REINKARNACIJA I ZAKON UZROKA I POSLJEDICE

Znanstveno obrazovani okultist ne sumnja u teoriju reinkarnacije i zakon uzroka i posljedice. On ne može reći ja "vjerujem" isto kao što ne može reći da "vjeruje" da ruža cvate ili potok teče, za pojave koje se stalno zbivaju pred našim očima. Za te stvari mi ne govorimo da "vjerujemo" nego kažemo da "znamo", jer ih vidimo. Okultist vidi ego i promatra njegov put od časa njegovog izlaza iz fizičkog tijela kroz smrt do njegove ponovne pojave na Zemlji kod novog rođenja. Zato on ne "vjeruje" nego "zna".

Teorija o ponovnom rođenju uči da je svaka duša integralni sastavni dio Božanstva, koji razvija sva božanska svojstva isto onako kao što se sjeme razvija u biljku. Ona uči da se sva svojstva popravljaju kroz ponovno utjelovljenje u zemaljsko tijelo i da se latentna mogućnost pretvara izravno u pokretne snage i da se u tom postupku ništa ne gubi i da svi ljudi na kraju postignu cilj: savršenstvo i sjedinjenje s Bogom.

Ona pretpostavlja polagani razvoj kroz razna utjelovljenja sa stalno rastućim usavršavanjem, uslijed čega se svi s vremenom razviju do takve visine duhovnog sjaja koji mi za sada još ne možemo ni shvatiti. U toj teoriji nema ničega nerazumnog. Pogledamo li oko sebe na prirodu, posvuda nalazimo taj polagani, ustrajni rast u susret velikom savršenstvu. Nigdje ne nalazimo stvaranje ili uništenje odjedanput, svagdje nalazimo samo "razvoj".

Razvoj je "povijest napretka duhova u vremenu". Posvuda gdje srećemo raznovrsne pojave Svemira nalazimo da je spirala put razvoja. Svaki zavoj spirale je krug. Svaki krug prelazi u slijedeći i kao što su zavoji spirale neprekidni i svaki je krug popravljeni proizvod pređašnjega i stvoritelj još razvijenijih stanja koji iza njega slijede.

Ravnih linija u razvoju, kako to prikazuju materijalisti i teolozi, u prirodi nema, sve ide u spirali, uvijek naprijed i prema gore.

Promatramo li skromnu biljku u našem vrtu ili golema stabla u Kaliforniji ostaje uvijek isto - svaka grančica, svaka grana, svaki list raste ili u jednostavnoj ili duploj spirali, ali u međusobno suprotnim parovima, gdje jedan drugome drže ravnotežu, kao plima i oseka, dan i noć, život i smrt i druge izmijenjujuće prirodne pojave.

Ako promatramo nebeski svod s vatrenim pramaglama ili putanju Sunčevog sustava -svugdje okolo nalazimo spiralu. U proljeće zemlja skida svoj bijeli pokrov te izlazi iz razdoblja mira, iz zimskoga sna. Stavlja u pokret sve svoje snage da bi donijela posvuda novi život. Vrijeme prolazi, pšenica i grožđe se sakupe i opet nestaje djelotvorno ljeto u mir i spokoj zime. Opet snijeg pokrije zemlju, ali njen san nije vječan, opet ona probudi pjesmu novog proljeća koji za nju znači mali napredak na putu vremena.

Istu tako i Sunce. Ono izlazi ujutro svakog dana, ali svakog je jutra ono prevalilo komad svog godišnjeg putovanja.

Zar je moguće da ovaj na svim područjima važeći univerzalni zakon ne bi vrijedio i za život čovjeka? Zar da se Zemlja iz svog zimskog sna svake godine probudi, da stablo i cvijet opet oživi, a čovjek da umre? To ne može biti! Isti Zakon koji budi život biljke na novi rast probuditi će ljudsko biće na nova iskustva, za daljnji napredak u susret cilju - savršenstvu. Zato je i teorija o reinkarnaciji koja uči o ponovnom utjelovljenju u nosačima koji se stalno popravljaju, u potpunoj suglasnosti s razvojem i pojavama u prirodi.

Ako život promatramo s etičkog stanovišta, to nam zakon o reinkarnaciji u vezi sa zakonom o uzroku i posljedicama mora izgledati kao jedina teorija koja zadovoljava naš osjećaj pravednosti, kao jedina koja stoji u skladu s činjenicama života kakve ih mi oko sebe nalazimo.

Ni sa stanovišta logike ne bi bilo pravedno jednako suditi onoga koji živi u obilju kao onoga koji gladuje i oskudijeva, jednog koji je moralno odgojen i drugog koji živi u nečistoj okolini gdje je upućen na laganje i krađu. Zar je pravedno nagraditi ovog zato što je imao dobar život, a onog kazniti zato što o moralu nikada nije ništa čuo?

Ono što jesmo, što imamo, sva naša dobra svojstva rezultat su naših prošlih djela. Sto nam još sada fali na fizičkim, moralnim ili intelektualnim darovima možemo si u budućnosti pribaviti. Kao što moramo naš život svakog jutra preuzeti tamo gdje smo ga prošle noći završili, tako smo i našim ranijim životom stvorili uvjete pod kojima danas živimo i djelujemo, i danas mi stvaramo uvjete za naš budući život. Umjesto da se žalimo što nemamo nekih sposobnosti koje bismo željeli imati, moramo na sebi raditi da bismo ih stekli.

Ako jedno dijete na nekom muzičkom instrumentu dobro igra a drugo usprkos upornog nastojanja slabo, to ova razlika pokazuje da se prvo dijete u prošlom životu trudilo pa raniju sposobnost sada lako natrag zadobiva, dok drugo daje tek u ovom životu počelo.

Zakon privlačnosti nam tumači činjenicu koju mi pripisujemo nasljeđu. Znamo da se ljudi istog ukusa međusobno privlače i traže. Na isti način gravitira ego prema rodbinskim vezama. Na to ga tjera sila iz svijeta požude - sila privlačnosti. Ali događa se da se u istoj obitelji nađu ljudi različitih ukusa. Tada to tumačimo time da ovi iz prošlih života imaju neriješenih međusobnih računa, osjećaja mržnje, uvreda, neprijateljstva, pa ih zakon uzroka i posljedice sili da se izravnaju. Tako ti zakoni blizanci (reinkarnacije i uzroka i posljedice) rješavaju sve probleme u čovječjem životu, dok on polagano ali sigurno korača prema slijedećoj stepenici razvoja - prema nadčovjeku.

Duhovi se utjelovljuju samo zato da skupe iskustva, da bi pobijedili svijet. Da bi svladali niže Ja i postigli samosvladavanje. Ako to imamo pred očima onda ćemo shvatiti da mora doći vrijeme kada više nećemo trebati daljnjih utjelovljenja, jer će sve pouke biti naučene. Nauka Katupanišada kaže da će čovjek jednog dana, umjesto da bude vezan na točak rođenja i smrti, ući u besvjesno stanje '"Nirvane".