GRČKA MISTIKA

Vidjeli smo da Pitagorejci nisu imali misterije, ali su ipak bili bitno mistička zajednica. Sokrat je postao heroj, mistik filozofske tragedije koja završava trijumfom besmrtnosti duše. Sokrat odbija život kao razlog postojanja da bi spoznao posvemašnje lišavanje i tako dopro do potpune nagosti (ranjivosti, bespomoćnosti) i da bi  dosegao samu bit božanskoga.  On odlazi u smrt prezirući tamnicu ovoga svijeta, ali je prije toga rekao: „Korisno je samo ono znanje koje nas čini boljima“, a pitanja: „Što je to? Što je pravednost? Što je hrabrost? Što je umjerenost? Su nužna za samospoznavanje sebe i dizanje u nadosjetilno (izlazak iz špilje) i Sokrat je upravo to učinio.

Središnja tema grčke tragedije je osuda neumjerenosti (hybris), a razvija se na dvije razine; predodređene kušnje pravednika i nagrada onomu tko surađujući s nužnošću, proizvodi zlo. Kroz takvu dramu grčko kazalište postaje mjesto (crkva) u kojoj se uče lekcije života, a najvažnije je očistiti gledatelja/slušatelja od svega što sprječava slobodan protok božanskih energija....

Bitni problemi i pitanja grčkih mističnih škola su proturječja oko vremena, zakona i prirode, nužnosti i pravednosti, preporođenja i obnavljanja, zaborava i istine...Sve to treba pomiriti u božanskom središtu (Apolon Dioniz). Platon u svome Fedonu poziva na staru tradiciju tražeći povratak duše njezinu božanskom dijelu da ga (čovjeka) oslobodi neprekidnih smrti (liči li vam to na spomen reinkarnacije?). Zapravo Platonisti samo nastoje odgovoriti na sofističku Protagorinu formulu: „čovjek je mjera svih stvari“; ukazujući  da je čovjek „nebeska biljka“.

Kršćani su to isto rekli malo drugačije: „ naše je korjenje na Nebu“.

(nastavlja se)....