Ko želi da njegova zarada bude poštena i halal, treba da se čuva sljedećeg:

- da bez opravdanja ne kasni na bilo koju dužnost;

- da svojim radom nikoga ne uznemirava;

- da mu je namjera sačuvati sebe i svoju porodicu od harama; a ne po svaku cijenu povećati imetak i podići standard;

- da ne pretjeruje u poslu; i

- da ne smatra da je nafaka samo od njegovog rada nego od Allaha dž. š..

  

Ebu-I-Lejs es-Samarkandi, autor djela Tenbihu-l­-gafilin preporučuje još i sljedeće:

- posao koji radimo treba da bude po islamskim propisima dozvoljen,

- u poslu ne smijemo varati i obmanjivati,

- ne smije se krivo mjeriti,

- prilikom kupoprodaje ne smije se krivo zaklinjati, - ne smije se prisvajati ono što je tuđe,

- nikome se šteta nanositi ne smije;

- ne smije se postupati grubo sa stokom koja radi niti se ona smije premarati.

-  Izdržavati sebe i svoju poradicu poštenom zaradom je nešto najbolje i najljepše i to je temelj svakog hajra i napretka.

2. Strpljivost (sabur)

Strpljivost je izvanredno cijenjeno i pohvalno svoj­stvo. O strpljivosti se govori na mnogo mjesta u Kur'ani­-kerimu. Ovdje ćemo, međutim, navesti samo dva kur'an­ska citata o strpljivosti, jer je i to sasvim dovoljno da se ukaže na vrijednost ove osobine i njenu cijenu kad Allaha dž. š.:

 

Uistinu, Onaj ko je strpljiv i oprašta čini velika djela (Šura, 43).

 

Zaista ćemo vas staviti na kušnju strahom, gla­đu, umanjivanjem imetka, života i plodova. Obraduj (Mu­hammede) strpljive koji, kada ih zadesi kakva nevolja, kažu: Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo. To su oni na kojima je zadovoljstvo i milost njihova Gospodara i to su oni koji su upućeni na pravi put (Bekare, 155, 157).

    

O ovoj lijepoj osobini postoji i veliki broj hadisi­-šerifa. Navešćemo samo četiri:

     - »U saburu je ovosvjetsko i ahiretsko dobro. Strp­ljivost je ključ spasa«.

    

- »Strpljivost je u odnosu na iman kao glava u od­nosu na tijelo. Nema pravog vjerovanja ko nema sabura«.

 

- »Koga zadesi kakva materijalna nezgoda ili nešto slično, pa to podnese (osaburi) strpljivo i nikome se ne potuži, sigurno će mu Allah dž. š. oprostiti male grijehe«.

- »Najveći je junak Onaj ko sebe savlada kada se naljuti, a najbliži Allahu dž. š. je onaj ko oprosti, a ima mogućnost da kazni«.

3. Zahvalnost (šukr)

Allah dž.š. veoma cijeni one koji su Mu zahvalni. On je u Kur'ani-kerimu rekao:

Ako budete zahvalni, si­gurno ću vam povećati (nagrade) (Ibrahim, 7).

Muhammed a.s. je rekao:

»U koga se nađu ova dva svojstva, Allah dž.š. će ga upisati među svoje zahvalne i strpljive i Bogu odane ljude, a u koga se ne nađu neće ga upisati među njih. Ko u pogledu vjerovanja gleda u boljega od sebe (u pobožnijeg od sebe) pa se u njega ugle­da i počne raditi kako on radi, i ko gleda siromašnijeg od sebe pa Allahu dž. š. zahvali na svom imetku«.

4. Nada (redža')

Staro, ali uvijek savremeno pravilo islamskog učenja da život jednog muslimana treba da se stalno odvija »iz­među straha i nade«, usmjerava muslimana u, zaista, po­zitivnom pravcu. Ono čas uči da čovjek nikada ne smije gubiti iz vida šta ga sve može snaći, kakvu sve kaznu može iskusiti ukoliko ne postupa ti skladu sa Božijim za­povijedima, ali to nas pravilo istovremeno uči da čovjek, ma koliki grješnik bio, nikada ne smije gubiti nadu u Božju milost, u Njegov rahmet. Ako to ima na umu, onda se pravi musliman nikada neće naći u stanju oholosti, ni­kada se neće toliko zaboraviti da ne misli o svojim postupcima i njihovim mogućim posljedicama, ali isto tako on se nikada neće naći ni u stanju očajanja ni izgublje­nosti, beznađa i bezizlaznosti.

Od kolike je važnosti ova odgojna crta za unutrašnji mir i pravu orijentaciju muslimana, najbolje nam doka­zuje Kur'ani-kerim;

Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno oprostiti sve grijehe. On zaista mnogo prašta. On je zaista premilostiv (Zumer, 53).

    

On (Ibrahim a.s.) reče: Nadu u milost svoga Gospodara mogu izgubiti samo oni koji su zabluđeni (Hidžr, 56).

 

A malo je odraslih muslimana koji nisu čuli za onaj hadisi-šerif čiji prijevod glasi:

»Moje zauzimanje pred Allahom dž.š. na Sudnjem danu biće za teške grješnike moga ummeta«.

Poslije ovih kur'anskih ajeta i ovog hadisi-šerifa, još jasniji će nam biti smisao i suština islamskog učenja da se život pravog muslimana mora odvijati, tokom čitavog svoga trajanja, »između straha i nade« tj. između straha od kazne koju možemo zaslužiti svojim postupcima koji su u suprotnosti sa islamskim učenjem i nade u Allahovu milost, pa ma koliki grješnici bili. Ovo nas uči također da ne smijemo dozvoliti da nas zadesi teška nesreća, da nas ugrabi smrt, a da nismo izvršili iskreno pokajanje koje u životu muslimana zauzima veoma važno mjesto. To je ona tevba koja nam pruža krajnju nadu i mogućnost da očišćeni u svojoj duši i svojoj svijesti napustimo ovaj prolazni život, ovaj prolazni svijet.

5. Zadovoljstvo (rida')

I dan-danas se može čuti, od starijeg svijeta pogoto­vo, da nije bogat onaj ko ima mnogo imetka, mnogo nov­ca, nego onaj ko je zadovoljan onim što mu je dao dragi Bog.

Život svakodnevno potvrđuje ovu mudrost, ovu veliku i staru istinu. Svi smo svjedoci da među vrlo bogatim lju­dima ima onih koji su nezadovoljni, nesretni, gladni i pohlepni i, obrnuto, među siromašnim mogu se lahko naći ljudi koji su zadovoljni i sretni, koji su darežljivi, koji nisu gladni i zavidni. Biti zadovoljan onim što ti je dao dragi Allah dž.š. uistinu je velika sreća i veliki Njegov dar, veći od bilo kakvog bogatstva bez zadovoljstva. Jer, malo šta ima tako vrijedno i lijepo kao mir u duši i srcu. A jedan od glavnih uslova da čovjek zadobije taj mir u svom srcu jeste upravo unutrašnje zadovoljstvo.

Pravom muslimanu nije nimalo teško zadobiti unu­trašnji mir. U suretu »Tevbe«, pedeset i prvi ajet, u pri­jevodu glasi:

»Reci (Muhammede) nas će zadesiti samo ono što nam je Allah odredio. On je naš prijatelj. Neka se vjernici oslanjaju na Boga«.

Muhammed a.s. je rekao:

»Nije bogat onaj ko ima mnoštvo imetka, bogat je onaj čija je duša bogata«. (Mu­hammed Arif, Binbir hadis, hadis br 678).

A prijevod 402. hadisa, u istoj zbirci, glasi:

»Zahvaljivati Allahu na Njegovim blagodatima znači obezbijediti njihovo trajanje«.

6. Pouzdanje u Allaha dž. š. (tevekkul)

Pouzdanje u Allaha dž.š. predstavlja dragocjeno svoj­stvo koje ukrašava čitavo biće pravog vjernika. To nije nikakvo fatalističko učenje ili shvaćanje života. Naprotiv, to je realnost, duboka i smirena realnost, iza koje stoji naše vjerovanje, naše čvrsto ubjeđenje, naš napor i trud. Jer musliman ima puno pravo na pouzdanje u Allaha dž.š. tek onda kada je on sam, sa svoje strane, učinio sve što je mogao učiniti. Veoma je poznat i vanredno pou­čan slučaj jednog Arapa koji je došao u Medinu, da nešto upita Resulullaha. Po prašini na odjeći Pejgamber je za­ključio da je taj čovjek stranac, pa ga je upitao gdje mu je deva. Kada je došljak odgovorio da je devu prepustio Božjem tevekkulu, Pejgamber je izgovorio ove riječi: »Kajjid ve tevekkel«! (Binbir hadis, hadis br. 602), a to znači: »Sveži pa se onda osloni na Boga«, tj. tek kada čovjek sa svoje strane učini ono što može, tek tada ima pravo da se oslanja na Allaha dž.š. i da s pravom polaže nadu u Njegovu pomoć, Njegovu zaštitu.

     U Kur'ani-kerimu ima mnogo mjesta gdje se govori o tevekkulu:

... odluka pripada samo Allahu. Na Njega se os­lanjam i neka se u Njega uzdaju oni koji žele da se uz­daju (Jusuf, 67).

... Reci, meni je dosta samo Allah! U Njega se uzdaju oni koji traže oslonac (Zumer, 38).

    

Ko se pouzda u Allaha - pa On mu je dovoljan (Talak, 3).

  

Pouzdajte se u Allaha ako ste pravi vjernici (Maide, 23).

Kada se na nešto odlučiš - osloni se na Boga! Zaista Allah voli one koji se oslanjaju na Njega (Alu'Im­ran, 159).

Ovo je samo nekoliko navoda iz Kur'ani-'kerima. Iako o ovom zaista nije potrebno dodavati više ništa završiće­mo ipak sa još jednim hadisi-šerifom iz Muhamed Ari­fove zbirke »Binbir hadis«. Ovaj hadis nosi redni broj 845, a njegov prijevod glasi:

»Ko želi da bude najjači čov­jek, neka se oslanja na Allaha«.

7. Stid (haja')

Stid je jedan od onih divnih regulatora u prirodi svakog čovjeka koji ga obuzdava, čuva i štiti od nedolič­nog i sramnog. To je svojstvo koje se, s pravom, visoko cijeni u svim religijama, u svim filozofijama. Zato se ne treba čuditi ako je ovom svojstvu i u islamskom učenju poklonjena velika pažnja i značaj. To ćemo najbolje pot­krijepiti i dokazati, opet, sa nekoliko hadisi-šerifa. U čet­vrtom svesku Buharijine zbirke hadisi-šerifa, izdate u Is­tanbulu 1966. godine, pod red. br. 1484, nalazi se ovaj hadisi-šerif, koji nam prenosi Ibni Mes'ud, r.a.:

»Rekao je Božji Poslanik a.s: Od riječi prethodnih Božjih posla­nika koje su doprle do nas jeste i ovo: Ako se ne stidiš, onda radi šta hoćeš!«

A merhum Muhammed Arif, u svo­joj zbirci Binbir hadis, pod red. br. 406, donosi hadisi­-šerif čiji prijevod glasi: »Stid donosi samo dobro«, a pod brojem 407: »Stid je sastavni dio imana«.

Imajući na umu još dva hadisa od kojih prvi glasi: »Ko se ne stidi svijeta, taj se ne stidi ni Allaha«, i drugi: »Osoba, koja nema stida nema ni pravog vjerovanja«; ovdje bih najdobronamjernije upozorio svoje čitaoce na jedan momenat iz područja intimnog života pojedinca. Stid je, naime, naročito pohvaljen kad su u pitanju in­timni, bračni odnosi i dužnosti. Osoba u braku ne treba da priča nikome o svom intimnom, bračnom životu. U slučaju potrebe, tu je, hvala dragom Allahu dž.š. ljekar. Samo njemu treba da se obrati čovjek koji na bilo koji način ima problema ili traži pomoć. U svakom drugom slučaju to je grijeh. Znamo da takve priče mogu dovesti do neželjenih, nerijetko i tragičnih posljedica: požuda, ogovaranje, ljubomora, vrijeđanje, mržnja, rastava braka pa čak i ubistvo. Od kolike je ovo važnosti neka nam po­kaže i prijevod ovog hadisa: »Haram je hvaliti se polnom moći«! Istina je da je u našim porodicama ovaj momenat istinske etike njegovan sa dužnom brižljivošću. Navodi koje smo donijeli samo dokazuju opravdanost ovoga sta­va, njegovu svrsishodnost i potrebu da se i dalje sa istom brižljivošću njeguje.

8. Obuzdavanje ljutnje

Svi smo mi, makar nekada, bili u situaciji da zaža­limo zbog nečega što smo u ljutnji učinili ili rekli. Po­znata je stvar da čovjek u ljutnji ne kontroliše svoje po­stupke kako treba, on ne reagira normalno i upravo zato vrlo često postupi kako inače ne bi postupio.

Islam svojim učenjem zahtijeva i naređuje svojim sljedbenicima normalan odnos prema svojoj okolini, nor­malne i razborite postupke, pa zato nije čudo što je ovo blagotvorno svojstvo po islamskom učenju cijenjeno i po­hvaljeno.

Kur'ani-kerim o tome veli:

Požurite (prema) oprostu vašeg Gospodara i dže­nnetu čija je širina kao nebesa i zemlja. Džennet je pri­premljen za bogobojazne, koji dijele i kada su bogati i kada su siromašni, koji obuzdavaju srdžbu i opraštaju ljudima. Allah voli one koji čine dobro (Alu'Imran, 133, 134).

I ovdje ćemo se poslužiti sa nekoliko hadisi-šerifa jer je to najpouzdanije i najpozvanije sredstvo za tuma­čenje i razumijevanje onoga što je u Kur'ani-kerimu kra­tko navedeno:

    

Nije junak onaj ko posjeduje fizičku snagu, ju­nak je ko u srdžbi sobom vlada (Binbir hadis, br. 676).

Najveća Allahova nagrada pripada čovjeku koji u Njegovo ime (za Njegovu ljubav) svoju srdžbu obuzda (ista knjiga, br. 723).

 

Ko ublaži svoju ljutnju Allah će od njega odstra­niti patnje, a ko vodi računa o onome što govori, Allah dž.š. će priikriti njegove manjkavosti (ista knjiga, br. 831).

Nemoj se ljutiti (ista knjiga, br. 963).

Ljutnja, i to iznimno i samo u jednom slučaju, doz­voljena je muslimanu onda kada je povrijeđena vjerska dužnost, kada je povrijeđen stav, kategorija ili princip islamskog učenja. Muhammed a.s. je, u vezi sa ovakvom mogućnošću, rekao:

»Oni koji se ljute na nepravdu iz vjerskih pobuda i osjećanja, bolji su od onih koji se ne ljute«.

www.znaci.com