Dragi moj Bože,moj vjerni prijatelju,odlučih prvi puta u životu da ti napišem pismo-pravo pravcato pismo,onako,iskreno, najiskrenije,iz najdublje dubine moga srca...Sada je predblagdansko vrijeme,kada djeca pišu svoja pisma čarobnom djedici u crvenom,da im ispuni želje,a ja pišem tebi,sa jednom jedinom željom...da te svi osjećaju i vole, kao što te ja osjećam i volim...Znaš,nije to tako teško,nije ni nemoguće...Stvar je potpune predanosti i povjerenja u tebe..što god ja mislila i osjećala..da ćeš ti shvatiti i ljubiti me,iznad svih mojih nesavršenih pokušaja ljubljenja...Vidiš,znam da nećeš zamjeriti ako u ovom pismu tvoje ime ne pišem velikim slovom,jer,to je već skretanje pažnje sa onog najbitnijeg-da ti imena nemaš-tvoje jedino ime-koje drži sve univerzume,jest-LJUBAV...Znam da sad sjediš kraj mene i smješiš se mojim pokušajima da ti riječima izrazim koliko te volim,i kako te doživljavam.. Znaš,odmalena su me učili(kao sve ljude) KAKO TE TREBAM VOLJETI,a ja sam se u dubini duše opirala svim tim pokušajima,jer si TI to od prapočetka meni darovao,tu čarobnu spoznaju kako istinski ljubiti...Učili su me prvo (valjda je to jedina učinkovita metoda za dijete)da razlikujem dobro i zlo,a onda,umjesto da puste da sama koračam,vjerujući u tvoju vjernost i povjerenje u mene, umetnuli su svoju ljudsku sliku tebe,prepunu osvete i strogosti..Pogriješim li malo..ako ti to ne priznam..i to ne tebi samom, nego nekom drugom,koji će ti to prenijeti,bit ću od tebe odbačena, okrenut ćeš mi leđa...Stvorile su se religije koje se većinom zasnivaju na strahu..Ja sam te uvijek tražila svuda i vidjela svuda,samo ne u nedokučivosti i nedodirljivosti..Gledala sam te u kapima rose,koji su krasili predivno satkanu paukovu mrežu,u hladno, magleno jutro..Vidjela sam te u razigranom vjetru,koji je u krošnjama drveća pjevao pjesme postanka,ali i kad je oluja prijetila da ostavi pustoš,i tada sam te,zadivljena,gledala iza kišnog okna,bez straha..Grlila sam te kroz sve stvoreno,dok te nisu počeli odvajati od mene,misleći da mi te približavaju..Počeli su me učiti o tome, kako ti izgledaš (a ti-najljepši-lika nemaš) kako se treba ponašati u tvom prisustvu,jer..ne daj bože nasmijati se,kad se o tebi govori, kao da si ti gost koji će se smrtno uvrijediti ako me savlada trenutak spontanosti,nevezan uz tebe...Govorili su, kako se tvoja ljubav treba zaslužiti,i čak odredili ritam davanja te ljubavi..Ljubav,koja je tako divna i slobodna, postala je roba za trgovanje...Koliko ti je damo, toliko ćemo je od tebe dobiti natrag, inače,ne vrijedi ni pokušati voljeti..Od onog divnog nježnog i snažnog boga,postao si nemilosrdan i osvetoljubiv bog-sa svim karakteristikama čovjeka,jer..kako bi te drugi razumjeli,ako ne bi bio kao oni?

Što su to učinili od tebe,ljubljeni moj bože,moj prijatelju,Stvoritelju duše moje?

Ljubav koju si nam dao, postaje trgovina.Ako sam dovoljno ljubio druge (a najmanje sebe,jer ti si ovdje radi drugih),ako činim puno dobrih djela, ako sve u životu činim radi tebe,ti ćeš mi zauzvrat osigurati mjesto kraj sebe..Ili,u krajnjem slučaju,ako sam u tvojoj milosti,bit ću bogat, zdrav,uspješan...

Kaži mi, bože,koliko ima onih koji su te spremni voljeti,da im sve to oduzmeš?Da te vole, čisto samo zato,što postojiš,što si im darovao svjesnost tvoje ljubavi?

Sa ljubavlju se trguje,broje se izgovorene molitve,broje se činovi dobrote,sve postaje bezbroj brojeva...Koliko ima duša,koje se i oblače u tvoje odore ćudorednosti,izigravajući anđele svjetla,busajući se u prsa, kako će baš one pokazati put do tebe,a zapravo vješaju toj malenoj djeci,koja žele istinskog tebe,vješaju im mlinski kamen oko vrata..Pravi anđeli su u sjeni..Negdje,u nekim uličicama,na hladnoći svijeta, među srcima beskućnika,ne u palačama i na luksuznim jahtama...Oni se skrivaju na bolesničkim krevetima,u srcima onih umirućih,koji ne povezuju svoju bolest sa nedostatkom tvoje ljubavi...Predragi moj..Sve je to igra samoljublja ljudskog...Izmislili su zakone,pripisali ih tebi, jer,ako krene po zlu,neće kriviti sebe, nego opet-tebe..I bez tih zakona, davno davno,ljudi su živjeli s tobom u srcu,i nije bilo toliko obijesti i zla kao danas..Ako i jest..nije se tebe krivilo, nego samo i uvijek SEBE..

Kroz sve se provlači strah,strah kao jedini način da se zadobije tvoja ljubav...Mirijade duša koje su živjele ne znajući za zakone,same su u sebi,uz pomoć tvojih darova-ljubavi i slobodne volje,divno i mirno odživjeli život..Bez pakla i raja..Pakao je odvojenost od tebe-raj-spoznaja tvoje ljubavi..Treba li nam uopće više..Čemu posrednici, čemu glasnogovornici?Ti si u svakom od nas,i ti ćeš jednom rastopiti sve maske nametnutih bogova,kad uronimo u tvoje svjetlo..Ja to znam..I znam da ćeš me zagrliti,upravo zato, što te želim voljeti onako kako ti želiš da te volim: kao cvijet-koji ne razmišlja zašto cvjeta-koji je stvoren da ljubi nebo..Ili dijete,koje trči svome ocu u zagrljaj, bez obzira koliko je u svojoj zaigranosti pogrešaka načinilo...

Ja samo želim da prestane postojati instant bog,koji se prilagodjava svakom džepu duše,i kojega se,potrošenog odbacuje kao staru ambalažu...Ti si jedan jedini,dobri,dragi prijatelj,brat i otac,ti si uvijek isti-nepromjenljiv i vječan,nepotkupiv i savršen,a opet,tako širok i beskrajan u opraštanju...Zar tražim puno ako želim da te svi vide i osjete kao što te ja vidim i osjećam..

Ljubim te!