su uvjerljiva po tome što ne protuslove poznatim prirodnim zakonima i što se djelomično poklapaju s onim što je materijalistička znanost sama utvrdila. Usprkos toga mi to ne moramo odmah prihvatiti pa možemo iznašanja čitati kao neki fantastičan roman koji je zanimljiv onome tko želi nešto saznati o počecima života i njegovom razvoju (što ujedno daje odgovor na smiješno pitanje da li je prvo bilo jaje ili kokoš). Nakon nekog vremena, kad pročitamo knjige i drugih autora (Hodsona, Leadbeatera, svetu knjigu Dzyan ...) možda ćemo postati i borbeni pristaše.

Čudno nam izgleda kad se govori o duhovima. Govorimo o 7 duhova pred Prijestoljem, o praduhovima, Gospodarima forme, intelekta, planetarnim duhovima, o anđelima i arhanđelima, Gospodarima Venere i Marsa i o naprednijim bićima nego što je čovjek, koja nemaju fizičkoga tijela. Moramo znati da je čovječanstvo samo jedan od sedam životnih valova koji su se dali na put radi stjecanja samosvijesti, stjecanja znanja o dobru i zlu, razvoja volje, samosvladavanja i drugih vrijednosti kojima će na povratku obogatiti onaj drugi, nevidljivi svijet; i da je i prije ovog našeg sadašnjeg ciklusa - kruženja, perioda i kozmičkih noći bilo već takvih manifestacija i da su se u svakoj od tih rađala, živjela i rasla bića i da su to ona naša starija braća, od nas naprednija, koja nam pomažu u našem rastu i razvoju; da je sva atmosfera puna takvih bića, da je puna duhova raznih svojstava i hijerarhija s raznim dužnostima u kraljevstvu ruda, bilja, životinja i ljudi; da se svijet sastoji

iz raznih sfera gustoće između kojih je jedino fizički svijet dostupan našim osjetilima a svi ostali koji su eterični, kao što je svijet požude, misli, životnog duha, božanskog i praduhova da je dostupan samo onima koji su razvili sposobnost da ih opažaju.

To se logično izvodi i iz principa polariteta koji vlada svagdje u prirodi (magnetizmu, biologiji, životu).

Zato, kolikogod se kao "napredni" ljudi bunili zbog naših predrasuda protiv svijeta duhova, morat ćemo s tim prekinuti i prihvatiti da osim ovog našeg vidljivog svijeta postoji i jedan nevidljivi. I to da među njima postoji veza i da putem raznih vibracija oni djeluju jedan na drugoga.

Još da obračunamo s pitanjem smisla života, njegove svrhe i cilja. Slažemo se s tim što su tvrdili u sva vremena svi filozofi, da je svrha i cilj postići sreću, sretan život. Samo je ostalo neriješeno pitanje na koji način, kojim putem. Razum odgovara: treba živjeti u skladu sa zakonima prirode, pokoravati im se. Ali time još nije stvar riješena, propisi su zakučasti, skriveni, tajanstveni. I tu se razilazimo. Postoji dilema, da li udovoljavati zahtjevima tijela, sebičnosti koja osigurava dobar život na zemlji ili onim višim, duhovnim koji traže odricanje i samosvladavanje. Sve religije svih vremena sa svim svojim autoritetom zagovarale su ovo drugo rješenje - ali su propadale jer same nisu uspjele odoliti iskušenjima mesa. Iskustva na dugi rok davala su također pravo ovom drugom stanovištu.

Ova knjiga, '"Rosenkreuzerski pogled na svijet", također upućuje na takvo rješenje. Zahvaćajući u daleku prošlost razvoja života opisuje kako se životni val, probuđena čestica pramaterije, dala na put sa zadaćom da upozna svijet i stekne samosvijest. Kako prolazi područjima stvorenim u tu svrhu i njen spori, dugotrajni i mukotrpni put koji ju vodi iz finih eterskih sfera u sve gušći materijalni svijet i onda opet natrag u suptilne sfere.

Cilj njenog puta jest steći samosvijest - upoznati svijet oko sebe, s njim se uspoređivati i saznati što je za njen razvoj korisno a što štetno. Njena lutanja, iskušenja i iskustva pokazuju smjer koji vodi uspjehu, u život.

Taj smjer daje i nama odgovor na postavljeno pitanje, i pokazuje kako se treba ponašati da postignemo ono što smo si postavili kao cilj: sretan život.

Praktično to znači da čovjek ako želi biti zdrav i sretan prvo mora spoznati da on nije identičan sa svojim tijelom nego da je on duh koji privremeno boravi u tom tijelu. Da mu svrha ovog života nije uživanje nego borba i učenje i da sebičnost, život za vlastito zadovoljstvo ne vodi sreći, nego da je briga za druge, ljubav i davanje drugima ona tajna koja ima svoje mistično porijeklo u jedinstvu sveg života.

Prema tome u ovoj sadašnjoj fazi prva je dužnost: svladavanje svoje težnje za osobnim zadovoljstvom i gajenje osjećaja za naše bližnje i život oko sebe. Znači vježbanje u samosvladavanju i disciplini i kultiviranje razumijevanja drugih.

Kako je čovjek stvoren za borbu i uvijek ima potrebu da se s nekim takmiči, neka uzme za partnera u nadmetanju svoje vlastito tijelo. Neka zna da on stoji s jedne strane a da s druge strane stoji njegovo tijelo. Da on ima biti gospodar a tijelo ono kojemu se zapovijeda. Kada ga pobijedi to će mu se mnogostruko naplatiti, sam pred sobom će steći poštovanje, jačat će volju, dići moral i samosvijest. Bit će sretan.

Napomena o piscu: Max Heindel (1865-1919), rođen u Danskoj, živio u S.A.D.-u.<

Potpredsjednik teozofskog društva za Kaliforniju.
Osnovao Zajednicu Rosenkreuzera.
Ovu knjigu napisao 1908. godine.