Priča o božićnom drvcu

Autor ove priče je Marko Bijelić

Mnogo prije nego što je postalo dio Božića drvo je bilo simbol nade i radosti. U drevnim poganskim religijama drvo je igralo važnu ulogu.

Egipćani su čuvali i obožavali zimzeleno drveće. Kad bi došao zimski solsticij (najdulja noć u godini), oni bi u svoje domove unijeli zelene palmine grane koje su simbolizirale pobjedu života nad smrću.

Stari su Rimljani slavili zimski solsticij proslavom zvanom ”Saturnalia” u čast Saturna, boga poljodjelstva. Narod je ukrašavao drveće nakitom i svijećama. Ukrašavali su kuće zelenim grančicama, svjetlima i izmjenjivali poklone. Davali su novčiće za napredak, kolačiće za sreću i svjetiljke da bi nekome osvijetlili životni put.
U mnogim poganskim religijama vjerovalo se da je drveće dom bogova i duhova.

Za Vikinge sjeverne Europe zimzelen je bio podsjetnik da završava zimska tama i hladnoća i da će se uskoro vratiti proljeće.

Prije mnogo stoljeća su druidi, svećenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koristili zimzelen za vrijeme misterioznih rituala zimskog solsticija. Koristili su zeleniku i imelu kao simbole vječnog života i stavljali grančice zimzelena iznad vrata da otjeraju zle duhove.

Ukrašavali su i hrastove voćem i svijećama u znak štovanja bogova žetve i svjetla.

U srednjem su vijeku Nijemci i Skandinavci unosili zimzeleno drveće u kuće ili pred kućna vrata da očituju svoju nadu u skoro proljeće.
Nitko ne zna točno kako je ustanovljen običaj kićenja božićnog drvca, ali ga obavija više legendi.

Jedna legenda govori o sv. Bonifaciju, engleskom redovniku koji je organizirao kršćansku Crkvu u Francuskoj i Njemačkoj. Jednoga je dana na svom putovanju naišao na skupinu pogana. Oni su se bili skupili oko velikog hrasta da bi žrtvovali dijete bogu Thoru. Svetac je zaustavio žrtvovanje i spasio djetetu život, a drvo je jednim udarcem šake sravnio sa zemljom. Na mjestu drveta nikla je mala jela. Svetac je rekao poganima da je tanana jela drvo života i predstavlja vječni Kristov život.

U 16. stoljeću je tradicija božićnog drvca najprije postala popularna u Njemačkoj. Kršćani bi okićeno drveće donijeli u svoje domove. U područjima gdje je drvo bilo rijetko, obitelji bi gradile male drvene piramide umjesto svježih drvaca , ukrašene zimzelenim grančicama i svijećama. Uskoro je božićno drvce postalo popularno i u drugim europskim državama.

Sredinom 19. stoljeća njemački je princ Albert, suprug engleske kraljice Viktorije, popularizirao božićno drvce u Engleskoj. Godine 1841. kraljevski je par ukrasio prvo englesko božićno drvce u dvorcu Windsor svijećama, raznim slatkišima, voćem i kolačima.

Kako je drvce postajalo moderno, u Engleskoj su bogate obitelji koristile sve vrste ekstravagantnih predmeta kao ukrase. Charles Dickens je opisao englesko drvce koje je bilo okićeno lutkama, minijaturnim namještajem, sićušnim glazbenim instrumentima, nakitom za odjeću, igračkama i mačevima, voćem i slatkišima. Božićna su se drvca iz Engleske širila u druge dijelove britanskog carstva, prije svega u Kanadu.

Komercijalno tržište božićnih drvca rodilo se 1851. kada je farmer Mark Carr iz Catskilla dotjerao u New York dvoje sanke koje su vukli volovi, pune zimzelenog drveća i to sve prodao. Uskoro su se pojavile i farme božićnih drvaca. Uzgajana su drvca bila na većoj cijeni zbog svoga simetričnog oblika.

Sredinom 20. stoljeća počela su se pojavljivati umjetna božićna drvca. Neka su čak napravljena tako da simuliraju određene vrste kao što su apalačanska jela ili masivni bor. Istodobno su se počela praviti umjetna drvca koja nisu imitirala pravo drveće jer se željelo stvoriti uvijek nešto novo. Dobar primjer za to su drvca od aluminija što svjetluca srebrnastim ili obojenim svjetlom.

Bilo kakav oblik imalo, bilo prirodno ili napravljeno čovjekovom rukom, bez obzira kako je ukrašeno, božićno drvce je božićno drvce! Izravno nas povezuje s prirodom od koje su prva drvca i stigla, s našim precima koji su na isti način uživali u njima i sa svim ljudima koji diljem svijeta danas upiru pogled u isti prizor, a povezuje nas i s budućim generacijama koje će pomno gledati u isto čudo koje se zove božićno drvce.

Marko Bijelić, cvjetni atelier

Alstromeria