Prvo nebo

Kada je vrijeme čišćenja prošlo, očišćeni duh ulazi u prvo nebo, u tri najviše oblasti svijeta požude, u kojem će biti upisani rezultati njegovih patnji u atomu-jezgri osjećajnog tijela. To rađa sposobnošću ispravno osjećati i daje poticaj za dobro i izbjegavanje zla u budućem životu. Ovdje se ponovno pokazuje panorama prema unatrag, ali ovdje su dobra djela osnovica za osjećaje. Kada dolazimo do scena u kojima smo drugima pomagali, doživljavamo opet veselje pomaganja koje smo nekada osjetili, a i zahvalnost koja nam je iskazana. Naša sreća u nebu ovisi o tome koliko smo veselja drugima poklonili i koliko smo cijenili ono što su drugi za nas učinili.

Prvo je nebo mjesto veselja bez kapi gorčine. Ovdje se ispunjavaju sve plemenite svrhe za kojima smo na zemlji čeznuli. To je mjesto mira i što je život bio tvrđi to će nam ovdje mir biti slađi. Bolesti, brige i boli ovdje su nepoznati. To je zemlja spiritualnih, mjesto gdje su misli pobožnih kršćana izgradile novi Jeruzalem.

Jedna grupa živi ovdje posebno lijepo: djeca. Ako neko dijete umre prije rođenja osjećajnog tijela, što se događa približno oko 14-te godine, to se ono ne uzdiže više nego u prvo nebo, jer ono za svoje ponašanje nije odgovorno. Zato ono i ne dolazi u cistilište. Sto nije postalo živo ne može ni umrijeti. Zato osjećajno tijelo djeteta zajedno s intelektom ostaje čekati do jednog novog rođenja.

Za takvu je djecu prvo nebo čekaonica u kojoj ostaju od jedne do dvadeset godina. Ipak to nije samo čekaonica, jer se za to vrijeme čine mnoga napredovanja.

Kada jedno dijete umre uvijek ga dočeka neki rođak ili pak netko tko voli djecu, pa se za njega brine. Izmišljaju im razne lijepe igračke, ali ne zapuštaju ni njihovu izobrazbu. Djeca se prema svom temperamentu (ne prema starosti) svrstavaju u razrede. U svijetu požude lako je slikovito prikazati djelovanje dobrih i zlih strasti na ponašanje i sreću čovjeka. Te se pouke neizbrisivo urezu u osjetljivo osjećajno tijelo i ostaju u njemu do ponovnog rođenja, pa se mnogi plemeniti životi imaju velikim dijelom pripisati tom odgoju.

Nebo je također mjesto za napredovanje onih koji su željni učenja ili umjetnički nadareni ili su bili ljudima prijazni. Učenik i filozof ima neposredan pristup svim knjižnicama svijeta. Slikar uživa beskrajnu slast u stalno mijenjajućim bojama. On uskoro nauči u svojim mislima te boje povezati i prema svojoj volji oblikovati. Slika živim, žarkim materijalom i svoje zamisli može s lakoćom izvađati. Muzičar ovdje još nije dostigao mjesto na kojem njegova umjetnost dolazi do punog izražaja. Fizički svijet je svijet oblika. Svijet požude, u kojemu se nalaze čistilište i prvo nebo, većinom je svijet boje. Ali svijet misli, u kojemu su drugo i treće nebo, sfera je zvukova. Nebeska glazba nije samo priča nego je stvarnost. To je Pitagora znao kada je govorio o muzici sfera, jer svaka zvijezda koja zuji kroz prostor ima svoj određeni zvuk, i one zajedno stvaraju nebesku simfoniju.

Konačno dolazi vrijeme kada se patnje čistilišta i veselja koja su se rodila uslijed dobrih djela iz našeg prošlog života skupe zajedno u atomu-sjemenu svijeta požude. Oni zajedno predstavljaju ono što mi zovemo savjest, ono što nas opominje da ne činimo ružna djela jer to donosi bol i potiče nas da činimo dobro jer je ono izvor sreće i veselja. Potom čovjek napušta svoje osjećajno tijelo raspadanja isto onako kao što je napustio svoje fizičko tijelo i svoje životno tijelo. On uzima sa sobom samo snage atoma-jezgre koje će stvoriti jezgru njegovog budućeg osjećajnog tijela, tako kao što su one bile trajni dio njegovog prošlog osjećajnog nosača.

Drugo nebo

Konačno ulazi čovjek, trostruki duh, u drugo nebo. On je odjeven u haljinu duha koja sadrži tri atoma-sjemena, esenciju napuštenih nosača.

Kada čovjek umre i izgubi svoje životno i osjećajno tijelo, on je u stanju kao kad zaspi. Nalazi se u nekom međuprostoru prije nego se probudi u svijetu požude. Mnogi ljudi nisu dugo vremena svjesni toga što se s njima događa. Treba dosta napora dok shvate da su umrli.

Drugačije je s prelazom iz prvog neba, svijeta požude, u drugo nebo, oblast konkretnih misli. Ovdje čovjek napušta svoje osjećajno tijelo. Potpuno svjesno prelazi u jednu veliku tišinu. Za trenutak izgleda kao da je sve obamrlo. On ne može misliti, ali zna da postoji. Ima osjećaj da stoji u "velikoj beskrajnosti", potpuno sam, ali se ne boji. Njegova je duša ispunjena čudesnim mirom "koji nadilazi svako razumijevanje".

Onda nastaje buđenje. Duh je u nebu svoje domovine. Zvuk "harmonije sfera" izaziva buđenje.

Kada kažemo da je to svijet zvuka ne mislimo time reći da tu nema boja. Zvuk i boja su u bliskoj vezi. Ali zvuk je stvaralac boje. Zvuk je taj koji gradi sva tijela fizičkog svijeta.

Mnogostran je rad koji čovjek u nebeskom svijetu obavlja. To nije postojanje u kojem se sanjari ili ne radi. To je velika i važna perioda pripravljanja za budući život - tako kao što je san priprema za rad slijedećeg dana. Ovdje se ugrađuje esencija triju tijela u trostruki duh.

Toliko se od osjećajnog tijela, koliko se čovjek za vrijeme svog života kroz čišćenje svojih strasti i uzbuđenja usavršio, utisne u čovječji duh i daje mu jedan poboljšani intelekt za njegovo buduće postojanje.

Toliko koliko je od životnog tijela životni duh uspio izgraditi, preraditi, produhoviti i očuvati od propadanja, sjedini se sa životnim duhom da bi stvorilo bolje životno tijelo i bolji temperament za budući život.

Toliko od fizičkog tijela koliko je božanski duh pravilnim djelovanjem spasio, bit će u njega ugrađeno pa će mu dati bolju okolinu i bolje prilike.

Ovo produhovljavanje nosača postiže se njegovanjem sposobnosti promatranja, sposobnosti razlikovanja i pamćenja putem predanosti visokim idealima, molitvom, koncentracijom, upornošću i pravilnim trošenjem životnih snaga.

Drugo je nebo pravi dom čovjeka, ega, mislioca. Ovdje on boravi stoljećima, uživa plodove posljednjeg zemaljskog života i pripravlja zemaljske uvjete kakvi će mu biti najpovoljniji za slijedeći korak na stazi razvoja. Zvuk koji protiče ovom oblasti i naokolo se izražava kao boja, takoreći njegovo je oruđe. To je skladno titranje zvukova koje kao životni eliksir ugrađuje esenciju trostrukog tijela u trostruki duh.

Život u drugom nebu u mnogom je pogledu osobito djelotvoran. Ego razrađuje plodove posljednjeg zemaljskog života i priprema okolinu za budući fizički život. Nije dovoljno samo prihvatiti da su novi uvjeti već određeni ponašanjem i djelima prošlog života, nego treba plodove prošlosti ugrađivati u svijet koji će biti pozornica budućeg djelovanja kada ego skupi nova fizička iskustva i daljnje plodove. Zato rade svi građani nebeskog svijeta na praslikama Zemlje, koje su sve u oblasti konkretnih misli. Oni mijenjaju fizičke poteze Zemlje i izvode njene stalne promjene tako da bi kod povratka na Zemlju imali novu okolinu. Pod vodstvom viših bića čovjek mijenja klimu, faunu i floru. Zato je svijet baš onakav kakvim smo ga mi sami oblikovali i bit će takav kakvim ga mi učinimo.

Čovjek tamo uči također graditi tijelo koje će mu biti bolje sredstvo za izražavanje. Poslanje je čovjekovo da postane stvaralačka inteligencija i on upotrebljava to vrijeme za učenje. Za života u nebu on uči graditi sve vrste tijela uključivo čovječje. Prirodni je zakon da nitko ne može stanovati u savršenijem tijelu nego li ga zna izgraditi. Prvo uči izgraditi tijelo određene savršenosti, a onda uči u njemu živjeti. Na taj način uči poznavati njegove pogreške i nauči kako ih popraviti.

Treće nebo

Kada je čovjek prihvatio sve plodove svog prošlog života i promijenio oblik Zemlje tako mu ona može biti povoljna okolina za njegov slijedeći korak prema savršenstvu, kada je na građenju tijela drugima naučio izgraditi tijelo koje će mu biti pogodno da se izražava u fizičkom svijetu, i konačno kada je rastopio intelekt u esenciji koja gradi trostruki duh, ulazi osobni duh u višu oblast svijeta misli - u treće nebo. Ovdje će on putem neizrecivog sklada ovog višeg svijeta biti ojačan za svoje novo uranjanje u materiju.

Nakon nekog vremena naraste želja za novim iskustvima i za novim rođenjem. To izazovu slike koje se pojave pred njegovim duhom, panorama novog života koji ga očekuje. Ali pazi: panorama sadrži samo glavne događaje. Sto se tiče pojedinosti duh ima slobodnu volju. To je tako kao kad bi čovjek putovao u neki tuđi grad pa slobodnim izborom odredio pravac puta. Nakon što je izabrao i na put stupio, on se može zaustavljati na pojedinim mjestima koliko hoće, ali on više ne može natrag. Sto dalje ide, to je u svom izboru sve više ograničen. Ako je izabrao prijevozno sredstvo koje se loži ugljenom bit će više uprljan nego

ako se vozi na pogon elektricitetom. Tako je i s novim životom. Ako mu je dosuđen tvrd život on ima slobodan izbor hoće li ga proživjeti u čistoći ili zagađenosti. I drugi uvjeti ovise o njegovoj odluci - ukoliko stoje unutar granica njegovih prošlih djela i odluka.

Slike u panorami budućeg života počinju kolijevkom i svršavaju grobom. One se odvijaju u suprotnom slijedu nego u panorami nakon smrti, koja se pokazuje pred očima duha neposredno nakon njegovog oslobođenja od fizičkog tijela. Razlog za ovu osnovnu razliku jest što panorama prije rođenja ima svrhu pokazati egu koji se utjelovljuje kako različiti uzroci izazivaju određena djelovanja. Kod panorame poslije smrti slučaj je obrnut. Ima svrhu pokazati da je svaki događaj u proteklom životu bio djelovanje nekog uzroka prije njega. Bog ili Priroda ne čine ništa bez razloga i što dalje istražujemo to postaje sve očitije daje Priroda mudra majka koja primjenjuje uvijek najbolja sredstva za postizanje svog cilja.

Netko bi mogao pitati zašto se moramo ponovno rađati, zar ne bismo mogli u ovom višem svijetu sakupljati iskustva. Ta nama je dosta tog žalosnog života na Zemlji!

Takva se pitanja zasnivaju na raznim nesporazumima. Prije svega nama mora biti jasno i to moramo urezati duboko u ploču svoga pamćenja, da svrha našeg života nije sreća nego iskustvo. Patnja i bol su naši dobronamjerni učitelji, dok su veselja života samo prolazna.

Promotrimo blagoslov boli. Ako bismo stavili ruku na vruću peć a ne bismo osjetili bol, ostavili bismo ruku tamo dok ne bi čitava izgorjela. Bol nas prisili da ruku povučemo. To je primjer iz fizičkog svijeta. Isti princip vrijedi i za moralni i duhovni svijet. Ako silujemo moral onda će nas tjeskoba naše savjesti očuvati da to ne ponovimo, a ako se prvoj pouci ne odazovemo, priroda će nas učiti putem sve težih iskustava dok konačno naša savjest ne shvati "da je svaki put prekoračenja težak". I to ostaje tako dugo dok na koncu nismo prisiljeni poći drugim putem.

Iskustvo je "poznavanje posljedica koje se razvijaju iz djela". To je svrha života - zajedno s razvojem "volje" koja je snaga preko koje mi primjenjujemo rezultate iskustava. Mi moramo stjecati iskustva. Ali mi imamo izbor hoćemo li ih stjecati na tvrdom putu osobnih iskustava ili promatranjem tuđih postupaka. Sto smo više skloni učiti na taj drugi način to ćemo manje osjećati bodljike trnja ovog "puta boli", i to ćemo prije stići na "stazu mira".

Izbor je naš. Ali dok nismo sve naučili što u ovom životu možemo naučiti mi se moramo ovamo vraćati. Ne možemo ostati u višim svjetovima i tamo učiti prije nego smo savladali nauku zemaljskog života. To bi izgledalo kao da dijete danas šaljemo u dječji vrtić, a sutra na univerzitet. Treba prvo u pučku školu, pa srednju i tek onda u visoku školu, kada je za to postignuta zrelost.

I čovjek ide u školu - u školu iskustava. On se mora više puta vraćati prije nego savlada sva iskustva čulnog svijeta. Nijedan život, bio on ma kako bogat, ne može obuhvatiti sve spoznaje i zato priroda zapovijeda da se on nakon pauza mirovanja vraća na Zemlju i svoj posao nastavi na točki na kojoj ga je prekinuo - tako kao što dijete svoj posao u školi slijedeći dan nastavlja nakon što je prespavalo noć između ta dva dana. Protiv ove teorije ne govori ni činjenica da se čovjek ne sjeća svojih prošlih života. Mi se ni u sadašnjem životu ne sjećamo svih događaja. Ne sjećamo se utrošenog truda dok smo učili pisati, ali mi smo to umijeće stekli i to je dokaz da smo učili. Sve sposobnosti koje posjedujemo dokaz su tome da smo ih nekada i negdje zaradili.

Kada ne bi bilo povratka na Zemlju, što bi bila svrha života?

Zašto se za bilo što truditi? Zašto bi sretan život na nebu bio nagrada za dobar život ovdje? Kakva bi se prednost za dobar život ovdje mogla imati na nebu gdje je ionako već svatko sretan? Na nekom mjestu gdje je svako sretan i zadovoljan nema mjesta za simpatiju, požrtvovnost ili mudar savjet. Tamo ih nitko ne treba. Ali na Zemlji mnogi za tim čeznu, pa

su takve humane i altruističke osobine za ovaj borbeni svijet od velike koristi. Zato Veliki zakon, koji radi u službi Dobroga, dovodi čovjeka opet natrag da radi na blagoslov sebi i drugima, snabdjevenog s njegovim stečenim vrednotama. Vrednotama koje bi na nebu ležale neiskorištene, jer ih tamo nitko ne treba.

Priprava za ponovno rođenje

Prije nego zaroni u materiju trostruki je duh gol, on ima samo snage onih četiri atoma-klica (koji su jezgra trostrukog tijela i omota intelekta). Intelektualne snage prošlog zemaljskog života opet se bude iz svog sna u atomu-klici. Ovaj počinje skupljati materiju iz najviših pododjela oblasti konkretnih misli tako slično kao što magnet privlači željezne strugotine. Ako držimo magnet iznad kupa finih strugotina mjedi, srebra, željeza, zlata, olova i drugih metala, vidjet ćemo da on izabire samo željezne strugotine, a i od ovih samo toliko koliko dopušta njegova snaga. Njegova snaga privlačenjem određene je vrste i ograničena na određenu mjeru unutar te vrste. Isto tako i atom-klica može privući iz svake oblasti samo ono za što ima afiniteta, a i tu samo do određene mjere. Tako će nosač koji se stvara oko te jezgre biti točna slika odgovarajućeg nosača prošle inkarnacije, umanjenog za ono loše koje je čišćenjem uklonjeno i povećano za esenciju dobrog koje je bilo položeno u atomu-jezgri.

Rođenje čvrstog tijela

Nosači novorođenog ne počinju odmah djelovati. Fizičko tijelo još je dugo vremena nakon rođenja bespomoćno. Zaključujući po analogiji bit će nam jasno da je isti slučaj i s višim nosačima. To ne samo da znanstveni okultizam tako vidi, nego i bez vidovitosti na to upućuju razlozi razuma. Isto kao što fizičko tijelo pod zaštitom majčinog tijela biva polako pripravljeno za odvojeni individualni život, bivaju tako i druga tijela malo po malo rođena i othranjivana na djelovanje, te nam pokazuju povezanost mikrokozmosa s makrokozmosom, povezanost individua i Svemira.

U vremenskom razdoblju koje slijedi neposredno iza rođenja razni se nosači međusobno prožimaju, slično kao što smo prije pokazali da se spužva, voda i pijesak međusobno prožimaju. Ali makar su svi predviđeni kao i kod odraslih, oni su ipak samo predviđeni. Nijedna od njihovih pozitivnih sposobnosti još nije djelotvorna. Životno tijelo se ne može koristiti snagama etera duž pozitivnog pola. Primanje tvari je u djetinjstvu vrlo osjetljivo, a ukoliko ono dolazi u obzir, ima se zahvaliti makrokozmickom životnom tijelu, eterskim vrstama koje za životno tijelo djeteta djeluju kao majčino tijelo, dok ono ne navrši sedmu godinu i kroz to vrijeme ne dozrije. Toplina tijela i cirkulacija krvi imaju se također zahvaliti makrokozmickom životnom tijelu. Vrste etera djeluju na dijete i polagano ga razvijaju dok ono samo ne svlada te djelatnosti. Naprotiv, snage duž negativnog eterskog pola utoliko su aktivnije. Izlučivanje čvrstih tvari kao i izdvajanje tekućina je neograničeno. Također su vrlo prisutna osjetima opažanja, dijete je prijemčljivo za utiske.

U prvim godinama djeci su često otvoreni viši svjetovi pa ona zato često govore o nečem što stari smatraju fantazijom.

Osjećajno se tijelo razvija na isti način. Pasivni osjećaj za fizičke boli postoji, ali osjećaj za uzbuđenja je kratkotrajan i površan.

Dijete ima i nosač za intelekt, ali je gotovo nesposobno za osobno razmišljanje. Ono rado oponaša i voli da ga se poučava.

Tako vidimo da su u novorođenim bićima sva negativna svojstva aktivna ali prije nego ono

postane sposobno upotrebljavati svoje nosače moraju dozreti pozitivna svojstva.

Zato mora svaki nosač djelovanjem odgovarajućeg makrokozmičkog nosača biti doveden do određenog stupnja zrelosti, a snage makrokozmosa mu služe kao majčino tijelo dok ne dosegne taj stupanj.

Rođenje životnog tijela

Dok makrokozmicko životno tijelo upravlja rastom dječjeg tijela ono ga štiti od opasnosti koje mu kasnije prijete kada ludo individualno životno tijelo neograničeno preuzme vlast. To se događa oko sedme godine i onda počinje opasnost (sve do četrnaeste godine) pretjeranog opasnog rasta. Kroz to vrijeme ima makrokozmicko osjećajno tijelo zadaću da individualnom osjećajnom tijelu služi kao majčino tijelo.

Kada bi životno tijelo kod ljudskog tijela imalo kao kod biljaka neobuzdanu slobodu, onda bismo mi rasli do goleme veličine. U dalekoj prošlosti bilo je vrijeme u kojem je čovjek bio konstruiran kao biljka, imao je samo fizičko i životno tijelo. Mitologija i narodne priče raširene po čitavom svijetu, koje govore o divovima, potpuno su istinite.

Rođenje osjećajnog tijela

Životno tijelo biljke gradi list po list i razvija stabljiku sve više i više. Ova bi tijela na taj način neograničeno dalje rasla kada se ne bi makrokozmicko osjećajno tijelo kod određene točke umiješalo i daljnji rast spriječilo. Snaga koja za daljnji rast više nije potrebna upotrijebi se za druge svrhe, mora izgraditi cvijet i razviti plod. Isto tako, kada čovjekovo fizičko tijelo sa 7 godina dođe pod vlast životnog tijela, ono ga pušta da brzo raste, ali oko 14. godine se rodi osjećajno tijelo iz majčinog makrokozmičkog osjećajnog tijela i onda ima moć raditi na fizičkom tijelu. U to vrijeme prestaje izvanredan rast a snage koje uslijed toga postanu slobodne mogu se upotrijebiti za rasplođivanje da bi čovječja biljka mogla cvasti i donijeti plod. Zato rađanje osjećajnog tijela obilježava doba puberteta. Od tog se vremena osjeća privlačnost prema drugom spolu, koja je od 14. do 21. godine osobito jaka, jer intelekt koji koči još nije rođen.

Rođenje intelekta

Nakon 14. godine biva intelekt oplođen i hranjen od makrokozmičkog intelekta, da bi mogao razviti svoje latentne sposobnosti i steći mogućnost vlastitih misli. Snage u raznim nosačima ega tada su došle do tolike zrelosti da ih sve može upotrijebiti za svoj razvoj. Sa 21. godinom ego je u potpunom razvojnom posjedu svih svojih nosača. To se događa kroz toplinu krvi i razvoj osobne krvi i u vezi s punim razvojem svjetlosnog etera.

Krv kao nosač ega

Za vrijeme djetinjstva pa do 14. godine leđna moždina ne stvara sva krvna tjelešca. Većinu šalje prsna žlijezda koja je kod fetusa najveća, a kasnije se sve više smanjuje, dok sposobnost stvaranja osobne krvi sve više raste. Prsna žlijezda sadrži dodatak krvnih tjelešaca koji roditelji dodaju djetetu i zato dijete samo sebe ne smatra kroz to vrijeme individuom. Dok dijete samo ne stvara krv ono sebe ne poznaje kao "ja", a kada s 14 godina života prsna žlijezda nestane, njegov osjećaj sebstva dolazi do punog izražaja, jer od tada ego sam stvara krv i njome vlada.