RAĐANJE I RAZVOJ NAŠEG SUNČEVOG SUSTAVA

Kaos

Do sada nismo ništa rekli o našem Sunčevom sustavu i raznim planetima koji ga sačinjavaju, jer je sadašnje razdvajanje počelo tek s periodom Zemlje. Period Zemlje je vrhunac razdvajanja, pa iako smo govorili samo o jednoj klasi praduhova, o onima koji su u najužem i ograničenom smislu u vezi s našim zemaljskim razvojem, uistinu postoji sedam "zraka" ili životnih struja koje se kreću raznim životnim putovima, a ipak pripadaju istoj klasi praduhova kao naše čovječanstvo.

U prijašnjim periodama sve su te potklase ili zrake našle neku prikladnu okolinu za svoj razvoj na istom planetu. Ali u periodi Zemlje postali su uvjeti takvi da su razne klase morale biti presađene na razne planete, da bi dobile svaka pojedina za svoj razvoj potrebne titraje i toplinu. Bile su prenesene na razne udaljenosti od Sunca, općeg izvora života. To je "raison d'etre" našeg Sunčevog sustava i svih drugih u Svemiru.

Prije nego pređemo na opisivanje razvoja našeg čovječanstva na Zemlji nakon odvajanja od centralnog Sunca, potrebno je opisati diferenciranje koje je planete našeg sustava razbacalo u prostor.

Djelatna životna očitovanja, osobito u fizičkom svijetu, ovise o razdvajanju, o ograničenju života kroz tijelo. Ali za vrijeme međupauza između perioda i kruženja prestaje određena razlika između života i forme. To se ne odnosi samo na čovječanstvo i niz kraljevstava nego i na svjetove i svjetska tijela, koji su podloga za život koji se razvija. Preostaju samo atomi-klice i jezgre ili centri svjetskih tijela, sve drugo je homogena masa. Samo duh prožima prostor; život i forma, njegov pozitivni i negativni pol, jedno su.

Ovakvo stanje stvari nazvala je grčka mitologija "kaosom". Nordijska mitologija ga je zvala "Finungagap" koji je na sjeveru graničio hladnom i maglovitom zemljom, a na jugu vatrenom. Kada vrućina i zima prodru u prostor u kome vlada kaos, oni prouzroče kristalizaciju vidljivog Svemira.

Biblija također izaziva predodžbu o beskrajnom prostoru, koji je prethodio djelatnosti duha.

U našem sadašnjem materijalističkom dobu izgubili smo, na žalost, pojam o tome što sve leži iza riječi "prostor". Naučili smo govoriti o "praznom" prostoru ili o "velikoj praznini" prostora, tako da smo zaboravili veliko i sveto značenje te riječi, pa tako nemamo osjećaj strahopoštovanja koji bi trebala probuditi ova predodžba o prostoru i kaosu.

Za Rosenkreuzere i svaku drugu okultnu školu ne postoji prazan prostor ili nešto slično. Za njih je prostor duh u svojoj razriješenoj formi, dok je materija kristalizirani prostor ili duh. Duh je dvostruk u svom očitovanju: što mi vidimo kao formu njegovo je negativno izražavanje - kristalizirano i tromo. Pozitivni pol duha očituje se kao život koji galvanizira negativnu formu na djelovanje, ali oboje, život i forma proizašli su iz duha, prostora, kaosa!

Primjer iz svakidašnjeg života! Promotrimo sjedenje na jajima. Jaje je ispunjeno tekućinom. Ova se tekućina ili vlaga izloži toplini pa iz meke tekuće supstance izađe živuće pile s tvrdim kostima i razmjerno tvrdim mesom i perjem.

Kaos nije stanje koje je postojalo u prošlosti a sada potpuno nestalo. Kada se ne bi sva izrabljena tijela stalno vraćala u kaos na razrješenje i kaos ne bi stalno rađao nove forme, onda ne bi bilo nikakvog napretka. Prestao bi razvoj i napredak bi bio zaustavljen.

Kaos je temelj sveg napretka. Naš se život za vrijeme kaosa osniva na našem životu za vrijeme djelatnog očitovanja, i obratno. To znači na onome što za vrijeme djelatnog očitovanja možemo učiniti. Uopće, sposobnost napredovanja posljedica je kaosa. Međuprostor između perioda i kruženja u stvari je mnogo važniji za rast duše nego konkretna egzistencija, iako je potonja temelj prve, pa zato bez nje ne može biti ništa. Važnost tog kaotičnog međuprostora leži u činjenici da se za vrijeme te periode bića svih klasa koje se razvijaju tako usko povezu, da postanu jedno. Tako dolaze oni koji su nižeg razvoja u najbližu vezu s onima višeg razvoja pa se okoriste njihovim višim titrajima i time postanu sposobni proživjeti svoja prošla iskustva na novi način.

Moramo se naučiti da u kaosu vidimo duh Božji koji prožima svaki dio Beskrajnosti. Onda će se u pravom svjetlu pojaviti aksiom Rosenkreuzera: "Kaos je rasadište Kozmosa", pa ćemo se prestati čuditi kako iz "ničega" može postati "nešto". On uključuje u sebi u klici sve ono što se za vrijeme tjelesne manifestacije dogodilo, a ipak ne sve jer uslijed vjenčanja Kozmosa s Kaosom uvijek se nešto novo dogodi čega prije nije bilo, što nije bilo predviđeno, što je bilo latentno. Ime tog Nešto je genij, uzrok Epigeneze.

Pojavljuje se u svim kraljevstvima. Izraz je duha koji se razvija u čovjeku, životinji i biljci. Zato je kaos sveto ime, ime koje znači nemir svega onoga što priroda pruža - što izaziva osjećaj strahopoštovanja u svakom pravom okultisti. On vidi u vidljivom osjetilnom svijetu očitovanje skrivenih mogućnosti Kaosa.

Da bi se mogao izražavati u fizičkom svijetu čovjek je morao razviti prikladno fizičko tijelo. U takvom svijetu kao što je ovaj on mora imati tijelo s udovima, organima i mišićima pomoću kojih se može kretati, i mozak, da bi mogao upravljati kretnjama. Da su uvjeti bili drugačiji onda bi se i tijelo odgovarajuće drugačije razvilo.

Svako biće, visoko ili nisko na ljestvici života, mora u svakom svijetu u kome se želi izražavati imati za to potrebne nosače. I samih sedam duhova pred Prijestoljem moraju posjedovati potrebne nosače, koji su, što je samo po sebi razumljivo, za svakog od njih različiti. U svojoj ukupnosti oni su Bog i predstavljaju božansko Trojstvo, i ono se preko svakog od njih izražava na različit način.

Boje nam mogu najbolje predstaviti jedinstvo Boga sa sedam duhova ispred prijestolja. Bijela boja je sinteza, ona u sebi sadrži sve boje, tako kao što Bog u sebi sadrži sve stvari Sunčevog sustava. Tri boje: plava, crvena i žuta su izvorne; sve druge su nastale iz kombinacije ovih boja. Kada pomiješamo po dvije ove praboje dobivamo daljnje četiri (sekundarne). Skala od tih 7 boja čini spektar. Oni predstavljaju 7 duhova ispred Prijestolja. Tako kao što su boje različite tako i 7 duhova svaki ima svoju različitu misiju u kraljevstvu božjem, u našem Sunčevom sustavu.

Sedam planeta koji kruže oko Sunca fizička su tijela sedmorice planetarnih genija. Njihova su imena: Uran s jednim satelitom, Saturn s 8 mjeseca, Jupiter s 4 mjeseca, Mars s 2, Zemlja s jednim, Venera i Merkur.

Stalno nalazimo da tijela odgovaraju svrsi za koju su napravljena. Zato fizička tijela tih 7 planetarnih duhova imaju oblik kugle, jer je taj oblik najbolje prilagođen velikoj brzini kojom on žuri kroz prostor.

Čovječje tijelo je u prošlosti bilo drugog oblika nego li je naše današnje, a ono će i u budućnosti biti različito. Za vrijeme involucije bilo je gotovo kuglastog oblika, onako kako je ono još danas u svom predporodajnom životu, jer razvoj ponavlja u maternici prošle razvojne stupnjeve. U tom stanju razvijao je čovjek kuglasti oblik, jer su za vrijeme involucije njegove energije bile upravljene prema unutra na izgradnju njegovih vlastitih nosača, tako kao što se embrio razvija unutar kugle maternice.

Fizičko i životno tijelo čovjeka se je pružilo, ali njegovi viši nosači zadržali su formu jajeta. U fizičkom tijelu nalazi se mozak, koji vlada, na vrhu. To je za takav organ nepovoljan položaj jer je dalek put dok utisak s kraja nogu dođe do glave. To će u budućnosti biti popravljeno pa će mozak biti u sredini tijela. (U sfernim planetima planetarni duh ravna iz sredine kretanjima svojih nosača).

Naše Sunce nije moglo postati Suncem prije nego li je iz sebe izdvojilo sva bića koja nisu bila dovoljno razvijena da bi mogla podnijeti visoki broj titraja i veliku svjetlost. Sva bića na raznim planetima bila bi izgorjela da su ostala na Suncu.

Ovo vidljivo Sunce je mjesto za razvoj bića koja su daleko iznad ljudskog stupnja. Sunce samo je isijavanje centralnog Sunca, nevidljivog izvora svega što je u našem Sunčevom sustavu. Naše je vidljivo Sunce samo zrcalo koje odražava zrake duhovnog Sunca. Pravo Sunce je nevidljivo isto tako kao i pravi čovjek.

Uran je bio prvi planet koji je bio iz magle izbačen, kada je počelo odvajanje u kaosu sa svitanjem Zemljine periode. Nije bilo nikakvog svjetla osim blijedog svjetla Zodijaka. Život koji se je izdvojio s Uranom bio je prilično zaostao i jako se sporo razvijao.

Kao slijedeći bio je izdvojen Saturn. On je polje djelovanja za život koji odgovara razvoju Saturnove periode. Bio je izbačen prije nego se magla užarila i nije bio izvor svjetla nego je bio reflektor.

Kratko iza toga kada se magla ražarila odvojen je Jupiter. Vrućina na Jupiteru nije tako velika kao na Suncu, Veneri ili Merkuru, ali radi njegove velike mase on je sposoban svoju vrućinu zadržati, pa je tako povoljno mjesto za razvoj čitavog reda vrlo naprednih bića. On odgovara stupnju razvoja koji će Zemlja u svojoj Jupiterovoj periodi dostići.

Zatim je od Sunca bila izdvojena Zemlja sa svojim Mjesecom, poslije toga Venera i Merkur.

Kada jedan planet ima Mjesece, to pokazuje da je na planetu bilo bića koja su tako jako zaostajala da nisu mogla napredovati s glavnim životnim valom. Zato su bili izdvojeni, da ne bi sprječavali napredak pionira. Kada su ovi zaostali svoje stanje popravili, oni se vraćaju na majčin planet, a napušteni Mjesec počinje umirati. Duhovni impuls, koji ga je eonima tjerao na njegovoj putanji, može još eonima trajati, pa on može dalje kao satelit kružiti oko planeta. S vremenom popušta privlačna snaga planete-majke, njegova se putanja udaljava dok ne dostigne granice Sunčevog sustava. Onda dolazi u međuzvjezdani prostor pa se u kaosu razriješi.