KRISTOVA CRKVA I NOVO DOBA

Prije nego načinimo sljedeći korak u najavljenom prikazu, smatrali smo nužnim iznijeti pred čitatelja neka naša zapažanja i razmišljanja nad situacijom vremena i prostora u kojima živimo.

Novodobna duhovnost može se opisati kao mreža pojedinaca (gurua i učitelja), grupa, inicijativa i mikropokreta, koja se tka i širi s namjerom globalne preobrazbe društva, transformacije ili preporađanja za Novo doba. "Mreža bez vođa, a ipak velike snage, na djelu je da u ovaj svijet uvede radikalnu promjenu. Njezini su članovi napustili određena temeljna shvaćanja zapadne misli, i možda su čak prekinuli i kontinuitet povijesti. Ta je mreža Blaga zavjera u znaku Vodenjaka. Zavjera bez političke doktrine. Bez proglasa." (R. Gibellini)

Ovo razilaženje od Crkve može biti naglašeno ili prešutno (čak i pod krinkom pobožnosti). Izraziti predstavnik prvog ogranka, uz ostale, jest Red orijentalnih templara (O. T. O.), u čijoj svetoj "Knjizi Zakona", koju je za "Novi Eon" Aleisteru Crowleyu u travnju 1904. godine u Kairu diktirao "Aiwass", koji se predstavio kao "glasnik onih sila koje sada vladaju Zemljom", čitamo: "Svojom glavom Sokolovom Isusove oči kljujem dok on na križu visi." (Knjiga Zakona, 51) "Nek’ nedirnuta Marija bude raščetvorena na kotačima: nek’ zbog nje budu sve čedne žene potpuno prezrene među vama!" (Knjiga Zakona, 55) Među uputama za žrtvovanje piše: "Žrtvuj stoku, malu i veliku: zatim dijete." (Knjiga Zakona, 12) "Najbolja krv je od lune, mjesečna; zatim svježa krv djeteta, ili kapljuća iz hostije nebeske; zatim od neprijatelja; zatim od svećenika..." (Knjiga Zakona, 24)

Drugi vid vješto se prerušio u ruho pobožnosti. Time se želi reći kako se velik dio njihovih učitelja često doimlje vrlo "pobožno": "On moli i zaziva ime Božje kod terapije" — objašnjavaju zavedeni vjernici. No, Bog u ovim pokretima jest bezoblična sila, (kozmička) energija, svijest, inteligencija... Iz ove konstatacije se ne isključuju ni vještice i vračári. U "pobožnosti" ih nitko ne može nadvisiti. Oni su najpobožniji. Prepobožni. (Nepobožni i prepobožni najmanje su — Božji!) Nisu im strane nikakve privatne pobožnosti i objave (naglašavamo ovo privatne!), meditacije, hodočašća (napose na mjesta ukazanja), prepričavanje neobičnih događaja, čudesa, molitveni "lanci" (Judi i Šimunu Tadeju, Srcu Isusovom...), a prepoznatljivi su po klasičnoj magijskoj formuli: "Izrecite ovu molitvu šest puta dnevno u tijeku devet dana i ostavite jedan njezin prijepis u crkvi svakoga dana. Vaša će molitva biti uslišana prije devetog dana, ma koliko beznadno izgledala", i sl... Uopće nemaju problema sa spajanjem svoga "katoličog uvjerenja" (ali ne i opredjeljenja!) s privatnim objavama raznih učitelja, istočnjačkih gurua, vidovnjaka i magijskih praksi (jer, po njihovu mišljenju, magija i astrologija su znanost! — Napominjemo da, unatoč sličnosti koju magija pokazuje i s religijom i sa znanošću, magija je bijedna karikatura i religije i znanosti!). Na temelju dosadašnjeg promatranja stekli smo uvjerenje kako se iza takvih "pobožnih" maski nerijetko skriva i otvoreno neprijateljstvo prema institucionalnoj Crkvi i hijerarhiji...

Crkva je ustanova božanskog porijekla koja nastavlja djelo Isusa Krista na zemlji do Njegovoga ponovnog dolaska. Crkva je vidljiva (putujuća — ova na zemlji) i nevidljiva (trpeća — ona u čistilištu, i proslavljena — ona u nebu). Ona je sveta, jer je svet Krist iz čije se krvi ona i rađa, ali u svome krilu nosi i grešnike. Sljedbenici novodobnih duhovnosti raspoznaju se i po tome što nadasve ističu ljudska (ne)djela u povijesti Crkvi, zla pojedinih bolesnih članova Crkve, koji su svojim životom (nekad i danas) umanjili njezino svjedočanstvo u svijetu. Oni to ističu ne zato da bi se sami obratili ili potakli druge na obraćenje, nego da bi odvratili članove od Crkve.

Sv. Franjo je dobro znao lučiti ljudske od božanskih stvarnosti unutar same Crkve. Velika mističarka bl. Faustina Kowalska će zapisati riječi koje posebno danas trebamo češće dozivati u svijest: "Božja svetost izlivena je na njegovu Crkvu i na svaku dušu koja živi u njoj — ipak ne u istoj mjeri. Ima duša koje su posve pobožanstvenjene, kao i duša koje jedva imaju života u sebi." Na drugom mjestu blaženica će u zanosu kliktati: "O Crkvo Božja, ti si najbolja majka. Samo ti možeš odgajati i duši darivati rast. Kako je velika moja ljubav i poštovanje prema Crkvi — toj najboljoj majci!"

* * *

Iz iskustva i sami znamo da djeca često odbijaju podložnost autoritetu roditeljâ među ostalim i zato jer su — djeca. To je, nerijetko, samo znak nezrelosti. Ali kad sami postanu roditelji, ili kad postanu punoljetni, onda shvate važnost autoriteta. Treba dobro uočiti da i situacija u Crkvi odražava stanje koje je, dobrim dijelom, daleko od "punoljetnog kršćanstva". Primili su sakramente, ali nisu usvojili duh Kristov i logiku Božju. Dio "vjernika" današnjeg vremena nalik je čovjeku koji pored velikog sata na crkvenom tornju, koji upravo otkucava podne, zaustavlja prolaznike i pita ih za vrijeme, jer u crkveni sat ne gleda od kada se zamjerio župniku. Iz ovoga se, na žalost, ne može izuzeti ni one koji nose crkveno odijelo, a svojim životom i sami pridonose sablazni širokih slojeva zbog odbijanja prihvaćanja pretpostavljenog autoriteta i zbog istjerivanja vlastite pravde. Da nam govor bude što razumljiviji, poslužit ćemo se još jednom bilješkom spomenute blaženice: "Jednom mi reče Isus: ‘Pođi majci predstojnici i zamoli je da ti dopusti nositi sedam dana pokorničku košulju i jednom ustati u noći i poći u kapelu.’" Tu molbu Majka je bl. Faustini odbila, uz napomenu: "Kad Vam Isus podari orijašku snagu, onda ću dopustiti pokorničke vježbe." Vraćajući se, ona susretne Gospodina, komu se potuži: "Ti mi zapovijedaš moliti za dopuštenje pokore, a Majka to ne želi dopustiti." Tada joj Isus odgovori: "Bio sam nazočan kod ovog razgovora s predstojnicom i sve znam. Ne tražim tvoje pokorničke vježbe, nego poslušnost. Time mi iskazuješ veliku čast i stječeš zasluge."

Ovakav životni postupak pretpostavlja vjeru, i to duboku vjeru. A danas je vjera u ozbiljnoj krizi.Vjera je ustupila mjesto praznovjerju. Mnoštvo kršćana još uvijek udara rukom o stol — da se ne urekne!, pljuju kad ispred njih preko puta prijeđe crna mačka — da bi "otcoprali", "zaviruju" u horoskop, pa makar samo iz razonode! Duh i logika ovoga svijeta, čini se, probili su i tisućljetne crkvene strukture, pa se događaju skandali o kojima s boli slušamo i u javnim medijima. I crvenimo se. Ne može li se na to odnositi i još jedna Isusova objava bl. F. Kowalskoj: "Gledaj i vidi ljudski rod u sadašnjem stanju." "U istom trenutku" — piše blaženica — "ugledala sam strašne stvari: Krvnici se udaljiše od Isusa, a bičevanju pristupiše drugi. Uzeše bičeve i nemilosrdno udarahu po Gospodinu. Bili su to svećenici, redovnici, redovnice i najviši crkveni dostojanstvenici, što me je jako čudilo, a pridružiše im se i svjetovne osobe različite starosti i različitih staleža. Svi iskališe svoj bijes na nedužnom Isusu..."

Spomenute udarce, očito je, Isusu zadaju naši grijesi. I tu nema razlike između klerikâ i laikâ. Nije po samom izboru svetiji onaj koji je odabrao Bogu posvećeni život ("Početi svi znaju — ustrajati samo sveci." J. Escriva). Svatko će pred Bogom odgovarati za svoje postupke, pa i za sablazni. Tko je u zajednici obavljao odgovorniju službu, bit će strože prosuđivan. No, tuđi nemar, pa bio to nemar i svećenikâ, biskupâ ili papâ, ostalim članovima Božjeg naroda ne može i ne smije biti isprika da opravdavaju svoj nemar u izvršavanju Njegovih zapovjedi ili svoje distanciranje od Crkve koja je tijelo Kristovo i u kojoj on sâm prebiva.

* * *

Novim pokretima najpodložnije su osobe koje imaju oskudno znanje o Crkvi, od koje su se udaljile i nemaju vjerskog iskustva. A glasnici Novog doba to majstorski koriste.

Pri blagoslovu obiteljî susreli smo i katolike koji su, umjesto Biblije, na stol stavili objave koje je izdao "Univerzalni život", ili uopće ne primaju svećenika u stan, jer su postali Jehovini svjedoci. Neki drže u kući Sai Babinu sliku; štoviše, postoje čak i medaljice s likom Sai Babe s jedne strane, a s druge strane s likom Isusa Krista. Pri tome, dakako, oni "ne vide što je u tome loše". Iz toga nam se čini hitno potrebnim obnavljanje kateheze o Crkvi. Jer kad osoba pristupi nekom od spomenutih učenja, počinje osporavati Crkvu kao autoritet, a svakom predstavniku Crkve koji bi upozoravao na slična zastranjenja ona bi odmah našla neku manu i pozivala ga da izvadi najprije "brvno iz svoga oka", da se bavi "drugim gorućim problemima"... pokazujući pri tom "najvišu moguću ljubav i toleranciju", dokazujući kako istih u Crkvi i kod njezinih članova jedva da i ima, ali o čemu oni, na koncu, "ne žele suditi". No, ako ipak uzmanjka dokaznih materijala, u rukavu postoji uvijek snažan argumenat koji "sve pokriva", a to su inkvizicija i križarski ratovi. Možda bi ove dvije teme crkvene povijesti trebalo svim vjernicima bolje osvijetliti, jer još uvijek mnogi na njih nasjedaju. U prikazu koji će uslijediti molimo čitatelja da ove napomene ne izgubi iz vida, a druge ćemo pravovremeno dodavati