Za nekoga kažemo da ‘zaobilazi istinu’ što samo kulturnije znači da laže bez da trepne. Ne bi li na isti način svi mi trebali promatrati patrijarhe ili Papu, te biskupe, vladike i svakoga drugoga u crkvenoj hijerarhiji? Papa & Company dobro znaju koliko su samo nepravde nanijeli sirotoj Istini od koje i dalje kriju mnoge stvari. Na primjer, crkva—i to najviše katolička—je kroz istoriju pokupila mnoge unikatne knjige, manuskripte, zapise i slično, i time stekla punu kontrolu oko činjenica vezanih za stvaranje i razvoj hrišćanstva, te mita oko Isusa. Što je gore, sakrili su i lišili čovječanstvo nebrojenih izvora napredne ljudske misli koje su nastajali kroz civilizaciju. Zato ako se ne boje Istine, neka svima širom otvore vrata Vatikanske biblioteke i sličnih mjesta gdje se čuvaju drevni pisani materijali. Nadam se da će to u jednom momentu i na bilo koji način izaći na vidjelo.

Naravno, nisu pape jedini krivci. (Baš sramota šta mislim o direktnim božjim predstavnicima na Zemlji.) Sveštenstvo je uvijek na sebe uzimalo ulogu onoga ko treba drugima da ‘objasni’ nešto što je u biti samo priča za malu djecu a ne atomska fizika. Recimo, šta li je Bog mislio kada je izdao zapovijest: Ne ubij? Da bi nam se to objasnilo, stvorena je parazitska armija, koja za ova i slična tumačenja završavaju visoke škole kako bi ova učena grupa vršila ulogu mosta između ‘Knjige’ i ostalih. Zato i ispada da su samo oni u stanju da shvate i interpretiraju što je napisano. Da budemo jasni, sve što je u svetim knjigama napisano, prepravljano je po periodima kako bi to njihovo stvaralaštvo opet odgovaralo datom vremenu, mjestu, a posebno vrsti odnosno sistemu i načinu vladavine. Nije li zapisano da je sam Isus rekao: “Daj caru carevo, a Bogu božije.” Dakle, i pored svih napora da nam se Isus prikaže kao borac za pravdu, crkva koristeći njegov moralni imidž traži da redovno plaćate takse sekularnim vladarima kako ne bi došla sa njima u sukob, ali da svakako ostavite nešto i za crkvu. Bez obzira da li možete da izvrnete džepove ili ne. A ovo je samo jedan od brojnih primjera dvostrukih moralnih standarda na koje nailazimo u Bibliji.

• Smiješna mi je i praksa da u mnogim zemljama prije nego što svjedočimo na sudu, pruže nam Bibliju da na nju stavimo lijevu ruku, a zatim podignemo desnu kako bi se zakleli da ćemo govoriti istinu. Time se najozbiljnije prihvata da neće biti lažnih svjedočenja. I to se događa u zgradi suda koja vrvi od advokata, dakle onih kojima je laž u krvi!?! I ja sam se također dva-tri puta zakleo na sudu položivši ruku na Bibliju, što me po samoj prirodi mojih ateističkih pogleda vjerovatno nije obavezalo na: “Zaklinjem se da ću reći cijelu istinu, ništa drugo nego istinu, tako mi Bog pomogao.” Naravno, mogao sam zatražiti da mi za zakletvu umjesto Biblije daju Ustav, ali šta bi bilo da je sudija vjernik—i to duboki—pa da zaključi kako pred sobom ima jednog od izroda današnjeg nemoralnog društva, kojemu pored svih njegovih zaklinjanja ne treba vjerovati.

Manipulativnost katoličke crkve ne staje samo kod očitih obmana. Crkva je progurala da je apsolutno sve podložno tumačenjima iz ‘Knjige’ i da bi se mnogi problemi mogli lako spriječiti samo da se slijedi šta crkva govori. Zato ćete naći i ‘istorijsku činjenicu’ da je Rimsko carstvo propalo uslijed ‘nedostatka morala.’ Da je to tačno, danas sigurno ne bi bilo ni Vatikana. Moramo imati u vidu da moral i politika nisu nikada djelovali u skladu; kako tada, tako i danas. Istorijska je istina da se Rimsko carstvo nakon vijekova procvata našlo u ekonomskoj stagnaciji, jer je postalo toliko geografski rašireno da nije više bilo moguće obezbijediti potrebna finansijska sredstva da bi se očuvalo. Trebalo je voditi skupe kaznene pohode i održavati red u dalekim pokrajinama. Armija starog Rima nije bila ni malo jeftina stavka u državnom budžetu. Vojnici nisu bili produktivni članovi društva jer su bili plaćenici koji su potpisali na 25 godina službe, nakon čega bi dobili državnu penziju ili im je dat komad zemlje u vlasništvo. Istovremeno, oni koji su ratovali nisu mogli da budu istovremeno zemljoradnici ili zanatlije. Ovakva situacija je dovela do toga da su razni troškovi oko održavanja vlasti, za vojsku, administraciju, gradnju infrastrukture ili za druge društvene poduhvate i održavanje istih, jednostavno došli u raskorak. Ipak, podsjetimo se da je Rimsko carstvo postojalo preko 1600 godina; Istočno Rimsko carstvo je konačno nestalo 1453 godine, i to padom Konstantinopola u ruke Turaka.

Gore spomenuti problemi imperije uz mnogonacionalnu raznolikost stanovništva, raznolikih tradicija te vjerskih običaja, bili su vjerovatno osnovni razlozi koji su rukovodili Konstantina I da uvede hrišćanstvo kao zvaničnu državnu vjeru i time postigne monolitnost unutar Imperije, dok je on lično nastavio da prinosi žrtve svom bogu, Sol Invictusu. Međutim, kroz hrišćanstvo su Rim i Vizantija pomogli formiranju stada poslušnih sa kojima se može lakše manipulisati putem hrišćanskih postavki: ...svaka vlast je od Boga... daj caru carevo… ko se lati mača, od njega će poginuti… pruži i drugi obraz… strpi se; pravi život počinje tek na onom svijetu. Konstantin I je shvatio važnost učenja i poruke hrišćanstva u očuvanju mira i reda unutar države, a u suprotnosti za dotadašnji mnogobožački i prevaziđeni prilaz naslijeđen od Grka. To je sve mudro utkao u Bibliju, koja je u svom današnjem obliku i pod njegovim nadzorom rođena u Nikeji.

Kada smo već kod morala moram dodati da je po meni nekadašnji ateistički jugoslovenski moral bio bolji nego što je danas u svakoj od sedam naprasno vjerski orijentisanih i demokratskih zemalja bivše Juge!

Treba ipak istaći da je religija u mnogim slučajevima igrala pozitivnu ulogu povezujući ljude unutar iste grupe, da je pozitivno uticala na stvaranje individualnog i društvenog morala, pomagala vladama da vladaju sa manjom upotrebom sile, te davala nadu ogromnoj većini osiromašenih i bespravnih kako bi istrajali obzirom da je za većinu svakodnevni život bio pravi pakao. Znamo također da bi Jevrejima bilo nemoguće da se održe u dijaspori bez snažnog elementa vjerskog zajedništva. Većina vjernika i predstavnika crkve—od kaluđera to samog vrha srkve—ubijeđeni su u postojanje svetog trojstva i svega što stoji u Bibliji, i čine sve da se ponašaju po visokim moralnim normama. Tu treba da se posebno istakne pozitivna uloga žena koje služe Bogu, i koje su kroz istoriju nesebično pružale pomoć onima kojima je trebala. I pored svega, bilo bi neispravno prihvatiti postavku koju crkva propovjeda da bi bez vjere vladao haos. To je proizvoljna tvrdnja obzirom da u svakom društvu postoji način i metod kako da se isto postavi, sprovede, i nadgleda. Primjera radi, haos nije vladao u faraonskom Egiptu. Da li je taj način hrišćanski ili je nekakav drugačiji, to opet zavisi od drugih elemenata datog društva. Treba se podsjetiti da su Deset zapovjedi ili slične kuranske odredbe formirane i u sekularnim društvima, jer su bile dio društvenih potreba na kojima su se često temeljili zakoni. Kao takve su također adoptirane od komunista gdje su na mjesto Boga postavljeni komunistički bogovi.

Negdje skoro, Kanađanin Tom Harpur (Rhodes Scholar u Oxfordu, anglikanski sveštenik, pisac, bivši profesor Novog Testamenta na Univerzitetu u Torontu, bivši editor za religiju u listu sa najvećim tiražom u Kanadi, itd.) šalje mi u jednom emailu neki materijal i na kraju dodaje znajući da nisam vjernik: ‘Ja vjerujem kako mozgom tako i u ‘srcem’ ali poštujem i one koji će to jednom ipak naći ali za sada ne uspijevaju.’ Poštovani Tome, shvatamo se: jednom propovjednik, uvijek propovjednik. Ali i pored toga da je on bio i ostao duboki hrišćanski vjernik—uz njegovo ogromno iskustvo oko istorije hrišćanstva uz 17 napisanih knjiga—Tom Harpur ipak nije bježao od Istine koja mu je potvrdila činjenice da su rana crkva i tadašnja politika pomiješale stvarno oko nestvarnog, i napravile ogromne pogreške. U svojoj knjizi ‘Paganski Hrist’ Harpur je povezao na svoja prethodna istraživanja na radove Alvin Boyd Kuhna, Geoffrey Higginsa i Geralda Masseya, koji su čak u 19. vijeku tvrdili da osnovne ideje judaizma i hrišćanstva dolaze iz faraonskog Egipta. Po Harpuru i ovoj trojici, zaključak je jedinstven: negdje krajem III vijeka, hrišćanske vođe su počele da samovoljno interpretiraju Bibliju. (Pitam se, da li to možda ima neku vezu sa nikejskim koncilom?)

Naravno, teolozi ostaju teolozi pa tako i Harpur, te pokušavaju da spasu što se spasiti može. Oni zaključuju da se niko do tada nije čak ni pretvarao da interpretira Bibliju kao literarno tačnu, jer se u istoj radilo o simbolici i mitologiji. Na primjer, tadašnji koncept je bio da je bog u nama, a ne da sjedi negdje iznad oblaka. Daljnja greška je napravljena i time da su se tumačenja pogrešno povezala sa navodnim rođenjem, životom, i učenjima Isusa. Čak i po Harpuru kao vjerniku nema čvrstih dokaza da je Isus postojao, te da su ‘dokazi’ učenja Isusa dio starih egipatskih religioznih ideja, s tim da istovremeno postoje uske paralele izmedju Isusa te Grčkih, Indijskih, i Budističkih mitova.

Kada smo kod ovoga, primjetićete nešto interesantno kod visoko obrazovanih osoba pa čak i priznatih naučnika. Neki od njih kao i Harpur mogu da prihvate da Isus nije postojao u obliku kako ga crkva prikazuje, ali ipak prihvataju da se hrišćanstvu treba prikloniti. Samim tim, postojanje Boga i stvaranja ostaje neupitno. Da ne bih iznosio vlastite zaključke, povezaću se sa određenim znanjem i asocijacijama i ostaviti vama da o ostalom zaključite sami. Radi se o eksperimentima koje na Laurentian University Sudbury, Kanada, vrši profesor Michael Persinger. Putem aktiviranja slabog magnetnog polja na određen dio mozga on postiže efekte promjene stanja istog, koje kod nekih ispitanika može da prouzrokuje neobična mentalna iskustva. Nakon ovog eksperimenta, neki od testiranih bi tvrdio da je bio u bestežinskom stanju, da je vidio svoje tijelo udaljeno na par metara od sebe, ili da je primjetio par nekih ‘subjekata’ kako stoje okolo, i slično. Dakle, eksperiment kod određenih osoba postiže izmjenjeno stanje svijesti gdje individua osjeća da se sa njima ‘nešto događa.’ Istovremeno se zna da su neke osobe više osjetljive na vanjske uticaje uključujući elektromagnetizam, pa su različiti intenziteti i rezultati sasvim mogući. Ovo se opet dalje veže sa odredjenim akcijama naših čula na reakcije vlastitog okruženja. Ako ste ikada imali sreću da se zaljubite ‘na prvi pogled,’ onda imate dobra lična iskustva oko toga šta pravi momenat uz istovremen uticaj na sva naša čula (vida, mirisa, zvuka i dodira) može da proizvede. Kod mene, miris određenog parfema na ulici izaziva jasne asocijacije sa prošlošću. Kolektivno, takav osjećaj može također da proizvede izvođenje nacionalne himne ili dizanje državne zastave.

Imajući ovo u vidu, pojedinac može da se nađe u specijalnom okruženju kao što je crkva gdje dolazi do istovremenog nadražaja svih čula kroz miris tamjana, crkveno pjevanje, zvuk crkvenih orgulja, arhitektonsku monumentalnost interijera uz vizuelne detalje ambijenta, te osjećaj pripadnosti grupi istomišljenika koji se tu, rame uz rame, nalaze. Sve to kombinovano—nadražaji vida, sluha, dodira i mirisa—može u trenu da se ‘ucrta’ u naš mozak kao nekakav specifičan i pozitivan osjećaj. Kada se ovo ponavlja kroz više posjeta crkvi, isto dovodi do osjećaja gdje jedinka postaje sve bliža Bogu. Taj momenat reakcije jednog ili više naših čula koji djeluje u djeliću sekunde, naziva se ‘okidač.’ Zato je logično da će slijedeći put kada osoba uđe u crkvu, bilo koji od spomenutih elemenata ili svi zajedno mogu da budu ‘okidači,’ koji će dovesti osobu u to ranije iskušeno prijatno stanje. A podsjetimo se po ko zna koji put da naš mozak ne zna šta se stvarno dogodilo a šta nije. U svakom slučaju, ovo je interesantan eksperiment koji baca više svjetla na važnost vanjskih uticaja, i koji na određen način pokazuje šta i kako može da utiče na nečije individualno shvatanje bez da takva jedinka svjesno aktivira vlastiti mehanizam o tome kako bi da se osjeća.

Ali kler po svojoj esnafskoj orijentaciji i kroz komplikovan aparat laži, podvala, subjektivnih interpretacija i sakrivanja istine, zna dobro šta su sve autori i prepisivači učinili od starih priča, predanja i kojekakvih vjerskih bajki. Klerik ili prepisivač tj., davni skribe (u katoličanstvu je to bilo isključivo sveštenstvo) je bio onaj koji bi prepisivao postojeće ili prevodio sa hebrejskog ili grčkog na druge jezike. U periodu apostolskog i ranog crkvenog hrišćanstva, materijal je prevođen na grčki, a kasnije na latinski. Tu bi oni radili u zavisnosti od svojih sposobnosti, ali bi ponekad u svom profesionalnom entuzijazmu u kombinaciji sa neznanjem ocijenili da bi bilo bolje da se nešto drugačije napiše nego kako je prenešeno, viđeno, ili zapisano. To bi onda drugi prepisivač slično napravio, pa treći, deseti… I sada nam neko iz crkvenih krugova autoritativno tvrdi kako je kompletna Biblija rezultat rada 46 autora (od kuda im ovaj broj, to samo Bog zna), i da je kao takva istorijska istina.