Poimanje Boga

O poimanju Boga dosta smo govorili na različitim mjestima u ovoj knjizi. No, s obzirom na trajnu i iskonsku želju ljudi da barem malo više saznaju tko je Bog, kako se zove, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je on zapravo, zašto ga ne možemo barem donekle spoznati, pojmiti – ovdje ćemo na jednom mjestu pokušati, onoliko koliko je to moguće, odgovoriti na ona temeljna pitanja.

Ljudi su previše oholi i ponosni na svoju pamet («zmija»), pa teško prihvaćaju da za njih može postojati nešto nespoznatljivo. No danas je znanost toliko duboko prodrla u mnoge tajene prirode, da zapravo jedino vrhunski znanstvenici znaju i prihvaćaju činjenicu, da i neke dobro poznate pojave uopće ne razumijemo i da ih vjerojatno nikada nećemo potpuno shvatiti svojom ljudskom logikom. To se posebno odnosi na neka područja prirodnih znanosti. Ovdje ću navesti samo mišljenje najpoznatijih znanstvenika u svojem znanstvenom području, koji tvrde da je mnogo lakše shvatiti praktično beskrajni svemir, nego misaone aktivnosti našeg mozga. Mi uopće ne razumijemo kako zapravo taj naš mozak misli. Ako ne možemo shvatiti svoj vlastiti mozak – premda o njemu znamo ogroman broj pojedinosti – kako ćemo tim mozgom moći spoznati njegova Tvorca? Ipak moramo biti malo skromniji pa shvatiti da je za nas tjelesne ljude Bog nespoznatljiv kao Sveukupnost i Apsolut, ali da neka njegova svojstva (atribute) o kojima se govori u sv. knjigama, možemo shvatiti, ili, ako se dovoljno potrudimo, u dovoljnoj mjeri nazrijeti.

Kao što smo vidjeli u prethodnim izlaganjima, sama riječ bog nije nikakvo ime, nego je to opći pojam za nešto što je najviše i najvažnije na aktualnoj vrijednosnoj ljestvici. Na ovozemaljskoj razini to može biti, na primjer: šef, gospodar, kralj. Za vjernike mnogobošce to su njihovi bogovi, među kojima obično postoji i nekakav «bog bogova». Za monoteiste, to je Bog, pisano velikim slovom, jer za njih drugi bogovi ne postoje. U svim jezicima svijeta, još od prethistorijskih vremena postoji riječ za taj pojam. U semitskim jezicima to je El, s različitim izvedenicama. U Bibliji, na hebrejskom jeziku, jedan od najčešćih naziva za Boga je Elohim, što je neka vrsta množine od El, a moglo bi se prevesti kao: Bog nad svim bogovima, što opet ukazuje na mnogobožačko porijeklo tog naziva. U Kuranu, odnosno u arapskom jeziku, pojam Bog izražava se riječju Allah, što bi se moglo prevesti kao: onaj kojemu se treba klanjati, odnosno moliti. Allah nipošto nije naziv za nekog posebnog muslimanskog Boga, nego je to opći naziv na arapskom jeziku. Tako i arapski kršćani Boga nazivaju Allahom, a tako piše i u Bibliji na arapskom jeziku.

Problem poimanja Boga u vezi je i s brojnim «imenima», odnosno nazivima kojima ga nazivamo, a može se u znatnoj mjeri olakšati i protumačiti povezivanjem brojnih napomena razasutih po Bibliji i Kuranu. Prema poimanju starih Hebreja ime i osoba su isto, pa da ne možemo spoznati osobu dok ne znamo njezino ime. Međutim, bez obzira na to što se u obadvije spomenute knjige govori o Božjim imenima, iz značenja samih naziva vidljivo je da su to samo pojedina Božja svojstva, odnosno atributi. Bog nema imena. On nije osoba, niti bilo kakav izdvojeni entitet. Iz naziva Tvorac, ili Stvoritelj, jasno je da to ne mogu biti imena.

O mnogim raspravama o tom problemu u kršćanskoj i islamskoj vjerskoj literaturi, ovdje ne možemo pisati, nego ćemo se zbog važnosti, a i nejasnih interpretacija, ovdje osvrnuti samo na već spomenuto Božje očitovanje Mojsiju iz gorućeg grma.

Na Mojsijevo uporno inzistiranje da mu kaže ime, Bog mu odgovara:

E h j e h a š e r e h j e h.

(2M. 3,14)

To je Bog izgovorio na hebrejskom jeziku i to u prvom licu jednine, što je logično. Međutim mi to ne možemo prevesti u prvom licu, a da bude potpuno razumljivo. Doslovan prijevod bio bi: «Jesam koji jesam», no i tu vrlo nejasnu rečenicu obično prevode nedoslovno, kao: «Ja sam koji jesam», ili: «Ja sam koji sam», što je jezički problematično, ali i još nejasnije. Međutim, ako istu rečenicu napišemo na hebrejskom jeziku, ali u trećem licu jednine: «Jahveh ašer jahveh», na putu smo ne samo razumljivog prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg «imena»: Jahveh.

Riječ jahveh dolazi od glagola hajah, što znači: biti, odnosno postojati. Biti je pomoćni glagol, koji od prvog do trećeg lica jednine i množine mijenja oblik: ja sam, ti si…, a može se izreći i u imeničnom obliku kao bitak, što je uobičajeno u filozofiji, ali je za ostale značenje te imenice prilično nejasno. No istoznačna joj je i imenica: postojanje, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga rečenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje «ime» u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevod: Postojanje koji sam Postojanje.

Mojsije je svojima o Bogu koji mu se objavio mogao reći samo u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh – odnosno u prijevodu: Postojanje koje je Postojanje. To nipošto ne može biti ime, ali nas upućuje da je Bog Postojanje (Jahveh) sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji.

Jahveh (Postojanje) je temeljni naziv, a s obzirom da to Židovi nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao nekakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se Židovi tako strašno bojali, pa ga u skladu s time nikada nisu izgovarali, a kad su ga baš morali napisati, pisali su ga poznatim tetragramom JHVH, a samoglasnike zapravo nisu u svome pismu ni imali. Taj se tetragram (četveroslov) najviše puta spominje u Bibliji. Točno 6823 puta.

To Postojanje, Stvaralačko Postojanje, kojega bismo u skladu s objavama trebali biti svjesni, Izvorište je svega što postoji, onoga čega jesmo, ali i onoga čega nismo svjesni. U tom su Postojanju obuhvaćena sva «Imena»: Stvoritelj, Svevišnji, Svevladar, Svedržitelj, Otac…; kojima Boga nazivamo.

Ovako shvaćena biblijska informacija, da je Bog Postojanje sam(o) po sebi, daje nam ključni podatak što je Bog zapravo. No, nama tu nešto nedostaje. Naime, u nemogućnosti da prijevod bude razumljiv u glagolskom obliku, to smo preveli glagolskom imenicom Postojanje, koja također naglašava dinamiku, ali mi to postojanje ipak poimamo kao postojanje nečega. Naš smo misaoni sustav izgradili na temelju iskustva, odnosno informacija iz svijeta izvan nas, koje primamo preko naših čula, prvenstveno vida i sluha. Bez obzira na sposobnost intuicije i zamišljanja, čak i nepostojećeg, mi nastojimo sebi barem misaono «pred-očiti» nekakav entitet koji postoji. Tako Boga najčešće poosobljujemo, ali iz konteksta sadržaja, posebno Evanđelja, proizlazi da Bog ne može biti «osoba».

Na temelju starozavjetnih tekstova, Židovi su Boga stalno smatrali osobom, ali od toga nisu pravili nikakav nauk. Oni o Bogu ne raspravljaju u smislu nekakve teologije, ili religijske filozofije. Islamski vjernici također Boga najčešće smatraju osobom. U početku islama bilo je čak i fizičkih obračuna u rasparavama o izgledu Božjeg prijestolja. No u svojim najvišim dometima islamska misao ne prihvaća personifikaciju Boga, ali o tomu i ne raspravljaju. Islam nema instituciju dogmi, nego imaju različite tradicije koje postoje usporedo. Kršćani su Boga proglasili osobom, uz vrlo složenu i neshvatljivu formulaciju teksta dogme, što je dovelo do velikih teškoća unutar kršćanstva, pa i razlaza, o čemu će još biti govora u ovoj knjizi.

Međutim, Evanđelje ima logičnije odgovore na mnoga pitanja, samo ih treba potražiti i to bez unaprijed zauzetih stavova, i znati ih povezati. Tako možemo pronaći i za nas zadovoljavajući odgovor na pitanje: Šo je To što Postoji? Tu nam može pomoći poznati početak Evanđelja po Ivanu, a koji smo već naveli na početku knjige:

U početku bijaše Riječ

i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog…

(Iv. 1,1)

Opet jedno «ime»: Riječ! U grčkom originalu piše Logos, što može imati više značenja: misao, umna misao, razum, izrijek… U začenju riječ, logos možemo prevesti samo posredno iz značenja izrijek; kao izrečenu riječ. Svako od navedenih značenja riječi logos stavljeno u gornji tekst, ima nekakva smisla, ali su zaključci o značenju cijelog teksta različiti. Na koje je značenje mislio Ivan kada je pisao taj tekst, možemo samo nagađati. Riječ logos ima još značenja, ali od gore navedenih, jedan od prva tri ima najviše smisla staviti u gornji tekst. Naime, značenje: Riječ, ponovno povlači pitanje: A tko je izgovorio tu Riječ? Osim toga izgovorena riječ već tradicionalno ima snagu samo kod magijskih izreka i to baš mora biti izrečena, pravilno izrečena, a ne samo zamišljena. Bog sigurno nije morao izgovarati magijske riječi, jer bi onda bio ovisan o nekakvim magijskim silama.

Stavljanjem jedne od tri spomenute riječi prijevoda, izbjegavamo spomenute nedoumice. Stoga ćemo jedan za drugim staviti sva tri prijevoda grčke riječi logos i vidjet ćemo da se uz sve tri varijante prijevoda cio tekst doima mnogo logičnije i shvatljivije.

U početku bijaše Misao

i Misao bijaše u Boga

i Misao bijaše Bog.

U početku bijaše Umna Misao

i Umna Misao bijaše u Boga

i Umna Misao bijaše Bog.

U početku bijaše Razum

i Razum bijaše u Boga

i Razum bijaše Bog.

Sve tri varijante ovog prijevoda jezički su mnogo korektnije, a pojmovno su nedvojbeno jasnije. Čak nam i prastara poruka indijske religijske filozofije govori da je: «Razum preteča svih stvari».

U ovako prevedenom tekstu početka Ivanova Evanđelja sve postaje logično i nema nikakve dvojbe da li tekst treba shvatiti kao metaforu, nekakvu simboliku, ili doslovno. Time je i naš ljudski način poimanja zadovoljen: Postojanje (Jahveh) je Razum, Vječni Stvaralački Razum, Misao, Umna Misao.

Time je i pitanje: zašto Boga ne možemo vidjeti, ili u naivnijem obliku: zašto se Bog krije od nas? – postalo bezpredmetnim. Naime, uobičajeni odgovor da je Bog duh, ne zadovoljava nikoga, a posebno ne mističare i skeptike. Nekakvog duha obično zamišljamo (opet pred-očavanje), kao beztjelesno biće, često i u obliku čovjeka, a koje u nekim prilikama i kada to taj duh odluči – ipak možemo vidjeti. Barem malo! Prozirno, ali malo vidljivo. No Bog je Misao, a možemo li, i da li itko očekuje da možemo vidjeti ljudsku misao? – premda joj postojanje nitko ne osporava! Znademo da čovjek misli, ali ne možemo znati («vidjeti») što misli, sve dok nas o tomu ne informira govorom ili pismom, tj. da na neki način tu misao materijalizira i učini je dostupnom našim čulima.

To što u Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, čista je metafora, ustupak načinu poimanja naših predaka i njihovu, ali i našem predoča-vanju, prema kojemu Boga zamišljamo kao čovjekoliku osobu. No ako se mi samo malo potrudimo, našom intuicijom možemo zamisliti da je Bog zapravo Misao, predpočetna, vječna, stvaralačka Misao, odnosno Razum sam po sebi, neuvjetovan bilo kakvom materijalnom ili energetskom «matricom», ili pak prirodom. Stoga je potpuno besmisleno raspravljati o Božjoj prirodi, odnosno naravi (physis), jer on je stvorio prirodu i ne može biti njome obilježen, ili uvjetovan. Razum, svijest, duša, to je ono božansko u čovjeku - na sliku i priliku Božju.

I ljudska misao može obuhvatiti mnogo toga. Čak i cio svemir, i to u prošlosti i budućnosti, bez ikakvih fizikalnih konstanti ograničenja brzine. Trenutno. I ljudska misao stvara, ali ali neposredno ne postvaruje. Misao (Bog) postvaruje neposredno u sebi ono što mi doživljavamo kao stvarnost. Čovjek u mislima nešto zamisli (stvori), ali da bi postvario tu svoju stvaralačku zamisao on to nešto mora napraviti. No, čak i ono što čovjek stvori u mislima, nije uvijek najjasnije, a misao često i «bježi» i nastoji se izgubiti. Stoga filozof svoju teoriju, pjesnik svoju pjesmu i inženjer svoju zamišljenu napravu nastoje odmah materijalizirati (postvariti) pišući, crtajući, ili barem skicirajući, da bi to kasnije mogli razraditi i dovršiti..

Nasuprot, ljudskoj stvaralačkoj misli, Misao (Bog) zamišljanjem, na primjer, svemira, samim time ga i postvaruje. Materijalizira taj svemir. Još je u drevnoj Rig vedi zapisano: «Visvekarman stvara mišlju i snagom...» (RV. X,82-2), a slavni islamski filozof Avicena (Ibn Sina,- 980 do 1037), čije su zapise vrlo često komentirali i citirali mnogi kršćanski teolozi, kaže: «Stvaranje se sastoji u činu Misli, koja misli samu Sebe…». Veliki mislilac Toma Akvinski često je pisao da: «Bogu je isto misliti i činiti».

Ako prihvatimo da je Bog Umna Misao, Razum; tada nam više neće izgledati neshvatljivom Isusova molitva: «…kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi. Neka i oni budu jedno s nama» (Iv. 17,21). Nema tu nikakve čudne mistike. Sve je potpuno shvatljivo. Misao (Bog) je u nama, a mi putem međusobne tolerancije i solidarnosti (Druga zapovijed), kao i težnje (ljubavi) k (misaonom) sjedinjenjem u Misli (Bogu) (1. i 2. zapovijed), postižemo da ćemo biti u Bogu i Bog u nama. Bit ćemo jedna Misao. Misao nema ni prostornih ni vremenskih ograničenja, kao neka materijalna osoba. Mišlju i mi obuhvaćamo prostor i vrijeme. Misao (Bog) u sebi ih je stvorila.

Ako prihvatimo ovo lgično razmišljanje, tada je besmislemo pitati: Tko je Bog? Treba razmišljati i smislu: Što je Bog? Za čovjeka, osobu, pitanje postavljamo sa tko, ali što je to što čovjeka čini čovjekom? Bez ikakve dvojbe, to je razum, to je svijest, to je (za one koji vjeruju) duša, a ništa od ovoga nije osoba, za koju pitanje možemo postavljati u obliku: tko. Stoga nas i svaka personifikacija, to jest poimanje Boga osobom, sigurno vodi na krive putove razmišljanja.

Osvrnut ćemo se još samo na Božje «govorenje». Bog ne govori: «neka bude…i postade». Bog, tj, Razum, Misao; misli i ta misao postaje nama uočljivom materijalnom stvarnošću. Nema tu izgovorenih riječi, koje bismo mogli čuti ušima. Međutim, površnim čitanjem Biblije dolazimo do uvjerenja da je Bog ipak nekoliko puta neposredno govorio s ljudima. No nigdje ne piše da je razgovor bio neposredan – «oči u oči». Ni Mojsiju Bog nije na taj način očitovao svoje «ime». Da bismo se u to uvjerili, navest ćemo početak biblijskog teksta o Božjem očitovanju Mojsiju:

A Mojsije je čuvao ovce…Jednoga

dana odvede stado…Tada se objavi

anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom

što je izbijao iz grma…Povika mu Bog

iz grma,…

(2.M. 3,1 – 4)

Iz gornjeg navoda potpuno jasno proizlazi da se u grmu pojavio anđeo i da ne govori neposredno Bog, nego da anđeo govori u Božje ime.

Čovjek, ovakav kakav jest ne može ni s drugim ljudima komunicirati neposredno mislima, pa tako ne može neposredno primati ni Božje misli. Mi smo u ovom našem dobu zaista uronjeni u ocean kominikacijskih elektromagnetnih valova najrazličitijih frekvencija, ali osim izvanredno uskog područja frekvencija koje nazivamo svjetlosnim valovima i koje primamo pomoću očiju, mi nismo opremljeni nikakvim čulom za neposredan prijem, na primjer, radio i TV elektromagnetnih valova, bez obzira na kojim su frekvencijama.

Tako smo isto sa svih strana opkoljeni Mišlju – Bogom. Mi ne znamo da li za misao postji nekakav poseban «noseći val». To naša zanost nije otkrila. No, bez obzira što mi o tomu mislili, činjenica je da je – premda vrlo rijetko – utvrđeno postojanje telepatije, tj. komuniciranje među nekim ljudima samo mislima, bez ikakvih energetskih posrednika. To smo već spominjali. Da li smo bili i za to projektirani, pa je ta sposobnost oduzeta još Adamu i Evi, to ne znamo. Možda je ta sposobnost samo prigušena, pa postoji u rudimentarnom stanju, da bi se kod nekih ljudi ponekad aktivirala, kao što se u vrlo rijetkim slučajevima može roditi dijete s ostatkom repa, ili nekim drugim dijelom tijela, ili pak neubičajenom sposobnošću, koju smo davno izgubili biološkom evolucijom. Ne zaboravimo da se genetska svojstva potpuno ne «brišu». Sjetimo se samo omekšavanja kostiju kod astronauta.

Do puberteta dijete izgubi mnoge sposobnosti, odnosno predispozicije koje je imalo. I telepatija, kao i neke druge znanstveno nerazjašnjive pojave, pojavljuju se uglavnom do puberteta. Mozak djeteta već od samog početka počne odbacivati neurone, koje zbog neupotrebe, odnosno nepovezivanja u previđenu shemu «smatra» nepotrebnim. Premda se stvaranjem «infrastrukture» tj opreme za povezivanje neurona u prvoj godini težina djeijeg mozga udvostruči, u toj istoj prvoj godini dječji mozak odbaci polovinu neurona s kojima je dijete rođeno. Možda su među njima i oni koji su bili predviđeni za misaonu komunikaciju.

No ostaje činjenica da mi nismo sposobni «čuti» Božje misli, i zato nam Bog svoje poruke uvijek šalje preko posrednika. Grčka riječ angelos (anđeo) znači upravo to: prenositelj poruka. U Bibliji često možemo čitati: «Pojavi se anđeo…I reče Bog». Razgovor jest bio s Bogom, ali uvijek preko «transmitera», pretvarača Božjih misaonih poruka, u fizikalni sustav. I Mojsije je na Sinaju često govorio s Bogom, ali nikad neposredno. Bio je tu nekakav komunikacijski uređaj (kovčeg zavjetni), dok je s druge strane, na brdu Sinaj bio isti takav komunikacijski uređaj i nekakav nebesnik koji je mogao «čuti» Božju misao. Isto tako, ako razgovaram s nekim putem telefona, neću reći da sam razgovarao s telefonom, nego s tim i tim čovjekom.

Mi Božju misao ne možemo «čuti». Takvo čulo uopće nemamo, ili je iz preventivnih razloga isključeno – dok se ne opametimo. Naša neposredna, misaona veza s Bogom, sada je jednostrana. S obzirom da je Bog Misao, ta Misao obuhvaća sve naše misli, dok mi bez posrednika, anđela, tu Misao ne možemo «čuti». Misao je nešto izvan fizikalne pojavnosti koju današnja znanost naziva: prostor-vrijeme, koju je Misao (Bog) stvorila i nalaze se u njoj. Stoga za nju nema ograničenja brzine. Sav prostor-vrijeme, rečeno u skladu s našim poimanjem, u njoj je istovremeno. Cio svemir je u Bogu i ta Misao (Bog) ga u potpunosti prožima i obuhvaća.

Uzevši sve ovo u obzir, bez ikakvog dvoumljenja u ispravnost nekih biblijskih zapisa, kao što su na primjer:

Bit ću Bog potomcima tvojima...

(M.17,7)

...a ti ćeš mu biti umjesto Boga.

(2. M.16,17)

...Ako bude sa mnom i sačuva me na putu,

ako mi dade kruha... Tad će Gospod biti

moj Bog.

(M.28,20–21)

Prema svemu što je napisano, Jahve objektivno postoji kao Jednoća, Jednost, Jedincatost; bez suštinske mogućnosti da se ta Jednoća iskazuje oblikom množine. Međutim, mi ljudi imamo slobodnu volju, pa Ga možemo priznavati kao Boga, Gospoda, Gospodara, Svedržitelja, Stvoritelja... – ali Ga i ne moramo priznavati.

Međutim, biblijski nam tekstovi govore, da Jahve isto tako može odlučiti da nekomu bude, ili ne bude Bog, a u nekim situacijama može nekoga delegirati da nam bude umjesto Boga, kao što je učinio s Mojsijem prigodom prelaska preko Crvenog mora. Tako i Jakov (Izrael) uopće ne sumnja u Gospodovo objektivno postojanje, ali mu postavlja uvjete, pod kojima će ga priznati za Boga.

Premda nas neki biblijski tekstovi zbunjuju i izgledaju nam proturječno, ili kao da su pogrešno napisani; oni su točni, samo ih treba razumjeti. Treba shvatiti i ono vrijeme, u kojemu je Jakov smatrao samo po sebi razumljivim da može postavljati uvjete, pod kojima će priznati da Gospod bude njegov Bog!