Dok je još materija koja sada sačinjava našu Zemlju bila dio Sunca ona je naravno bila u vatrenom stanju. A kako vatra ne može duh spaliti počeo je naš razvoj također odmah, ali se ograničio na polarnu zonu Sunca. Najviše razvijena bića budućeg čovječanstva prva su se pojavila. Tvari koje sada sačinjavaju našu Zemlju još su bile u tekućem stanju a atmosfera je bila plinovita, ali čovjek je usprkos tome već obnavljao svoje rudno stanje.

Iz ove razrijeđene kemijske Sunčeve supstance čovjek gradi sam svoje prvo mineralno tijelo uz pomoć Gospodara forme. Na prigovor da je čovjek bio nesvjestan pa nije mogao graditi treba navesti primjer majke. Zar je ona svjesna toga da izgrađuje tijelo djeteta? A to se ipak ne može poreći.

Prvo čovjekovo fizičko tijelo nije nimalo sličilo njegovom današnjem sjajno organiziranom nosaču. Taj se je razvio tek tokom mirijada godina. Prvo fizičko tijelo bilo je veliko trbušasto tijelo s jednim otvorom na kraju iz kojeg je izlazio neki organ. To je bio organ za orijentaciju i ravnanje. Tijekom vremena gusto se tijelo čvršće skupilo i zgusnulo. Ako je ono došlo suviše blizu izvoru veće topline no što je moglo podnijeti, propalo je.

S vremenom je organ postao osjetljiv prema uvjetima koji su prijetili uništenjem, pa se čvrsto tijelo povuklo na sigurnije mjesto.

Taj se organ sada izrodio u epifizu, koja se gdjekad naziva trećim okom što nije točno, jer je on bio organ za osjećanje topline i hladnoće, što je danas prošireno na čitavo tijelo.

Rasplođivanje se tada izvodilo na način da su se tijela dijelila na dvije polovice, ali ti dijelovi nisu rasli nego su ostajali upola manji nego izvorni.

Na raznim mjestima vatrene kugle počeli su se tokom vremena u vatrenom moru stvarati čvrsti otoci.

Pojavili su se Gospodari forme s anđelima pa su snabdjeli fizičko tijelo čovjeka sa životnim tijelom. Trbušasta tijela tada su počela rasti pošto su privlačila vanjsku materiju. Rasplođivala su se tako da su se dijelila na dva nejednaka dijela, koja su dalje rasla do veličine roditelja.

Polarna je epoha bila stvarno ponavljanje Saturnove periode. Čovjek je kroz to vrijeme prolazio svoj mineralni stadij. Imao je isti nosač - fizičko tijelo, a njegova je svijest bila slična stanju transa. Analogno tome, on je u hiperborejskoj epohi prolazio stadij biljke, pri čemu je imao fizičko tijelo i životno tijelo, a svijest sna.

Čovjek je počeo svoj razvoj na Zemlji kada je Sunce izbacilo Mars, a ono što je danas Zemlja još se od Sunca nije odijelilo. Ali na kraju hiperborejske epohe stvaranje kore toliko je napredovalo da je ono postalo zaprekom za razvoj viših organiziranih bića na Suncu. Vatreno stanje pak sprečavalo je razvoj bića nižeg stupnja kao što ja čovjek, koji je u tom stadiju trebao gušći svijet za svoj razvoj. Zato je na kraju te epohe bila Zemlja odbačena od Sunca pa je počela svoje putovanje oko majčinog tijela u nešto različitoj udaljenosti nego je današnja. Kratko vrijeme iza toga bili su iz istih razloga izbačeni i Venera i Merkur.

Da se Zemlja nije odijelila od Sunca, brzina titraja bila bi uništila čovjekove nosače. On bi bio tako brzo rastao da ne bi imao vremena iživjeti svoju mladost. Slično kao u tropima gdje zrelost i starost nastupaju brže nego na sjeveru. Ali da je Mjesec ostao kraj Zemlje čovjek bi se okamenio. Sadašnja udaljenost od Sunca i primanje njegovih zraka iz udaljenosti omogućuje čovjeku da živi i da se razvija pod povoljnim titrajima. Mjesečeve snage ga također dosižu iz udaljenosti pa mu čine mogućom izgradnju njegovog čvrstog tijela. Ali ako su ove snage djelotvorne u gradnji forme one vode i u smrt, jer njihov stalni rad kristalizira tkivo tijela.

Sunce radi u životnom tijelu, ono je snaga koja daje život. Ona neprekidno suzbija snage Mjeseca, koje nose smrt.

Gospodarima intelekta imamo zahvaliti odvojenu osobnost sa svim mogućnostima iskustva i rasta koje ona pruža. Ta točka označava rođenje individualizma.

Kao što slika stabla kad se zrcali u jezeru izgleda obrnuta, pa mislimo da je krošnja stabla najdublje u vodi, tako najviši aspekt duha (božanski duh) nalazi svog dvojnika u najnižem od tri tijela (fizičkom tijelu). Slijedeći viši duh (životni duh) se zrcali u slijedećem nižem tijelu (životnom tijelu). Treći duh, čovječji duh i njegovo zrcaljenje (osjećajno tijelo) izgledaju reflektirajućem intelektu najbliži i taj odgovara površini jezera, posredniku zrcaljenja u našoj jednadžbi.

Duh je za vrijeme involucije došao dolje s viših svjetova, a istom djelatnošću i u istoj periodi su bila građena tijela prema gore. Sastanak ovih dviju struja u zrcalu-intelektu označava čas u kome se rodio individuum, čovječje biće, ego - kada je duh zaposjeo svoje nosače.

Ipak ne smijemo misliti da je čovjek time najedanput došao do svog sadašnjeg razvojnog stanja, da je najedanput postao sebe svjesno misaono biće koje je danas. Prije nego je to postigao on je morao proći dugotrajno i mukotrpno putovanje, jer su u vrijeme o kome govorimo njegovi organi bili u krajnje rudimentarnom stanju i nikakav se mozak nije mogao upotrijebiti kao sredstvo izražavanja. Zato je i svijest bila tako mutna. Jednom riječju čovjek onih dalekih dana nije bio ni blizu tako inteligentan kao naše današnje životinje. Prvi korak u tom pravcu bila je gradnja mozga, da bi se intelekt u fizičkom svijetu njime mogao služiti. To se dogodilo diobom čovječanstva na spolove.

Suprotno općem mišljenju, ego je dvospolan. Kad bi ego bio bez spola onda bi i tijelo bilo bez spola, jer tijelo je vanjski simbol duha koji u njemu stanuje.

Spol se ega u unutarnjim svjetovima nikako ne očituje kao takav. Tamo se očituje kao dvije odvojene osobine - volja i mašta. Volja je muška snaga i stoji u vezi sa Sunčevom snagom, mašta je ženska snaga i uvijek stoji u vezi s Mjesečevim snagama. Odatle fantastična usmjerenost žena i osobit upliv Mjeseca na njihov organizam. Dok je još materija iz koje su stvoreni Zemlja i Mjesec bila dio Sunca i tijelo nastajućeg čovjeka još bilo u stvaranju, radile su jednako u svim tijelima snage one strane, koja je poslije postala Sunce, i one koja je sada Mjesec, pa je čovjek hiperborejske epohe bio hermafrodit -sposoban rađati druga bića iz sebe bez suradnje drugog.

Kada se Zemlja rastavila od Sunca i kratko vrijeme poslije toga odbacila Mjesec, nisu snage nebeskih svjetala našle u svemu jednaki izraz kao prije. Neka su tijela postala više prijemljiva za utjecaj jednog, a druga za utjecaj drugog.

Za vrijeme onog dijela periode Zemlje koji je prethodio diobi spolova - za vrijeme 3 i 1/2 kruženja, koje se dogodilo između vremena u kome je bio odijeljen Mars od početka lemurijske epohe - kružio je Mars u jednoj drugoj putanji nego je sadašnja i njegova je aura prodirala u tijela centralnog planeta i polarizirala željezo.

Kako je željezo bezuvjetno potrebno za stvaranje crvene tople krvi bila su sva bića hladnokrvna, bolje rečeno, tekući dijelovi tijela nisu bili topliji nego okolna atmosfera.

Kada se Zemlja otrgla od centralnog Sunca taj je događaj promijenio putanje planeta i tako je upliv Marsa na željezo Zemlje sveden na minimum. Konačno je planetarni duh Marsa taj upliv sasvim povukao, pa makar se osjećajna tijela Zemlje i Marsa još uvijek prožimaju, pokretačka snaga Marsa na željezo je prestala, te je ono postalo slobodno za upotrebu našega planeta.

Željezo je zaista podloga razdvojene egzistencije. Bez željeza ne bi mogla postojati crvena krv koja daje toplinu i ego ne bi u tijelu imao oslonca. Kada se - u kasnijem dijelu lemurijske epohe - razvila crvena krv, tijelo je postalo uspravno i ego je mogao početi u njemu stanovati i vladati.

Ali u tijelu stanovati nije konačni cilj razvoja. Ono je samo sredstvo kroz koje se ego može bolje izražavati. U tu se svrhu moraju izgraditi organi osjetila, pa grkljan i prije svega mozak. U prvo vrijeme hiperborejske epohe, dok je Zemlja još bila povezana sa Suncem, Sunčeve su snage snabdijevale čovjeka sa svime što je on trebao za svoje uzdržavanje, pa je on suvišak nesvjesno izdavao u svrhu rasplođivanja. Kad je ego zaposjeo svoje nosače, postalo je potrebno da se dio tih snaga upotrijebi za izgradnju mozga, i grkljana koji je prvobitno bio dio organa stvaranja. Grkljan je bio izgrađen dok je još fizičko tijelo imalo oblik kugle (oblik kakav danas ima ljudski embrio). Kada se fizičko tijelo pružilo i uspravilo ostao je dio organa za stvaranje na gornjem dijelu čvrstog tijela i taj je dio postao grkljan. Tako se je razdijelila dvostruka stvaralačka snaga, koja je do tada za stvaranje drugog bića radila samo u jednom. Jedan se dio usmjerio prema gore da izgradi mozak i grkljan, koji su imali čovjeku omogućiti da misli i da svoje misli saopćava drugima.

Razvijajuće biće steklo je putem mozga svijest o vanjskom svijetu na račun polovice svoje stvaralačke snage. Prije tog vremena on je obje snage u sebi upotrebljavao da postavi drugo biće na svijet. Kao posljedica ove promjene razvila se snaga mišljenja i izricanja misli. Prije toga čovjek je bio stvaralac samo u fizičkom svijetu, sada je postao sposoban stvarati i u tri svijeta.

Neposredni vođe čovječanstva (osim onih stvaralačkih hijerarhija) koji su u evoluciji pomagali čovjeku u njegovim prvim teturajućim koracima, nakon što je u involuciji stekao potrebne nosače, bili su mnogo naprednija bića nego čovjek duž svog razvojnog puta. Oni su došli s ona dva planeta koji leže između Zemlje i Sunca, Venere i Merkura, s porukom ljubavi.

Bića koja borave na Veneri i Merkuru nisu tako daleko uznapredovala kao oni kojima je Sunce sadašnje područje razvoja, ali su došli mnogo dalje nego naše čovječanstvo. Zato su ostali malo dulje s glavnom masom nego stanovnici Zemlje, ali na određenoj točki njihov je razvoj tražio odijeljeno igralište i tako su bila ta dva planeta odbačena, prvo Venera i potom Merkur. Svaki je dobio udaljenost od centralnog Sunca koja je odgovarala njegovom razvoju. Stanovnici Merkura su najnapredniji i zato Suncu najbliži.

Nekoliko stanovnika svakog od tih planeta bili su poslani na Zemlju da pomognu novorođenom čovječanstvu i oni su okultistima poznati kao "Gospodari Venere" i "Gospodari Merkura".

Gospodari Venere su bili vođe masa naših naroda. Pojavili su se među ljudima i bili poznati pod imenom "Božji poslanici". Dobro su vodili naše čovječanstvo korak po korak. Protiv njihovog autoriteta nije bilo priziva, jer čovjek još nije bio razvio neovisnu volju. Oni su ga imali dovesti do tog stupnja na kojem će moći upotrijebiti volju i rasuđivanje, i oni su ga vodili tako dugo dok se nije mogao sam voditi.

Kada je pod vodstvom tih bića čovječanstvo dostiglo stanoviti napredak bili su najnapredniji od njih stavljeni pod vodstvo Gospodara Merkura, koji su ih posvetili u više istine da ih učine vođama naroda. Ovi posvećenici su onda bili uzdignuti u čast kraljeva i bili osnivači dinastija. Bili su uistinu "po milosti Božjoj" postavljeni, podučavali su narod i vodili brigu o dobru naroda. Vladala je pravednost i zato je ono ostalo u uspomeni kao "zlatno doba".

Danas je potrebno čovjeka dovesti do toga da se nauči sam sebe svladavati, jer samosvladavanje je konac i cilj svakog vladanja. Nijedan čovjek ne može ostati sigurno slobodan ako nije naučio sam sobom vladati, i u današnje je doba to najteža zadaća koja mu je zadana. Lako je drugima zapovijedati, teško je sebi samome nametnuti poslušnost.

Svrha Gospodara Merkura u ono vrijeme i svih hijerofanata misterija poslije toga, kao i okultnih škola naših dana bila je i jest, da učenika pouči umjetnosti samosvladavanja. U onoj mjeri u kojoj je čovjek naučio svladavati sebe on je sposoban vladati i drugima.

Za vrijeme prva 3 i 1/2 kruženja vladao je Mars, on je polarizirao željezo, osujetio stvaranje crvene krvi i zadržavao ega od toga da se u tijelu uzida prije nego je postigao potreban stupanj razvoja. Za vrijeme zadnja 3 i 1/2 kruženja trudit će se Merkur da izvuče ego iz njegovih najgušćih nosača na putu inicijacije. Gospodar Merkura učit će čovjeka kako će po želji napustiti svoje tijelo i opet u nj ući, kako će djelovati u svojim višim nosačima neovisno od fizičkog tijela, tako da će ono biti sretan stan umjesto zatvora, koristan instrument umjesto okova koji sprečavaju.

Zato okultna znanost govori o periodi Zemlje kao Mars-Merkur periodi, pa se može uistinu tvrditi, da smo u Marsu bili i da u Merkur idemo. Merkur je sada zamračen i vrši vrlo slab upliv na nas. Ali on dolazi iz planetarnog mira pa će tokom vremena njegov upliv na naš razvoj biti sve jači i jači. Dolazeće rase imat će od njega veliku pomoć.

Atmosfera kasnijeg doba lemurijske epohe bila je još jako gusta - kao vatrena magla periode Mjeseca, ali još gušća. Zemljina kora tek je počela na nekim mjestima postajati tvrda dok je na drugim mjestima još bila vatrena ili ocean kipuće vode.

Na tvrdim i razmjerno hladnijim mjestima živio je čovjek okružen šumama divovskih paprati i životinjama strašne veličine. Tijela ljudi i životinja bila su još sasvim plastična. Kostur je stvoren, ali čovjek je bio sposoban oblikovati svoje vlastito meso i ono životinja.

U doba svog rođenja mogao je čuti i pipati, ali opažanje svjetla došlo je kasnije. (Analogan slučaj je kod životinja gdje mladi pasa i mačaka tek kasnije progledaju). Lemurijanac nije imao oči. Imao je dva osjetljiva mjesta na kojima je osjećao Sunčevo svjetlo koje je mutno sijalo kroz vatrenu atmosferu. Tek na kraju atlantske epohe čovjek je razvio vid kakav danas ima. Do tog vremena oko se izgrađivalo. Dok je Zemlja bila dio mase koja je davala svjetlost čovjek nije trebao osvjetljenja izvana, on je sam svijetlio. Ali kada se tamna Zemlja od Sunca odvojila postalo je potrebno opažati svjetlo. Priroda je izgradila oko - onog koji opaža svjetlo, kao ponavljanje postojeće funkcije. To je opći slučaj, kaže prof. Huxley. (Ameba nema želudac a ipak probavlja. Ona je sva želudac. Potreba probavljanja hrane izgradila je tokom vremena želudac, ali probava je uslijedila prije nego je stvoren kanal za prehranu). Analogan slučaj je s okom. Opažanje svjetla izazvalo je gradnju oka. Svjetlo samo gradi i uzdržava oko. Gdje nema svjetla ne može biti ni oka. Kada se životinje povuku i žive u spiljama bez svjetla, oči degeneriraju i zakržljaju. Govor Lemurijanaca sastojao se iz zvukova sličnih prirodnim. Zavijanje vjetra u šumama, žuborenje potoka, buka vodopada i rika vulkana bili su glasovi Bogova, kojih se on smatrao potomkom. O rođenju svog tijela ništa nije znao. Nije ga mogao ni vidjeti. Ništa drugo. Ali za svoja sustvorenja je znao. To je bilo neko nutarnje opažanje, kao naše doživljavanje u snu.

Tako o svom tijelu nije ni najmanje znao, čak niti da ga ima. Slično kao što mi ne znamo za svoj želudac - dok je on zdrav. Tek je bol bila sredstvo da ga upozna s njegovim tijelom i vanjskim svijetom.

Lemurijanac nije poznavao smrt. Kada je nakon duge starosti njegovo tijelo uvenulo on je prešao u drugo, potpuno nesvjestan promjene. Žarište njegove svijesti nije ležalo u fizičkom svijetu, zato napuštanje jednog tijela i uzimanje drugog nije značilo ništa više nego padanje lista s grane drveta.

Govor Lemurijanca bio je nešto sveto. To nije bio mrtav jezik kao naš. Svaki zvuk koji je on izrazio imao je snagu nad stvorenjima oko njega, nad životinjama, pa i nad samom prirodom. Zato je pod vodstvom Gospodara Venere, koji su bili poslanici božanskih hijerarhija - snaga govora primjenjivana s velikim strahopoštovanjem.

Odgoj dječaka bitno se razlikovao od odgoja djevojaka. Lemurijska metoda odgoja nama danas izgleda okrutna, ali moramo misliti na to da njihova tijela nisu bila tako osjetljiva kao naša i da se samo putem najtvrđih postupaka mogla probuditi mutna svijest. Odgoj dječak imao je naročito taj cilj da razvije volju. Oni su bili tjerani da se međusobno tuku i te su borbe bile izvanredno grube. Bili su i svom snagom nabijani na šiljke kolaca i tako su morali ostati usprkos boli, da bi vježbali snagu volje. Učili su naporom volje naprezati mišiće pa nositi silne terete.

Odgoj djevojaka išao je za tim da razvija maštu. Također su bile podvrgnute strogom i teškom postupku. Bile su upućivane u duboke šume da slušaju zvukove vjetra u vrhovima stabala i bijesne prolome oluja. Tako su izgubile strah pred strahotama prirode i upoznale veličanstvenost međusobno sukobljavajućih elemenata. Cesta riganja vulkana bila su osobito cijenjeno sredstva odgoja, jer su budila pamćenje. Lemurijanci nisu imali pamćenja. I ono što su doživjeli kao bolno ili strašno odmah su zaboravljali čim je ono prošlo. Zato su ovi prije navedeni strogi pokusi služili razvoju pamćenja, da se putem stalno ponavljanih utisaka urezu doživljaji - da bi iskustva prošlosti bili vodiči u budućem ponašanju. Odgoj djevojaka razvio je prvo klijajuće pamćenje. Prvo shvaćanje o dobru i zlu one su stvorile jer su njihova iskustva uglavnom djelovala na maštu. Iskustva koja će vjerojatno ostaviti uspomenu držala su se za "dobra", onakva koja nisu vodila ovom vruće željenom rezultatu -kao "loša".

Tako je žena postala pionir kulture, jer je bila prva koja je razvila pojam "dobrog života". Postala je poštovani tumač Starih i do danas je dostojno zadržala položaj prethodnika.

Kako smo vidjeli Lemurijanac je bio rođeni magičar. On se je osjećao potomkom Božjim, kao duhovno biće. Zato njegovo napredovanje nije bilo usmjereno prema stjecanju duhovnog znanja, nego materijalnog. U hramovima gdje su se najnapredniji posvećivali nije trebalo iznositi njegovo visoko porijeklo ili ga podučavati u magičnim snagama i učiti kako će se ponašati u svijetu požude i višim svjetovima. Takvu poduku trebamo mi danas, jer prosječni čovjek niti zna za duhovni svijet niti zna djelovati u nadfizičkom svijetu. Lemurijanac je na svoj način imao ta znanja i te je sposobnosti znao koristiti, ali on nije poznavao zakone Svemira, niti činjenice fizičkog svijeta koje su kod nas opće poznate. Zato ih se u školi posvećenja učilo poznavati zakone prirode i takve činjenice koje se odnose na fizički svijet. Njegovu volju trebalo je jačati, i probuditi njegovu maštu i pamćenje, i naučiti ga povezivati iskustva. Tako su ti hramovi bili visoke škole za njegovanje snage volje i mašte i pripremni tečajevi za umjetnost i znanost.

Kada se čovjek svjestan slobode izbora stavi na stranu dobrog i pravog on je onda krepostan i mudar. Ako podlegne iskušenju i znajući čini krivo, onda on pomaže grijeh i opačinu.

Božji se planovi ne mogu uništiti. Svako djelovanje je rasadnik za zakon uzroka i posljedice. Mi žanjemo ono što smo posijali. Biljke krivih djelovanja nose cvijeće jada i boli a kada sjeme padne u čisto srce, kada se polijeva suzama kajanja, u pravo će vrijeme iz toga izrasti krepost. O blagoslovljena sigurnosti - da će iz svakog zla koje počinimo izrasti dobro, jer u kraljevstvu našega Oca ne može ništa biti trajno, osim dobroga! Zato je "pad" sa svojim posljedicama - bolima i patnjama - samo prolazno stanje u kojem mi gledamo kroz staklo i vidimo tamu. Ali uskoro ćemo vidjeti Boga u nutrini i izvana, licem u lice. On se pojavljuje svima koji su čista srca.