PLAN RAZVOJA

U skladu s hermetičkim osnovnim zakonom "kako gore tako i dolje" i obratno, Sunčevi se sustavi rađaju, umiru i ponovno rađaju u kružnom toku djelovanja i mirovanja, jednako kao i čovjek.

U svakom dijelu prirode postoji neprestano oživljavanje i odumiranje aktivnog života, isto kao u mijeni plime i oseke, dana i noći, ljeta i zime i života i smrti.

Kada počne Dan djelovanja (manifestacije), tako kaže naša znanost, onda se jedno veliko biće, koje zovemo Bog, ograniči na jedan dio prostora u kojem je mirovalo, da bi stvorilo jedan Sunčev sustav u svrhu razvijanja samosvijesti.

On obuhvaća u svom vlastitom biću mnoštvo slavnih hijerarhija neizmjerne duhovne moći i veličanstvenosti. One su plodovi ranijih manifestacija ovog velikog Bića, kao i druge inteligencije nižih stupnjeva razvoja, sve do onih koje još nisu dostigle naš sadašnji stupanj svijesti. Zato čovječanstvo neće moći dovršiti svoj razvoj u ovom Sunčevom sustavu. U Bogu, tom velikom biću-sakupljaču nalaze se bića svih stupnjeva inteligencije i svih stanja svijesti, počevši od sveznanja do nesvijesti dublje nego je nesvijest stanja transa. Za vrijeme djelovanja kojim se bavimo ova raznovrsna bića rade na tome da steku viša iskustva nego su posjedovala na početku ove periode postojanja.

Oni koji su u ranijem postojanju dostigli najviši stupanj svijesti rade na onima koji još nisu razvili nikakvu svijest. Oni u njima izazivaju stanje samosvijesti koje ih osposobljava da dalje rade sami na sebi. Oni koji su svojim razvojem počeli na kojem ranijem Danu manifestacije, a nisu daleko došli kad je on bio prekinut, nastavljaju svoj rad tamo gdje su stali, onako kao što mi nastavljamo naš dnevni posao tamo gdje smo ga prošle večeri ostavili.

Ali sva bića ne nastavljaju svoj razvoj iz ranijih stadija prigodom nove periode stvaranja. Neka od njih moraju čekati dok njihovi prethodnici ne stvore uvjete koje ona trebaju za svoj daljnji razvoj. U prirodi nema nenadanih događaja. Sve je neobično polagano razvijanje, razvoj koji iako je tako izvanredno polagan ipak ide s apsolutnom sigurnošću svom konačnom savršenstvu. Isto kao što postoji u životu čovjeka postepeno napredovanje -djetinjstvo, mladenaštvo, doba zrelosti i starost - tako nalazimo i u makrokozmosu razne prelaze koji odgovaraju raznim razdobljima mikrokozmičkog života.

Dijete ne može preuzeti dužnosti oca, njegove nerazvijene duševne i fizičke sposobnosti ga za taj posao čine neprikladnim. Isto vrijedi za manje razvijena bića na početku Manifestacije.

Ona moraju čekati dok im više razvijeni ne stvore potrebne uvjete. Sto je razvijajuće biće nižeg stupnja inteligenciju, toliko je ono više upućeno na pomoć izvana.

Tako na početku rade ona najrazvijenija bića na onima koja su najmanje svjesna. Kasnije ih predaju manje razvijenim bićima koja su sposobna taj posao dalje voditi. Konačno se probudi samosvijest, život koji se razvija postao je "čovjekom".

Od časa u kome je samosvjesni osobni ego stupio u postojanje, on mora dalje ići bez pomoći i svoju svijest širiti. Iskustvo i razmišljanje dolaze na mjesto vanjskih učitelja, pa su čast, moć i gospodstvo, koje čovjek može steći, bez granica.

Razdoblje koje je posvećeno postizavanju samosvijesti i izgradnji nosača preko kojih se čovjek izražava zovemo "involucija". Slijedeće razdoblje unutar kojega ljudsko biće razvija samosvijest do božanske svijesti zove se "evolucija".

Snaga u biću koje se razvija, a koja čini razvoj onim što on jest, a ne samo rast latentnih jezgri predviđenih mogućnosti, koja evoluciju svakog pojedinog bića čini različitom od one drugog bića, koja uvodi element originalnosti i pruža stvaralačkim sposobnostima polje rada, da bi ih biće koje se razvija moglo njegovati i postati Bog - ta se snaga zova "genij" i očituje se kao "epigeneza".

Na izgradnju Kozmosa možemo primijeniti poznati primjer: Čovjek želi sagraditi kuću da bi u njoj živio. Izabere odgovarajuće mjesto. Onda napravi raspored prostorija u kući prema svojim potrebama - kuhinja, spavaća soba, kupaonica itd., sve prema određenoj svrsi.

Kada Bog osjeti potrebu za stvaranjem, traži u prostoru prikladno mjesto koje ispuni svojom aurom kojom prožme svaki atom kozmičke prasupstance ovog dijela prostora i probudi latentnu djelatnost u svakom nepodijeljenom atomu.

Ova kozmička prasupstanca očitovanje je negativnog pola univerzalnog duha (onog najuzvišenijeg), dok je ono veliko stvaralačko biće koje zovemo Bogom (čiji smo kao duhovna bića dio) očitovanje pozitivne energije istog apsolutnog univerzalnog duha. Iz djelovanja jednog na drugo nastalo je sve što mi zovemo fizičkim svijetom. Mora, kopna, sve što se pojavljuje kao ruda, biljka, životinja ili ljudsko tijelo. To sve je kristalizirani prostor izracavan iz ove negativne duhovne supstance koja je u doba prasvitanja ovdje bila sama. Kao što je tvrda vapnena kuća puža nastala iz ukrućenih sokova njegovog mekog tijela, tako su sva tijela kristalizacije oko negativnog pola duha.

Nakon što je Bog pripremio materijal za svoj stan on unosi u njega red. Svaki dio tog sustava on prožima svojom svijesti, ali u svakom pojedinom dijelu je neko drugo očitovanje svijesti. Kozmička prasupstanca stavljena je u razne vrste titranja i zato je u svojim pododjelima različito konstruirana, prilagođena raznim svrhama kojima treba služiti.

Već smo čuli da postoji sedam svjetova. Ovi svjetovi imaju međusobno različite titraje, različiti takt. U najgušćem svijetu, fizičkom, broj je titraja u usporedbi s brzinom titraja svijeta požude koji mu je najbliži, neizmjerno mali.

Ne smijemo nikada ispustiti iz vida da ti svjetovi nisu međusobno odijeljeni prostorom ili udaljenošću kao Zemlja od drugih planeta. Oni su stanja materije različite gustoće i broja titraja - kao kruta, tekuća i plinovita tijela u našem fizičkom svijetu. Ovi svjetovi nisu stvoreni odmah na početku dana stvaranja i oni ne traju do njegovog kraja. Ali tako kao što pauk prede svoje niti, tako luči Bog taj svijet jedan za drugim u sebi samome, onako kako to traži plan evolucije u kojemu je on obuhvaćen. Tako je rastavljeno svih sedam svjetova jedan za drugim, dok nisu zadobili svoj sadašnji oblik.

Prvo se stvaraju najviši svjetovi i kao što involucija ima zadaću život postepeno nositi u sve gušću materiju da bi stvarala forme - tako se finiji svjetovi postepeno zgušnjavaju i novi se svjetovi odijele, da bi služili kao potrebni udovi između njega i gušćih svjetova.

U odgovarajuće vrijeme dostigne se najviši stupanj zgušnjavanja, nadir materijalnog života, i od tog se časa život počinje uspinjati u više svjetove evolucijom koja napreduje. Gusti svjetovi ostaju jedan za drugim nenastanjeni. Kada je ispunjena svrha za koju je poseban svijet bio stvoren onda Bog zaključuje njegovo postojanje koje nije više potrebno, time što u sebi samome obustavi djelatnost kojoj taj svijet zahvaljuje svoj rast i postojanje.

Najviši (najfiniji, najtanji, eterski) su oni svjetovi koji su prvo stvoreni i zadnje isključeni, dok su tri najgušća svijeta u kojima se odvija sadašnja faza naše evolucije, razmjerno nestajuće pojave koje odgovaraju uronjavanju duha u materiju.

Plan evolucije prolazi kroz ovih pet svjetova u sedam velikih manifestacionih perioda za vrijeme kojih praduh ili život koji se razvija postane prvo čovjek, a zatim Bog.

Na početku manifestacije luči Bog u sebi samome (ne iz sebe van) ove praduhove kao iskre od kojih se svaka može raspiriti u plamen. Evolucija je proces raspirivanja koji treba dovesti do tog cilja. U djevičanskim duhovima drijemaju sve mogućnosti njihovog božanskog oca, također klica neovisne volje, koja ih čini sposobnima da stvaraju nove faze koje nisu u njima predviđene. Latentne mogućnosti se pretvore u pokretačke snage i sposobnosti iskoristive za evoluciju - dok neovisna volja stvara nove i originalne pojave Epigenezu.

Prije nego praduh stupi na hodočašće kroz materiju on boravi u svijetu praduhova, svijetu koji je između 7 svjetova najbliži najvišemu. Oni posjeduju božansku svijest ali nemaju samosvijesti. Duhovna snaga i stvaralački intelekt sposobnosti su koje se moraju steći kroz evoluciju.

Kada praduh zaroni u svijet božanskog duha onda njega ta materija zaslijepi i on ostane potpuno bez svijesti. Za vanjska djelovanja on je tako neosjetljiv kao čovjek u najdubljem stanju transa. Ovo stanje nesvijesti traje za vrijeme prve periode.

U drugoj periodi on se diže u stanje sna bez snova. U trećoj periodi dostiže stanje snova, a u sredini četvrte, u kojoj se mi sada nalazimo, punu budnu svijest čovjeka. To je svijest koja pripada samo najnižem od sedam svjetova. Za vrijeme preostale polovice ove periode i svih ostalih perioda čovjek mora svoju svijest toliko proširiti da ona obuhvati svih šest svjetova iznad ovog fizičkog.

Dok se čovjek razvijao za vrijeme svog spuštanja kroz te svjetove, njegove su energije vodila viša bića koja su mu pomogla da svoje svjesne energije pounutarnji, da bi izgradio prikladne nosače. Kada je konačno dovoljno uznapredovao i bio oboružan s trostrukim tijelom kao potrebnim instrumentom, ova su viša bića išla za tim "da mu otvore oči" i da njegov pogled uprave prema van, na kemijsku oblast fizičkog svijeta, da bi ju osvojio svojom energijom.

Kada će uslijed svog rada u fizičkom svijetu biti za to pripravljen, slijedeći korak na njegovom putu napredovanja biti će upravljen prema proširenju njegove svijesti na etersku oblast. Onda će slijediti svijet požude itd.

U terminologiji Rosenkreuzera imena tih perioda su slijedeća: 1. Saturnova perioda 2. Sunčeva 3. Mjesečeva 4. Zemljina 5. Jupiterova 6. Venerina i 7. Vulkanova perioda.

Ove periode su ponovna rađanja naše Zemlje kako slijede jedna iza druge.

Ne smije se nikako vjerovati da ove tu navedene periode imaju bilo kakvog posla s planetima koji kruže oko Sunca kao naša Zemlja. Ne može se dovoljno naglasiti da nema nikakve veze između tih perioda i ovih planeta. Periode su jednostavno prošle, sadašnje i buduće inkarnacije naše Zemlje, "stanja" kroz koja je prolazila, prolazi ili će proći.

Tri prve periode (Saturnova, Sunčeva i Mjesečeva) su svladane. Kada prođe Zemljina perioda našega planeta mi ćemo prolaziti po redu stanja Jupitera, Venere i Vulkana prije nego veliki sedmerostruki Dan završi i sve ponovno zaroni u Apsolutnome, da miruje i prihvati plodove naše evolucije i onda se ponovno pojavi sa svitanjem novog velikog Dana težeći daljnjem i višem razvoju.

Taj put koji Praduh prolazi od nesvijesti do sveznanja za vrijeme kojega on svoje latentne snage pretvara u pokretačku energiju, proces je od začuđujuće raznolikosti. Ovdje će se o tome dati samo najgrublji obris, ali tokom studija ulazit ćemo i u pojedinosti. Čitatelj se upozorava da svrati pozornost na tumačenje termina koji se upotrebljavaju kod uvođenja novih ideja, da bi se izbjegla zbrka koju donosi raznolikost terminologija.

Poznavanje tog procesa od najveće je važnosti. Mi živimo u svijetu u kojem vladaju prirodni zakoni. Pod tim zakonima moramo živjeti i raditi i nemamo moći da ih promijenimo. Ako ih poznamo i pametno koristimo, oni će nam biti osobito vrijedni sluga. Kao na primjer elektricitet i snaga pare. Ali ako ih ne razumijemo i u neznanju im se suprotstavimo, oni postaju krajnje opasni neprijatelji, sposobni prouzročiti strašna razaranja.

Sto više znamo o tim metodama prirode, koje su samo vidljiv simbol nevidljivog Boga, to ćemo biti sposobniji iskoristiti priliku koja nam nudi rast, moć, oslobođenje iz ropstva i napredovanje do majstorstva.

Hodočašće djevičanskih duhova

7 kruženja na 7 svjetskih tijela u 7 svjetskih perioda