A ovo oko broja dvanaest nije nikakva bogom-dana namjera ili slučajnost, jer su tvorci Biblije broj 12 uzeli iz ranijih izvora. Na primjer, u staroj Grčkoj je bilo 12 bogova Olimpa kao i 12 Herkulovih napora. Stari zavjet spominje 12 plemena Izraelita*, 12 sinova Jakova, 12 Izraelitskih sudija, 12 velikih patrijarha, 12 kraljeva Izraela, te 12 izraelskih prinčeva. Neki se od vas možda sjećaju da je jedan britanski šiling vrijedio 12 penija, a i danas se u Britaniji ili Sjevernoj Americi jaja kupuju na tuce tj.12 komada. Sve se to nekako veže za ranijih dvanaest znakova zodijaka te isti broj kalendarskih mjeseci.
(PRIMJEDBA*: Ja ću od sada pa na dalje da upotrebljavam izraz ‘Izraeliti’ za rane Jevreje). 

A što se tiče mojih apostola, činjenica je da oni ne slijede mene nego je to nešto komplikovanije: putevi nam se nekako isprepliću dok ja konstantno podešavam svoja razmišljanja i stavove prema njima. Ujedno i svakodnevno učim od njih te pošto su stalno prisutni, smatram da je konačno došlo vrijeme da ih predstavim.

Radi se o slijedećim: Istina,  Laž,  Ubjeđenja i Znanje. 

Gledajući ih zajedno, mora se priznati da je Isusovim apostolima bilo lakše jer su u svojoj privrženosti vođi bili monolitni—izuzev onog jevrejskog izdajnika da mu ni ime ne spominjemo—i kao zajednički cilj su samo trebali da verificiraju i zabilježe božanski rad i nadzemaljske poduhvate svog vođe. 

Bilo kako bilo, također je malo vjerovatno da će vjernici požudno čitati bilo šta od ovoga što sam sakupio. Zato svaki onaj ko ima interesa da ide dublje od iznešenog iz bilo kog razloga, treba da to učini sam za sebe. 

Moji apostoli su opet priča za sebe: neki kao karakteri a ponekada su i sumnjivog karaktera... ili bar dvojakog. Na primjer, Ubjeđenja sjede na dvije stolice jer po samoj prirodi stvari mogu ponekada da imaju kako dobre tako a jako loše strane. Ubijeđenja su najprogresivnija i najkorisnija kada su u bliskim odnosima sa Istinom i Znanjem, ali problemi uvijek nastaju sa Ubijeđenjima koja druguju sa Neznanjem, Ignorancijom i Manipulacijom, obzirom da su ti izvorna snaga vjerskog zabluđivanja. Ovi smatraju da su stvarna ‘istina’ (sa malim ‘i’), što ih navodi da kreiraju kako individualne tako i grupne zablude i fantazije. Naravno, takva imaju dugoročna prijateljstva sa Lažima. Koliko je to opasno ne treba ni govoriti. Friedrich Nietzche je to davno uvidio i još jednostavnije sažeo:

Najbolji dokaz za Nietzcheov stav naći ćete u t.zv., ‘svetim knjigama.’  Tu Istina nema šta da traži obzirom da je to materijal za one koji su opčarani lošom fantastikom iz prošlosti kojoj je mati bilo Neznanje a otac Manipulacija. Za ono što se nije moglo objasniti uvijek je postojao neko ko je to umio da prihvati, obradi, i da se time koristi, da bi se takav prilaz razvio u najveću globalnu parazitsku industriju. Ne samo da su organizovane religije izuzetno bogate u materijalnom smislu, nego su što je još gore, i najuticajnije. A to se vuče odavno tj., od kada su Ubijeđenja i Laži bili isključive vodeće sile, a siroto Znanje bilo u permanentnom zapećku. Stari se običaji teško mijenjaju i gube.

Primjetićete također da ‘istinu’ svugdje označavam sa velikim početnim slovom. Znam da je to po pravopisu pogrešno jer po logici, istina može da znači samo jedno. Istini se ne može ništa dodavati niti oduzimati obzirom da je sama po sebi dovoljno jasna: ili je nešto istinito ili nije. Ali u realnom svijetu na žalost nije tako. Pojam istina postaje često besmislen kao recimo postavka da je nešto tačno ‘150 posto.’ Istinu pojedinci rastežu i gnječe kao žvaku. Istina se danas svojata i adaptira prema potrebama pojedinaca ili društva, što je posebno jasno kod političara i organizovane religije. A tako je uvijek bilo: čak i prije pojave monoteizma faraonski bog sunca Horus je između ostalog bio poznat kao ‘Istina’ što je kasnije prikačeno i Isusu. A da taj epitet Horusu nije nikako pristajao je činjenica da je Horus nestao sa scene kao jedan od bogova. Dakle, jedna ‘istina’ manje. Za Isusa će izgleda trebati nešto više vremena.

Jedna od osnovnih potreba da pišem iskreno o religiji je i taj da mogu da ostavim djeci bar malo nade da taj svijet odraslih nije baš do srži iskvaren pa zatim posut šarenim šećerom da se to prikrije. Djeci treba pružati mogućnost da uživaju u fantazijama koje nisu dogmatične, kako bi se lakše navikle na cikluse pitanje/odgovor i što bolje i brže razvila i uklopila u kompleksnu svakodnevnicu. I umjesto da ih pažljivo vodimo i još pažljivije kontrolišemo šta im drugi serviraju, mnogi roditelji iz više razloga baš tu padaju na ispitu. Na žalost, tu nije u pitanju samo religiozni materijal. Ima tu i standardnog smeća koje se smatra interesantnim ili pogodnim materijalom za djecu kako bi se ‘odgajali’ kroz primjenu osvete, straha, i koječega negativnog. Ko se sjeća priče o Crvenkapici, razumjeće na šta ciljam: tu je vuk pojeo baku pa je htio da pojede i njenu unuku; ergo, vukovi su loši i zli i zato ih treba trovati i istrebljivati. A takvih gluposti ima na pretek bez obzira gdje im je izvor. 

Znamo također da danas postoje dileri koji nude drogu pred školskim kapijama, dok istovremeno u istim školama postoje i drugi ‘dileri’ kojima je zakonom dozvoljeno da truju djecu kroz tzv. ‘vjeronauku.’ I jedni i drugi će im zatrovati mozak s tim da će prvi kao krivci završiti u zatvoru, dok se drugima slijepo vjeruje da rade sve ispravno i dobro, pa im roditelji čak donose poklone ili ljube ruku u znak zahvalnosti. A često čujemo da neke od tih ruku dotaknu djete tamo gdje ne bi smjele.

Bolesno je i to da nam se nivo razumjevanja i lične vrijednosti djece tako olako potcjenjuju pa se djeca često tretiraju kao predmeti. Jer valja biti poštena odrasla osoba pa priznati da kad bi današnji osnovci dobili šansu, imali bismo daleko bolju verziju biblijskog ‘Postanka’ sa daleko logičnijim ili bar zabavnijim opisima šestodnevnog nastanka svijeta, nego što nam to zvanično nude monoteističke religije: Hrišćanstvo, Judaizam i Islam.

Zašto je to tako, u to ne ulazim. Isto se razlikuje od društva do društva, od religije do religije, od vrste društvenog uređenja, lokalnih tradicija i slično. Ali siguran sam da mnogi roditelji ne razmišljaju o nečemu a još manje znaju da u organizovanom prilazu trovanja mladih postoji fenomen dobro poznat trovačima: ljudski mozak nije u stanju da razluči stvarnost od nečega što je kroz isti zamišljeno. Zato mozak ne može ni da razlikuje stvarne razloge za strah od umišljenih kao što nam se ponekada dešava. Koristeći ovu osobinu—recimo, kod ispitivanja političkih zatvorenika—često se upotrijebljava tehnika ispiranja mozga koja se zasniva na tome da se osobi pružaju lažni imidži i ‘dokazi‘ uz zbunjujuće situacije, koje ‘izbrišu’ određene elemente memorije dok istovremeno kreiraju novu sliku. To se masovno primjenjivalo u SSSR-u, nekada u radu američke CIA agencije, dok danas najbolje primjere možemo da nađemo u Sjevernoj Koreji gdje je kolektivno ispiranje mozga dovedeno do savršenstva: najprije sakrij istinu, a zatim serviraj ono što želiš.

Dozvolite da vam pružim jednostavan primjer oko mješanja realnog i nerealnog imidža, koji naš mozak može da zamisli i pretvori u stvarnost. Recimo, ako bih od vas tražio da sebi predstavite sliku kako je mogla da izgleda navodna Isusova poslijednja večera, vjerovatno je da ćete se odmah sjetiti Da Vinčijevog platna gdje za dugim stolom sjede Isus i apostoli u povećoj dvorani. Impozantno, ali u to doba u Jerusalemu nije bilo nikakvih velikih dvorana. Arheologija pruža mnoštvo konkretnih dokaza da su u Jerusalemu u to doba kuće bile jako male, te da se glavni dio života održavao na ravnim krovovima istih. Iskopine temelja pokazuju da su ti krovovi odnosno terase bili po površini negdje oko dvije do tri današnje garaže. Tu nije bilo stolova a posebno ne dugih, jer se hrana servirala kao i danas u mnogim dijelovima Bliskog Istoka—na podu—a sjedilo se na prostirkama ili jastucima oko posuda sa hranom. Ipak, testovi su pokazali da preko 80% anketiranih asocira imidž poslijednje večere sa DaVinčijevim platnom. Nadalje, i dan danas se raspravlja gdje li bi mogla da bude zlatna posuda (sveti gral, kalež) koja je prikazana na platnu i iz koje je Isus te večeri navodno pio vino. Nigdje ne nađoh pitanje od kuda i zašto zlatna posuda siromašnom proroku i skromnom božijem sinu? Bilo kako bilo, mozak je taj sveti gral za mnoge poistovjetio sa realnošću. A o potrazi za svetim gralom se raspravlja, piše, i prave filmovi, jer onih koji ovo da prate sa specifičnim uzbuđenjem ima isuviše mnogo da bi se mogli komercijalno zanemariti. I ako nije na temu potrage za gralom, Mel Gibsonov film The Passion of Christ je samo u Americi zaradio 370 miliona dolara, od kojih je Mel poklonio 100 miliona za potrebe katoličke crkve. Onako, po Bibliji: Bogu božije, a caru carevo. 

Što je još interesantnije, u polemici oko ovih detalja na platnu nikome na pamet ne pada de se upita oko same mogućnosti postojanja ovog skupa, dakle realnosti završnog čina Isusove drame! Diskutujemo ko je sve na platnu, ko kome šta šapće ili kuje zavjeru, a samim tim vlastitom mozgu dajemo za stvarno da je tu pred nama grupa istorijskih osoba. A nikakvog dokaza nema da su postojali, pa samim tim nisu mogli biti dio nekakve zamisli i uloge.

Naša čula često varaju, pa prije nego uđete u oštru diskusiju sa drugom osobom oko nečega pa-ja-sam-to-vidio/vidjela-svojim-očima, razmislite. Događa se da ono što smo vidjeli kao realnost, naša čula mogu da prikažu u sasvim drugom obliku. Da ne bih dužio, pogledajte donju sliku, slijedite uputstva, i uvjerićete se i sami:

Sve ovo potvrđuje da je lako i moguće utjecati na ljudski razum a posebno na dječiji. A svi smo prošli uobičajenu fazu dječijeg prihvatanja imaginarnog za realno. Pored svega, djeci se sve nalaže od starijih koje poštuju i kojima vjeruju, i baš zato je na njima lako izvoditi ispiranje mozga bez obzira da li se isto vrši na organizovan način ili ne. Recimo, u SAD djeca se obraćaju Isusu u Madoninom naručju kao ‘baby Jesus’ tj. beba Isus, dakle kao nešto posebno ‘slatko’ i djeci blisko. Kod nekih hrvatskih katolika ta beba nosi sladunjavo ime: ‘mali Isusek.’ To sve opet ima za cilj kako bi se obezbijedila solidna baza za doživotno manipulisanje najprije djetetom, a zatim odraslim vjernikom. Koji naravno, treba da redovno dolazi u crkvu i daje novčane priloge.

Činjenica je da u tom tom stanju i u datoj situaciji Laž i Ubijeđenja cvatu pored svih napora Istine i Znanja. I pored svega što smo do kao čovječanstvo do danas saznali i naučili, i pored svih informacija koje dobijamo putem Interneta, štampanih medija, TV, te komunikacija svake vrste, Laž i Ubijeđenja i dalje marširaju sa osmjehom na licu. Koga još briga o nekakvom Darwinu, ili saznanjima desetina ili stotina hiljada visoko obrazovanih naučnika? Na primjer, od kuda neko od nas običnih smrtnika može da zna da je Zemlja stara nekih 4.5 milijarde godina? Naravno, objašnjenja klerika se prihvataju bez pogovora jer je ‘Knjiga’ odgovor na sve! Kada se dokazalo da se Zemlja okreće oko Sunca ili da možemo iskopati fosile životinja kojih danas nema među nama, to nije prouzrokovalo da vjernici o tome razmišljaju. ‘Neko’ je sve to morao da stvori, neko moćan i dubokouman, i čemu sada ulaziti u detalje, listati kojekakve ovozemaljske materijale do besvijesti, kada odgovor dolazi u jednoj riječi i jednostavnoj formi: Bog. I to ne bogovi starih kultura—u koje i danas mnogi vjeruju—nego najnoviji, jevrejski Jehva, čije su naredbe sažete u jednoj sveobuhvatnoj i konfuznoj knjizi, skupljanoj od ko zna koga i prepravljanoj kroz vijekove. Možda nije loše da ujedno podsjetim svoju hrišćansku braću i sestre da postoji i druga sveta knjiga koja se zove Kur’an. I Kur’an se zasniva na biblijskim osnovama te priznaje istog Boga, ali nudi dosta različitog od onoga šta nudi Biblija. Šta sada? Da li Kur’anu hrišćani treba da daju za pravo i u istom traže tumačenja oko božijih riječi kao što to čine kroz Bibliju, i kojoj knjizi treba vjerovati... ili tačnije, više vjerovati? Muhamed je navodno posjetio i opisao kako raj tako i pakao (dženet i džehenem), pa ko od hrišćana može utvrditi da to nije tačno? Neko će možda reći da je biblijski materijal vjerodostojniji jer je stariji od kuranskog, ali takva logika ne stoji obzirom da postoje i sveti materijali iz starog Egipta, Grčke, Indije, Perzije... i svi su stariji od biblijskih. A dokazano je i to da su neki od tih materijala ubačeni i u hrišćansku Bibliju. Antički bogovi, molimo vas pomozite i vašom božanskom mudrosti potvrdite ko je ovdje u pravu!

Nađoh jednu dobru komparaciju oko raznih tumačenja svetih knjiga i to vezanu sa Islamom: ”Ako već Alah to nije jasno rekao, naći ćete objašnjenja u ajetima koje vam objašnjavaju stručnjaci za tefsir.” E, u tom grmu leži zec. Jer šta bismo mi danas bez nazovi stručnjaka za svaku od religija, dakle doktora vjerskih nauka i sličnih titula. Kako to da i pored svih dosadašnjih praćenja gomile pisanog materijala, pored svih saznanja i dostignuća prirodnih nauka, pa zatim informacija putem Interneta kao i kvalitetnih škola svih vrsta, izgleda da tek sada ništa nismo naučili! Valjda nam je zato nemoguće opstati bez tih tumača za naivne, koji bez dvoumljenja i kristalnih kugli tačno znaju šta je Bog mislio i rekao.

Ali da se još na kratko vratim na svoje apostole. Kao i vi, i ja imam svoje mišljenje o njima i trudim se pravim razliku ko treba da zaslužuje moje povjerenje a ko ne. Zato se i trudim da sve oko Nevanđelja potekne najprije od Istine koja mi je najdraža, te od Znanja kojeg u stvari nedovoljno poznajem jer baš nismo imali najbliži kontakt dok sam bio mlađi. Ipak, Znanje sam uvijek posebno cijenio obzirom da bez njega ništa ne može da se započne. Istina i Znanje su zaista kombinacija s kojom se može sa uživanjem družiti. Istina posebno: ona ne traži ništa za sebe, ne treba joj se udvarati, ne treba joj povlađivati ili se dodvoriti, ili kako je to zabilježio Winston Churchill: 

“Istina ne može doći u pitanje. Može joj se nanijeti nepravda, ignorancija može da je na momenat skrene sa puta, ali na kraju, ona je tu.”

U stalnoj potrazi za Istinom, ljudi su kroz istoriju morali da se sreću sa preprekama od kojih su, kako rekoh, najveće Laži i Ubijeđenja. U toj borbi, Istina je kroz istoriju veoma često gubila bitke. Mnogi su u nju često sumnjali. Ali, mic-po-mic, Istina sa svojom legendarnom strpljivošću je ta koja se sve čvršće oslanja na svoje noge uprkos svim preprekama. Prihvaćena je najprije od rijetkih umnih pojednaca koji su razmišljali i donosili vlastite zaključke, što kod širokih masa nije moglo da prođe zbog otvorenih spletklarenja Laži i Ubijeđenja. Zato organizovana religija i danas stalno gura Istinu u stranu, pa kada ona podigne glavu da ukaže na nešto pogrešno, Laž i Ubjeđenja su odmah tu da je ućutkaju. Doduše, tu ima dosta krivice i do same Istine koja je nekako isuviše zahtjevna i traži da je sve tačno i jasno objašnjeno a zatim dokazano—i to na više načina—što u realnom svijetu spletki i laži nije slučaj. Jer kod Laži i Ubjeđenja sve je jednostavno:“Tako je On rekao” ili “Tako piše u Knjizi.” Ukratko, tu Istina i Znanje nemaju šta da traže. 

Zato započinjem ovo Nevanđelje kako bih pokazao da se nije lako odreći usluga svakog pojedinca unutar ove četvorke. Očekujem da će Laž i Ubjeđenja tvrditi ne samo da nisam u pravu nego da sam ga kompletno zabrazdio, ali ja ću se ipak zadržati na onom što mi Znanje i Istina pružaju. I hvala im na tome.
 

WWW.NEVANĐELJE.COM