Kako ta dužnost traje kroz cijeli naš život, tada očito polaganje računa može uslijediti tek nakon naše smrti, polaganje računa o svemu što smo činili. I ako me u svijetu nitko nije ulovio, nikakvo redarstvo, nikakav šef, nikakav drug u poslu: morat ću položiti račun čak i za djela počinjena u najvećoj skrovitosti. Kada nakon smrti ne bi ništa postojalo, nikakav sud i nikakvo polaganje računa, tada bi svatko mogao činiti štogod želi. Trebalo bi biti samo lukaviji od policije, trebalo bi samo biti spretniji od drugih.

Postoji i drugi dobri razlozi  prilog opstojnosti vječnog života, vječnog u čovjeku, vječna težnja za beskonačnim. U našem ljudskom srcu gori vječni plamen, vječni zahtjev za pravdom. Nepodnošljivo nam je gledati kako često upravo zli uživaju u slasti i lasti, a pored njih pošteni žive u bijedi i nesreći.

Kroz tisuće godina ljudi su bili uvjereni da postoji jedna pravda i izravnanje. Postoji pravda, ali se ona ovdje na zemlji ne realizira. Život čovjeka radi toga u ovom kratkom zemaljskom razdoblju mora imati nastavak i tek tada se pravda može ispuniti: za grješnika i za sveca.

Dalje jedan zahtjev za beskonačnim: čovjek živi nekoliko desetljeća - čemu zapravo? Samo vječnost može životu dati smisao i ispunjenje pravičnosti.

Još jedna misao o vječnom u čovjeku: što je sa trpljenjem? Sa gubavcima, sa onima koji boluju od raka, sa usamljenicima, odbačenima, očajnicima, prokazanima, preplašenima? Trpljenje se može samo onda podnijeti, ako spoznamo njegov duboki religiozni smisao: okajanje, pomirenje, čišćenje, opravdanje. Ljudi će se uvijek sve više i više pitati: da li je igra vrijedna uloga? Da li uopće vrijedi život, koji donosi toliko trpljenja i boli? Oni će ljudi izdržati u životu, koji znaju da se njihov život zasniva na vječnosti. Ostali su u velikoj opasnosti, da svoj život odbace. Jer ukoliko je čovjek više slobodan, utoliko će lakše odlučivati o svom životu. On će ga lakše odbaciti, ako nije vezan za Boga i za vječnost. Sve žešće će trpljenje nametati čovjeku pitanje: "postoji li vječnost?".

Ali to je možda najdublji dokaz za to, da nešto vječno mora postojati: upravo najbolji u čovječanstvu navještaju u složnom zboru neuništivu čežnju za uzvišenim, za vječnim. Kako su pak svi naši nagoni puni smisla, zar će tada upravo taj najdublji i najsvetiji zahtjev čovjeka ostati besmislen, bez ispunjenja?

Mnogi kažu: ništa ne može postojati poslije smrti, jer mrtvo tijelo istrune u grobu! Ali zamislimo malu gusjenicu jednog leptira. Ona mora prividno uginuti. No samo je vanjska kukuljica mrtva! Iz kukuljice će izmiliti novi život: prekrasni leptir. - I nije li isto tako i kod zrna žita? zar ono ne mora umrijeti, da bi se mogli razviti stabljika i plodonosni klas? - Na kraju pokazuje nam i atomska fizika "da se i materija oduhovljuje" na sličan način, može se pretvoriti u svjetlosnu energiju. To se zbiva i kod svake atomske eksplozije. Slično treba da je i kod nas. I mi ćemo se tako jednom preobraziti, promijeniti, produhoviti, ljepše nego šaroliki leptir krasnih boja, koji izlazi iz neugledne ljušture, kukuljice.

(Iz Temelji vjere dr. Herberta Madingera)