Poimanje evanđeoske ljubavi

Riječju ljubav Isus je najčešće naglašavao temeljno ljudsko ponašanje, a iskazana je i u dvjema najvažnijim zapovijedima. Sada smo konačno spremni pojmiti što bismo zapravo trebali razumjeti pod riječju ljubav, koja je inače vrlo mnogoznačna. Njome označavamo neke od temelja ponašanja prema drugima, ali i prema sebi. Duboko zadire u svijest i podsvijest, a izraz je emocija, instinkta, strasti, ali i najdublje duhovnost i uopće ljudske filozofije življenja. Temeljem je psihologije, osobne i socijalne, ali i psihijatrije. Pod vodstvom razuma može nas voditi Bogu, dok nas vođena raspojasnim emocijama usmjeruje neposredno vragu.

Da bismo lakše mogli analizirati ljudsko ponašanje, još prije pet tisuća godina mudraci iz Mezopotamije nastojali su razlučiti različita značenja riječi ljubav. U tu su svrhu crtali tzv. eneograme (deveterokute), što za svoje testove i danas čine neki psiholozi i psihijatri. No o problemu značenja biblijskog, ili konkretnije evanđeoskog pojma «ljubav», oni nam ne mogu pomoći. Stoga smo u našoj dosadašnjoj analizi više koristili negativno definiranje, tj. eliminaciju: što nije ljubav koju je propovijedao Isus. Time smo došli do zaključka da to ne može biti biti niti jedan oblik ljubavi zasnovan na instinktima, emocijama, nego da to mora biti čin razuma. Dalje smo zaključili da se taj pojam ne može jasno iskazati samo jednom riječju.

Grčki je jezik jedan od rijetkih u kojemu je opći pojam «ljubav» razlučen na tri riječi: agapa, filo i eros. Time se problem biblijske riječi – na grčkom agapa – znatno suzuje, ali ne i rješava. Taj je problem bio naglašen i među Isusovim učenicima. Spomenuli smo i Pavlovo tumačenje. To je divan opis, na žalost, nije i definicija – pa opet ne znamo što se to konkretno od nas očekuje. To je na racionalan način pokušao riješiti i jedan od najvećih kršćanskih teologa, sv. Augustin. Tražeći za grčku agapu odgovarajuću latinsku riječ, on ju je izrazio pomoću tri riječi i to tako da je latinskoj riječi amor (ljubav), dodao dilectio ( privrženost) i caritas ( dobrohotnost, a moglo bi se uvjetno prevesti i kao milosrđe). Bio je na dobru putu, ali je, na žalost, odustao na samom početku. U velikim i čudnim raspravama među teolozima onog vremena, problem poimanja ljubavi bio je zanemaren.

Mi smo u traženju došli do riječi solidarnost, koja u sebi obuhvaća i milosrđe i koja se izvrsno uklapa kao konkretizacija u Drugu zapovijed (odnos među ljudima), ali u Prvoj nema logične osnove. Nema nikakvog smisla tražiti da naš odnos prema Bogu bude solidarnost.

Sve do sada rečeno upućuje nas na potpuno drukčiji pristup u traženju rješenja. Premda se ne odnosi neposredno i na ovakve probleme, ipak ćemo obratiti pažnju na Isusovo upozorenje:

Ništa nije skriveno što se neće otkriti…

(M.4,22)

pa ćemo primjenjujući ovu tvrdnju i na ovaj problem, rješenje potražiti u biblijskim tekstovima. Tu bi se morao moći pronaći odgovor. Zaista, i nalazi se!

U različitim prilikama Isus je upućivao svoje učenike da neke odrednice trebaju znati rasčlanjivati po kakvoći, ali i po stupnju intenziteta. Tako u nekim konkretnim prigodama riječ ljubav zamjenjuje riječju milosrđe; a bez toga bi zaista bilo teško shvatiti uputu: «Ljubite neprijatelje svoje». Od nas se ne traži da ih volimo, nego da prema njima budemo milosrdni. Kao što vrlo važan pojam vjerovanja Isus izričito kvantificira i stupnjuje, pa mu čak određuje i minimum s metaforičnim «zrnom gorušičinim», tako nas posredno upućuje da bismo i pojam evanđeoske ljubavi trebali moći kvantificirati i iskazivati stupnjevito, s time da svaki supanj označava i novu kakvoću; što ćemo i iskazivati nekom drugom, odgovarajućom riječju. U tu svrhu prvo moramo potražiti nekakav najmanji, a još uvijek prihvatljivi stupanj intenziteta ljubavi iz dviju temeljnih zapovijedi.

Istražujući u tom smislu, već u starozavjetnim tekstovima nalazimo odredbu da ne činimo drugomu, što ne želimo da drugi učini nama. To možemo obuhvatiti pojmom tolerancije, trpeljivosti, s time da je to u kontekstu cijelog Evanđelja opća tolerancija, tolerancija prema svima, bez obzira na pleme, rod, naciju, rasu… To je neosporno donja granica prihvatljivosti u međuljudskim odnosima, a da bismo uopće nekoga mogli smatrati čovjekom, «bićem živim» u evanđeoskom smislu. Barem deklarativno, to je i osnova idealno proklamiranih društvenih usmjerenja našeg suvremenog svijeta. Toleranciju kao najniži stupanj evanđeoske ljubavi, možemo nazvati i pasivnim oblikom te ljubavi.

Ne treba nas čuditi da je u Evanđelju naveden i onaj mnogo viši, aktivni stupanj ljubavi. Taj je definiran uputom:

I kako želite da ljudi čine vama, tako

činite i vi njima.

(Lk. 6,31 i Mt. 7,12)

Taj ćemo aktivni stupanj nazvati: solidarnost.

Ova dva kvantitativna stupnja, ali i dvije kvalitete i dva naziva ponašanja, u potpunosti obuhvaćaju sve ono što se zahtijeva u Drugoj zapovijedi zapisanoj u Evanđelju, ali su neprimjerni da istu riječ zamijene u Prvoj zapovijedi (Ljubi Boga…). Do vrha ovog višeg stupnja, odnosno solidarnosti, doseže i Budin nauk.

Međutim, da bi se to moglo odnositi i na Prvu zapovijed, i da bi se Isusova tvrdnja da je: «Ljubi Boga…To je najveća…Druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnjega…» (Mt. 22,37 – 40) imala istu logičnu podlogu, u Evanđelju mora postojati i neki tekst koji nas upućuje i na onaj najviši stupanj pojma ljubav: «Ljubi Boga…». I, zaista postoji! Taj nam je stupanj Isus jasno izložio svojom molitvom:

Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje

si mi dao: da svi budu jedno kao mi…da

svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i

ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama…

(Iv. 17,11 i 21)

Ovo je vrhunska informacija o našoj krajnjoj svrsi. Sve je potpuno jasno. Ovo je istovremeno i najviši, treći stupanj ljubavi prema bližnjemu, ali je to i pravi smisao Prve zapovijedi. Na ovom je stupnju Druga zapovijed zaista jednaka Prvoj. Zapravo je to jedinstvena zapovijed «o kojoj visi sav zakon i proroci» i «…Važnije zapovijedi od ovih nema.»; kako je naučavao Isus. U samo jednoj riječi: Ljubav, sadržana je bit cjelokupne Objave, od Adama, do kraja življenja na Zemlji, ulazeći i u onostranost.

Ovaj ćemo treći stupanj nazvati Težnja ka sjedinjenju. Imamo, dakle, tri stupnja kojima u potpunosti definiramo evanđeoski pojam riječi Ljubav: Tolerancija, Solidarnost i Težnja od kojih ovaj treći stupanj potpuno objedinjuje Prvu i Drugu zapovijed.

Tek kada u Pavlovom opisu riječ ljubav shvatimo ovako trostupanjski po kvaliteti i intenzitetu, tek tada taj divni opis postaje u potpunosti jasnim i prihvatljivim. Tek tada zasja punim sjajem. Jasnom postaje čak i Pavlova tvrdnja da bez ljubavi i najjača vjera ne znači ništa. Izričito je naglašeno da je od vjere, ufanja i ljubavi, najvažnija ljubav.

U prva dva stupnja ta ljubav može biti potaknuta vjerom, ali je to i čisto socijalna, etička kategorija, koja nije posebno vezana ni za kakvu religiju posebno. No da bi netko mogao uopće biti kršćanin u smislu onoga što je propovijedao Isus, ta dva stupnja su preduvjet. Bez toga je treći stupanj nemoguć, a bilo kakvo vjerovanje u Boga samo po sebi bezpredmetno. Ni na koji način ne mogu težiti sjedinjenju s Bogom, sam niti sa svojim bližnjima, ako nisam prema svim ljudima barem tolerantan. Prema tomu su Tolerancija i Solidarnost uvjeti, da bih uopće mogao pomišljati na ostvarivanje trećeg stupnja – sjedinjenja u Bogu.

Ovdje još treba naglasiti da su oba prva stupnja razumske kategorije, ali se odgojem one u velikoj mjeri mogu i uprogramirati, tako da postanu navikom, našim prirodnim ponašanjem, bez ikakve unutarnje prisile. Da nam takvom postane narav. To je ono o čemu smo govorili o unošenju programa ponašanja u naš emotivni dio mozga odgojem.

Istražujući značenje biblijske – u užem smislu evanđeoske – riječi ljubav, logika nas je vodila i shvaćanju pojedinih Božjih svojstava (atributa), a poimanjem tih atributa dolazimo do poimanja ljubavi, koja je u svom najvišem stupnju težnja k sjedinjenju u Bogu. Bog je Ljubav. To nije samo jedno od brojnih «imena» kojima ga nazivamo na traženju puta k njemu. To bi svim vjernicima, svih vjera trebalo biti najbliskije i najvažnije. Sve drugo: obredi, rituali, kultovi i ceremonije, samo su manje važni, pomoćni dodaci. Druga i Prva zapovijed su iznad svega. Moramo ih shvatiti i živjeti.

Na žalost, taj najvažniji, temeljni dio Isusova nauka: ljubav prema Bogu i bližnjemu – nikada nismo do kraja shvatili, a nismo dovoljno ni pokušavali. Ako je Bog Ljubav, (Težnja k sjedinjenju) sam po sebi, kako to možemo dovesti u sklad sa starozavjetnim tekstovima, prema kojima Boga često doživljavamo kao strašnog Boga? Ne bi smjelo biti tako, barem ne u kršćanskim shvaćanjima biblijskih tekstova. Isus je potvrdio ispravnost starozavjetnih knjiga, ali je oštro prigovarao na tradicionalno iskrivljena tumačenja tih knjiga od strane Hebreja. Tu trebamo tražiti i uzrok shvaćanju da se Boga moramo bojati, kao što je to shvaćeno u već spomenutom bibijskom citatu: «Strah je Božji najviša spoznaja». Takvom shvaćanju je pripomogla i dvoznačnost hebrejske ključne riječi u rečenici, koja može značiti: bojati se nečega, imati strah od nečega, ali i: biti svjestan nečega. Ako gornju rečenicu shvatimo i prevedemo u ovom drugom značenju, tada gornja rečenica glasi: «Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja» i time se potpuno usklađuje kontekst cijele Biblije. Osim toga, takvo značenje ima i čvrstu logičku osnovu. Naime, strah je emocija, instinkt i ni u kom slučaju ne možemo ga smatrati spoznajom, dok je svijest o nečemu čisto razumska kategorija.

Poznato nam je iz starozavjetnih knjiga što se sve događalo s Hebrejima. Bog ih je vodio i pomagao im, a oni su uporno griješili i čak su ga se odricali. Stoga ih je on oštro kažnjavao. To je trajalo skoro dvije tisuće godina. Zato je potpuno razumljivo da je strah od Boga bio duboko ukorijenjen u njihovoj svijesti, pa su svijest o Bogu poistovjećivali sa strahom od njega.

Kao što je po tradiciji strah od Boga bio dominantan u tumačenju starozavjetnih knjiga, Evanđeljem dominira ljubav. Apsolutno! Kršćanstvo je – odnosno trebalo bi biti – usmjereno ljubavi prema bližnjima (a to znači svim ljudima), kao i ljubavi (težnji) prema Bogu. Stvoritelj je općeprihvaćeni naziv za Boga. Kada ovaj naziv povežemo s nazivom Ljubav, dobijemo naziv Otac, koji je Isus u svojim propovijedima sustavno upotrebljavao. Oslanjajući se na uzajamnu ljubav Boga i ljudi, on je naziv Otac upotrebljavao u najnježnijem obliku: Abba, što bismo mi mogli prevesti kao: Dobri Otac, Tata, Tatica. Isus je pored ostaloga i time nastojao navesti sinove Izraelove da promijene svoj stav i prestanu Boga shvaćati kao strašnog Boga. Dobri otac nikako ne može biti strašan, onaj kojega se treba bojati, a kada Boga shvatimo onako kako je o njemu govorio Isus, tada bismo ga i mogli i trebali voljeti i to svim srcem, svom dušom i svom mišlju svojom, te stalno težiti k sjedinjenju s njime.

Polemiziranje s teologijama uopće nije predmet ove knjige, no ako smo shvatili temeljnu ideju Isusova nauka, kako možemo prihvatiti da se i u najnovijim prijevodima starozavjetnih knjiga – bez ikakvih napomena da se to može prevesti i drukčije – govori o «strahu Božjem»!? Istina, neki bibličari to prevode kao «štovanje Boga», što je mnogo bolje, jer po smislu odgovara onom doslovnom: «Biti svjestan Boga». Međutim, potpuno je neshvatljivo i nedopustivo da pojam bogobojaznosti susrećemo i u prijevodima Evanđelja. Tako, na primjer, možemo pročitati:

…od koljena do koljena dobrota je

njegova nad onima što se njega boje.»

(Lk. 1,50)

Čak i kada ne uzmemo u obzir kontekst cijelog Evađelja, ova je tvrdnja sama po sebi potpuno besmislena. Dobri Otac je dobar prema «onima koji ga se boje»!? To je skoro nemoguće drukčije shvatiti nego kao, na primjer, dobrotu Staljina prema onima koji ga se boje! Ponekad se susrećemo i s kršćanski potpuno nedozvoljivim preformu-liranjem teksta temeljnih odredaba u Evanđelju – ljubav prema Bogu i bližnjemu – kao: «Boj se Boga, ljubi bližnjeg svoga». To je grubo negiranje Isusova nauka. Na žalost, nisu to samo nesmotrenosti konzervativnih bibličara i svećenika. Radi se o stavu Crkve. Među «Sedam darova Duha Svetoga», nalazi se i «Strah Božji». Tko je ikada i jednom pažljivo pročitao sve tekstove Evanđelja, morao je shvatiti da tu nema mjesta nikakvom strahu od Dobrog Oca. Bojati se trebamo vraga, sebe i svojih strasti.

Naučavanje o Božjoj dobroti susrećemo od najstarijih religija, pa sve do najmlađeg islama, no tradicionalni židovski strah od Boga potpuno su neosnovano prihvatili i sljedbenici islama – premda je Kuran pun tekstova o Božjoj dobroti. Ona se susreće u prvoj rečenici svih (osim jednog) 114 poglavlja (sura). Božju dobrotu i težnju Bogu iskazuje se i riječju El-džihad. No tradicija teokratske islamske države prvih stoljeća islama, taj je pojam protumačila kao «sveti rat», premda takva sintagma u Kuranu uopće ne postoji. U kontekstu cijelog sadržaja Kurana taj pojam označava: Težnju, nastojanje na Božjem putu: dobrim djelima, molitvom, imovinom i životom – ako je to potrebno. On u sebi sadrži ljubav prema Bogu i bližnjemu, i to dinamički, a ne statički: «posjedovanjem» ljubavi, jer ta se ljubav ne može posjedovati. Ona se mora aktivno živjeti.

U svome najvišem obliku; sjedinjenje, ljubav nije povijesna novina kršćanstva. Kao najviši cilj susrećemo je i u nekim najstarijim religijama. To je, na primjer, džainistički uk-tops, kao i budistička nirvana. Mnogo jasnije susrećemo je u heleniziranim misterijskim kultovima, koji su bili vrlo rasprostranjeni u zadnjim stoljećima Rimskog carstva, a kao kult boga Mitre (Sunce), naročito među rimskim vojnicima, ali i na carskom dvoru. Tu Sunce nije Bog, nego simbol Boga (oni su bili izraziti monoteisti), a sjedinjenje se događa na Suncu. Svi ti misterijski kultovi vuku korijen iz starih iranskih narodnih kultova s početka drugog stoljeća prije Isusa.

No ono što znamo o tomu, samo su natuknice, dok je Isus u svojoj molitvi: «…neka i oni budu jedno s nama» to izrekao vrlo jasno. Time je i nazivanje Boga: Ljubav, postalo razumljivijim, jer on je sam po sebi ta Težnja k sjedinjenju. Velika zapreka da ovakvo poimanje postane još prihvatljivijim je u apriornoj tvrdnji da je Bog osoba – izdvojeni entitet. Čaki i Einstein tvrdi da: «Glavni izvor sadanjih sukoba između religije i znastvene sfere, nalazi se u pojmu Boga-osobe». Stoga ćemo u biblijskim tekstovima još jednom istražiti što možemo pokušati shvatiti pod pojmom Bog.