Pad čovjeka

Mogli smo promatrati da prije pada svijest nije imala svoje žarište u fizičkom svijetu. Čovjek nije bio svjestan rasplođivanja, rođenja niti smrti. Anđeli koji su njegovali životno tijelo i na njemu radili (jer ono je sredstvo rasplođivanja), upravljali su rasplođivanjem i dovodili spolove zajedno u razna doba godine, kod čega su koristili Sunčeve i Mjesečeve snage u doba koje je bilo najpovoljnije za plodnost. Ne početku je veza za dionike bila nesvjesna ali kasnije je rodila trenutnu fizičku spoznaju. Doba trudnoće nije bilo povezano nikakvim poremećajem i porod se odvijao bezbolno za vrijeme dubokog sna majke. Rođenje i smrt nisu bili povezani s nikakvim lomom u svijesti i prema tome za Lemurijanca nisu postojali. Njihova svijest je bila upravljena prema unutra. Oni su fizičke stvari opažali na duhovan način tako kako ih mi doživljavamo u stanju sna - gdje su svi naši doživljaji u našoj nutrini.

Kada su se njihove oči otvorile i njihova se svijest upravila na činjenice fizičkog svijeta, uvjeti su se promijenili. Rasplođivanje više nisu vodili anđeli nego čovjek koji nije poznavao djelovanje Sunčevih i Mjesečevih snaga. On je i spolno djelovanje zloupotrijebio kada ga je upotrijebio za zadovoljavanje osjetilnog uživanja - s posljedicom da je trudnoća vremenom bila povezana s bolima. Od tada je njegova svijest dobila svoje žarište u fizičkom svijetu, iako on stvari nije vidio u jasnim obrisima sve do kraja atlantske epohe. Malo pomalo dolazio je do spoznaje smrti kroz lom koji je nastao u njegovoj svijesti kada je smrću bio prenesen u više svjetove i kod ponovnog poroda bio vraćen u fizički svijet.

Otvaranje očiju ovako se odvijalo. Sjećamo se da je kod diobe spolova muž postao izraz za volju koja je jedan dio dvostruke duševne snage, dok je žena izražavala drugi dio, maštu. Kad žena ne bi imala mašte, ona ne bi mogla izgraditi novo tijelo u svom trbuhu i kad sjeme ne bi bilo otjelovljenje čovječje volje ono ne bi moglo izazvati prodor i na taj način početi proces klijanja, koje se pokazuje u daljnjem povećanju jajeta. Ove snage-blizanci, volja i mašta, potrebne su da se rodi tijelo. Ali otkad su spolovi odijeljeni jedan dio te snage ostaje u nutrini individua, a samo se izdani dio upotrijebi za rasplodnju. Odatle potrebe da se individuum, koji izražava samo jednu vrstu duševne snage, poveže s drugim, koji posjeduje nadopunjavajuću duševnu snagu. Onaj pak dio duševne snage, koji nije bio upotrijebljen za rasplodnju, iskoristit će se za unutarnji rast. Dok je čovjek čitavu duplu spolnu snagu koristio za rađanje nije ostalo ništa za njegov duševni rast. Ali otkad je dio ostao neiskorišten, njega je unutra stanujući duh upotrijebio za izgradnju mozga i grkljana.

Tako je čovjek dalje gradio kroz čitav kasniji dio lemurijske i prve 2/3 atlantske epohe dok nije postao misaono biće, svjesno i sposobno stvarati zaključke.

I kod čovjeka je mozak članak koji povezuje duh s okolnim svijetom. On o vanjskom svijetu može nešto znati samo posredovanjem mozga. Osjetila su samo posrednici između vanjskih utisaka i mozga, a mozak je instrument koji ove utiske procjenjuje i povezuje. Anđeli pripadaju jednom drugom razvojnom redu i nikada nisu bili zatvoreni u nekom tako gustom i polaganom nosaču kao što je naše fizičko tijelo. Oni su naučili steći mudrost bez fizičkog mozga. Njihov najniži nosač je životno tijelo. Njima je mudrost bila darovana a da nisu morali do nje dolaziti kroz fizički mozak.

Naprotiv, čovjek je morao "pasti u rasplodnju" i za svoje znanje raditi. Duh koji je izgradio mozak putem dijela spolnih snaga upravljenih prema unutra, da bi stekao znanje o fizičkom svijetu, hrani i gradi i današnji mozak. Čovjek se udaljava od svog vlastitog puta kad rađanje koristi za sebične svrhe. Anđeli ne. Njihove duševne snage se nisu dijelile, zato su oni mogli izdavati dvostruku snagu bez sebičnog zadržavanja.

Snaga koja ide prema van da bi stvorila novo biće, jest ljubav. Anđeli su izdali svu svoju ljubav bez sebičnosti ili strasti i zato je u njih tekla kozmička mudrost.

Čovjek izdaje samo dio svoje ljubavi, ostatak sebično zadržava i upotrebljava za to da izgradi svoje unutarnje organe izražavanja, da sebe samoga poboljšava. Tako postaje njegova ljubav sebična i osjetima. S jednim dijelom svoje stvaralačke, duševne snage on sebično ljubi drugo biće, jer traži suradnju za rađanje. S drugim dijelom svoje stvaralačke duševne snage on misli (također iz sebičnih razloga), jer želi znanje.

Anđeli ljube bez strasti, ali čovjek je morao proći kroz sebičnost. On mora za mudrošću čeznuti i sebično raditi, da bi postigao nesebičnost na višem stupnju.

Anđeli su mu pomogli rasplođivati se, pa i nakon okretanja dijela njegove duševne snage. Oni su mu pomogli izgraditi fizički mozak, ali nisu ništa znali o tome što se iz toga može izleći, jer takav instrument nisu imali, a nisu znali ni neposredno govoriti stvorenju s mozgom. Sve što su učinili bilo je da bdiju nad fizičkim izražavanjem ljudske ljubavi i da ga usmjeravaju uzbuđenjima na nevin način i pun ljubavi - da mu uštede boli i smetnje koje su povezane s upotrebom spolne snage bez mudrosti. Da je takav režim dalje trajao čovjek bi bio ostao Bogom upravljani automat i nikada ne bi došao do osobnosti i individualnosti. Da je to ipak postao može zahvaliti mnogo osuđivanoj klasi bića koju zovemo luciferima.

Duhovi - luciferi

Ovi duhovi su bili razred zaostalih u životnom valu anđela. U periodi Mjeseca oni su napredovali daleko ispred velike množine onih koji su sada najnapredniji našeg čovječanstva. Oni nisu tako daleko napredovali kao anđeli koji su bili pioniri periode Mjeseca, ali su još uvijek bili tako daleko ispred našega čovječanstva da im je bilo nemoguće uzeti fizičko tijelo, kao što smo mi učinili. A ipak nisu mogli steći znanje bez nutarnjeg organa, bez fizičkog mozga. Oni su stajali između čovjeka koji ima mozak i anđela koji ga ne treba, ukratko oni su bili polubogovi.

Tako su bili u ozbiljnom položaju. Jedini način za iznalaženje puta izražavanja i sticanjaznanja bio je da se služe fizičkim mozgom čovjeka, kao što su se mogli i sporazumjeti s ljudskim bićem proviđenim mozgom, što anđeli nisu mogli. U kasnije doba lemurijske epohe čovjek nije vidio fizički svijet kao što ga mi danas vidimo. Njemu je svijet požuda bio mnogo stvarniji. Imao je svijest kao u snu - unutarnju svijest slike - za svijet izvan sebe nije znao. Luciferima nije bilo teško sporazumjeti se s njegovom unutarnjom svijesti i njegovu pažnju obratiti na vanjsku formu koju do tada još nije bio opazio. Oni su mu rekli kako bi mogao prestati biti samo rob vanjskih moći, kako bi mogao postati svoj vlastiti gospodar i sličan Bogovima, "mogao razlikovati dobro i zlo". Također su mu objasnili kako se ne treba bojati ako njegovo tijelo umre, jer on ima u sebi unutarnju sposobnost stvarati nova tijela bez pomoći anđela. Sva su ova saopćenja imala svrhu da uprave njegovu svijest prema van radi stjecanja spoznaje.

To su luciferi činili da kroz to profitiraju - da steknu spoznaju kako ju je čovjek stekao. Oni su mu donijeli boli i patnje gdje ih prije nije bilo, ali su mu donijeli i neprocjenjivi blagoslov oslobađanja od vanjskih upliva i vodstava, i na taj ga način bacili na put razvoja njegovih vlastitih duhovnih snaga, razvoja koji će ga svojevremeno osposobiti da stekne takvu mudrost kakvu imaju anđeli i druga bića, koja su ga vodila prije nego je stekao svoju slobodnu volju.

Prije nego su luciferi-duhovi čovjeka prosvijetili on nije poznavao bolesti, ni boli, ni smrti. To je sve nastalo od nerazumne upotrebe rađalačke djelatnosti i njene zloupotrebe za udovoljavanje osjetilima. Životinje u svom divljem stanju niti su bolesne niti trpe boli, jer se njihovo rasplođivanje odvija pod mudrom brigom i vodstvom grupnog duha samo u ono doba godine, koje je povoljno za taj proces. Spolno djelovanje određeno je za svrhe održanja vrste, a ne za udovoljenje osjetilnih naslada.

Da je čovjek ostao Bogom vođeni automat on ne bi do ovoga dana poznavao bolesti, boli ni smrti ali on bi bio ostao bez svijesti i neovisnosti što je primio prosvijetljenjem luciferskih duhova, "svjetlonoša", koji su mu otvorili oči za razumijevanje i učili ga da svoja mutna opažanja upotrijebi za stjecanje znanja o fizičkom svijetu, kojega je predodređen osvojiti.

Od tog su vremena radile dvije snage u čovjeku. Jedna je ona anđela koji nova bića u majčinu tijelu grade kroz ljubav koja je upravljena prema dolje radi daljnjeg rađanja. Oni su nastavljači naše rase.

Druge snage su one luciferske koje su poticatelji za svaku duhovnu djelatnost uz pomoć drugog dijela spolne snage, koja je upravljena prema gore, za izgradnju mozga.

Atlantska rasa

Vulkanske erupcije razorile su veći dio lemurijskog kontinenta i na mjesto njega nastao je atlantski kontinent, tamo gdje danas stoji atlantski ocean.

Materijalistička znanost vođena Platonom pokazala je da ima razloga vjerovati da je taj kontinent postojao. Okultna znanost zna da je postojao i njoj su poznati uvjeti u kojima je postojao. Stara Atlantida razlikovala se u mnogo čemu od današnjeg svijeta. Najveća razlika se odnosila na sastav zraka i vode u ono vrijeme.

S južne strane planeta dolazio je vrući vlažni dah vulkana, koji su još bogato radili. Sa sjevera je strujao prema dolje ledeni dah s polarnih krajeva. Kontinent Atlantida bio je područje na kojem su se sretale te dvije struje i njena je atmosfera zato bila stalno ispunjena debelom mutnom maglom. Voda nije bila tako gusta kao sada nego je sadržavala veliku količinu zraka. Mnogo se pare također zadržavalo u teškoj zaparenoj atmosferi.

Kroz ovu atmosferu Sunce nikada nije jasno sijalo. Bilo je kao naše ulične lampe za guste magle. Bilo je moguće samo par koraka daleko vidjeti i obris malo udaljenijih predmeta je bio mutan i neodređen. Čovjek je bio vođen više unutarnjim opažanjem nego vanjskim gledanjem.

Ali nije se samo Zemlja razlikovala nego se je i čovjek bitno razlikovao od sveg što sada postoji na Zemlji. On je imao glavu, ali gotovo nikakvog čela. Njegov mozak u tom dijelu nije bio razvijen. Glava je išla od mjesta iznad očiju gotovo ravno prema natrag. Uspoređen s današnjim čovjekom bio je div. Njegove su ruke i noge razmjerno prema trupu bile mnogo dulje nego naše. Namjesto hodanjem on se kretao letećim skokovima, slično klokanu. Imao je male svjetlucave oči. Njegove vlasi kose su bile opore, sjajne, crne i u prorezu okrugle. Po tome što su u prorezu okrugle razlikuju se još u današnje dobe potomci atlantske rase od arijske rase, koje su vlasi uvijek u prorezu ovalne. Uši Atlanta bile su postavljene na glavi mnogo više prema natrag nego kod Arijaca.

Viši nosači Atlanta u odnosu prema fizičkom tijelu nisu bili u koncentričnom položaju kao naši. Duh još nije stanovao sasvim unutar tijela. Bio je još djelomično izvana i zato nije mogao svojim nosačima ravnati istom lakoćom kao kada bi bio potpuno unutra. Glava životnog tijela bila je izvana i ležala je daleko iznad fizičke glave. Između obrva i otprilike pola cola ispod površine kože jedno je mjesto koje korespondira s jednim mjestom u životnom tijelu. To mjesto nije sluzna žlijezda koja leži mnogo dublje u glavi fizičkog tijela. Moglo bi ga se nazvati "korijenom nosa".

Kada se ova oba mjesta u fizičkom i životnom tijelu sastanu kao u čovječanstvu naših dana, to ih vidovnjak vidi kao crnu točku ili bolje reći kao praznu mrlju, kao nevidljivo srce plinske lampe. To je sjedište čovječjeg duha, najsvetije od svega svetog u čovječjem tijelu, za sve zatvoreno osim za ego koji unutra stanuje, čiji je to dom. Izvježbani vidovnjak može s više ili manje točnosti vidjeti sva tijela koja čine čovjekovu auru, samo se ovo mjesto pred njim krije. To je "Izis" koje koprenu nitko ne može prodrijeti. Niti najrazvijenije zemaljsko biće ne može vidjeti ego najniže razvijenijeg bića. To i samo to je na Zemlji tako sveto, da je apsolutno sigurno protiv provale.

Ove obje točke o kojima smo govorili, jedna u gustom tijelu i druga u životnom, bile su u čovjeku rane atlantske epohe jedna od druge daleko udaljene. Kod životinje naših dana isti je slučaj. Glava životnog tijela konja daleko je izvan fizičke glave.

Uslijed ove udaljenosti između te dvije točke bilo je opažanje Atlanta mnogo oštrije u nutarnjim svjetovima nego u gustom fizičkom svijetu, koji je bio zamračen atmosferom debele teške magle. Ali tokom vremena postala je atmosfera polako jasnija. U isto vrijeme dolazila je navedena točka životnog tijela sve bliže i bliže točki fizičkog tijela. Tako kako su se obje točke međusobno približavale gubio je čovjek malo pomalo doticaj s unutarnjim svjetovima. Oni su postajali mutniji koliko fizički svijet u obrisima jasniji. Konačno, u zadnjoj trećini atlantske epohe, sastala se točka životnog tijela s odgovarajućom točkom fizičkog tijela. Tada se čovjek potpuno probudio za gusti fizički svijet, ali u isto je vrijeme većina ljudi izgubila sposobnost gledati nutarnje svjetove.

U ranije doba atlantske epohe čovjek nije jasno vidio obrise drugog, ali on je vidio dušu i bio odmah obaviješten o njenim svojstvima. Duhovno primanje točno gaje učilo kako ima s drugima postupati i kako može nedaće izbjeći. Bio je to velik gubitak kada su mu duhovni svjetovi izblijedili.

RMOAHALI su bili prva atlantska podrasa. Imali su samo malo pamćenja i to je malo bilo uglavnom zaposleno osjetilnim opažanjima. Oni su se sjećali boja i zvukova i tako su u stanovitoj mjeri razvili osjećaje. Lemurijci nisu imali osjećaja u finijem smislu riječi. Imali su osjećaj opipa, mogli su imati osjećaj fizičkog bola kao i ugodnosti, ali nisu imali duhovni - veselja, žalosti, simpatije i antipatije.

S pamćenjem došli su Atlanti do prapočetaka govora. Razvili su riječi i nisu više upotrebljavali zvukove prirode kao Lemurijci. Rmoahali su počeli stvarima davati imena. Oni su još bili duhovna rasa i njihove su duševne snage bile kao snage prirode. Njihove riječi nisu bile samo imena stvari nego je u njima ležala snaga. Smatrali su da su one duh, govor im je bio svet kao najviši neposredni izraz duha. Ta se snaga nikada nije zloupotrebljavala za brbljanje, upotrebom govora rasa je postala sposobna da dovede svoju vlastitu dušu u vezu s dušom stvari u vanjskom svijetu.

TLA VATI su bili druga atlantska rasa. Već su oni počeli osjećati svoju vrijednost kao odvojena ljudska bića. Postali su častoljubivi. Tražili su da se njihova djela pamte. Pamćenje je postalo faktor u životu zajednice. Sjećanje na djela stanovitih ljudi navelo je grupu da izabere vođu koji se je iskazao velikim djelima. Tu je klica kraljevstava.

Uspomena na djela zaslužnih ljudi pružala su se čak na vrijeme iza smrti tog čovjeka. Počelo se častiti uspomene predaka i njih obožavati. To je početak neke vrste štovanja kakvu su zadržali još danas neki Azijati.

TOLTECI su treća atlantska rasa. Oni su još dalje razvili ideju štovanja predaka i osnivali monarhije i nasljedstvo.

Poštovali su ljude radi djela njihovih predaka a imali su za to i razlog, jer je kroz posebni odgoj onog vremena otac imao vlast svoje osobine prenijeti na sina. Odgoj se sastojao u tome da su se slike važnih životnih zbivanja iznosile pred djecu, pa kako se svijest u ono doba sastojala uglavnom od nutarnjih slika, bila je to dobra metoda da se nešto ucijepi u čovjeka. Sinje tako nasljeđivao svojstva oca.

Među Toltecima se počelo cijeniti i iskustvo. Čovjek s raznim praktičnim znanjima bio je poštovan i tražen. Pamćenje je tada bilo veliko i točno - naše je današnje ništavno prema onom. Tada se je sve rješavalo sjećanjem na slične slučajeve iz prošlosti. Ako nije bilo analogije, morali su "misliti".

U to doba nalazimo i početak odvojenih naroda. Grupe ljudi sa sličnim sklonostima i običajima počele su napuštati svoje stare domove i osnivati nove kolonije i stvarati nove običaje prema novim potrebama. Izabrali su kraljeve i dali im veliku vlast da vladaju narodom. Mase su im iskazivale veliko poštovanje, jer su to bili doista kraljevi po milosti Božjoj.

TURANCI su 4. atlantska rasa. Oni su bili osobito zlobni i strašno sebični. Gradili su hramove u kojima su kraljeve štovali kao Bogove - koji su krajnje tlačili bespomoćne niže klase. Cvala je crna magija najgore i najodvratnije vrste.

PRASEMITI su bili 5. i najvažnija atlantska rasa, jer u njoj nalazimo prve klice misaone djelatnosti. Oni su rasa-klica za 7. rasu sadašnje arianske epohe.

U polarnoj epohi čovjek je stekao fizičko tijelo kao instrument za djelovanje. U hiperborejskoj dodano je životno tijelo da bi dobio slobodu kretanja potrebnu za djelovanje. U lemurijskoj epohi osjećajno je tijelo dalo poticaj za djelovanje.

U atlantskoj epohi čovjek je dobio intelekt da bi djelovanju dao uzroke, ali kako je ego bio izvanredno slab a priroda požude jaka, to se je novorođeni intelekt povezao s osjećajnim tijelom i iz toga je proizišla sposobnost lukavstva koja je osnovni uzrok svih zloba srednje trećine atlantske epohe.

U arianskoj epohi trebao je ego putem rada u intelektu razviti misli i snagu rasuđivanja da bi zauzdao požudu, koja je trebala voditi stjecanju duhovnog usavršavanja. Tu sposobnost mišljenja i stvaranja ideje čovjek je stekao na račun gubitka vlasti nad životnim tijelom tj. vlasti nad prirodom.

Mislima i intelektom današnji čovjek može imati samo vlast nad rudama i kemikalijama, jer njegov je intelekt sada na prvom ili rudnom stupnju svog razvitka, kao njegovo fizičko tijelo u doba Saturnove periode. On nema moći nad životom bilja ili životinja. U svom sadašnjem stanju čovjek može vladati samo kemijsko-mineralnim spojevima, a tek u periodi Jupitera će moći svoj rad proširiti na život. U toj periodi vladat će životom bilja kao anđeli u našoj periodi.

Materijalistička je znanost dugo nastojala "stvoriti" život, ali bez uspjeha. Dok ne nauči u laboratoriju pristupati s dubokim strahopoštovanjem, kao pred oltarom u hramu, s čistim srcem i svetim rukama, oslobođena od sebičnog i lakomog častoljublja, ona to neće uspjeti. To je odluka "starije braće" koja čuvaju ove tajne prirode, dok se čovjek ne osposobi to raditi za unapređenje rase i na slavu Božju, a ne za osobnu korist i u sebične svrhe.

Prasemiti su upravljali svojom požudom preko intelekta pa je na mjesto puke požude nadošlo lukavstvo i prepredenost, sredstva kojima su ti ljudi nastojali postići svoje sebične ciljeve. Iako su bili bučan narod, naučili su ukrotiti svoje strasti i svoje ciljeve postići lukavstvom koje je djelotvornije nego gruba sila. Oni su bili prvi koji su otkrili da mozak ima prednost pred mišićima. Za vrijeme ove rase počela se atmosfera Atlantide konačno bistriti. Prije spomenuta točka životnog tijela došla je u vezu s odgovarajućom točkom fizičkog tijela. Taj je događaj čovjeku dao sposobnost da vidi stvari jasno s oštrim konturama, ali se očitovao i time da je čovjek izgubio vid za nutarnje svjetove.

Iz toga vidimo i možemo priznati kao zakon: nikakav napredak nikada nije postignut koji ne bi išao na račun nekih ranije posjedovanih sposobnosti. Ove će kasnije steći u jednoj višoj formi.

Čovjek je izgradio mozak na račun privremenog gubitka sposobnosti rađanja potomaka iz sebe samoga. Da stakne taj instrument putem kojeg može upravljati svojim čvrstim tijelom on je postao plijenom svih onih poteškoća, jada i boli koje su vezane na suradnju u rasplođivanju rase. Svoju snagu rasuđivanja postigao je na račun privremenog gubitka svog duhovnog gledanja.

Razum mu je iz mnogo razloga bio dobrodošao, ali on mu je oduzeo dušu stvari koja mu je ranije govorila, pa se stjecanju intelekta koji sada predstavlja najvrijedniji posjed čovjeka Atlantiđani nisu veselili, jer su žalili za gubitkom nekadašnjeg gledanja. Izmjena duhovnih snaga za fizičke sposobnosti bila je potrebna da bi čovjek naučio djelovati u fizičkom svijetu bez vanjskog vodstva. Tokom vremena on će svoje duhovne snage opet steći kada na osnovu svojih iskustava nauči u ovom zemaljskom putovanju pravilno primjenjivati gusti fizički svijet. Dok ih je posjedovao, on o njihovoj pravilnoj upotrebi nije ništa znao, a one su bile previše vrijedne i previše opasne da bi se rabile kao igračke za eksperimentiranje.

Veliko je biće vodilo izvornu semitsku rasu na istok od kontinenta Atlantide preko Evrope u veliku pustinju Gobi u centralnoj Aziji. Tamo ih je Veliko biće pripravljalo na to da postanu sjeme za sedam velikih rasa arianske epohe i snabdjelo ih bitnim svojstvima, koje će njihovi potomci dalje razvijati.

Za vrijeme prijašnjih razdoblja, od početka Saturnove periode preko periode Sunca i Mjeseca i za trajanja 3 i 1/2 kruženja periode Zemlje (polarne, hiperborejske, lemurijske i ranijeg dijela atlantske) čovjeka su vodila viša bića, a da on kod toga nije imao ni najmanjeg izbora. U to doba on je bio nesposoban da sam sobom upravlja, jer još nije bio razvio vlastiti intelekt. Ali konačno je došlo vrijeme u kojem je bilo potrebno radi njegovog daljnjeg razvoja da uči sam sobom upravljati. Morao je učiti postati neovisan i steći osjećaj odgovornosti za svoje vlastito djelovanje. Do tada je bio prisiljen slijediti naloge svojih vođa, sada je trebalo da svoje misli odvrati od vidljivih vođa, gospodara Venere koje je štovao kao glasnike Božje i da se otvori ideji pravoga Boga, nevidljivog stvoritelja čitavog sustava. Morao je učiti slušati naloge i zapovjedi Boga kojega nije mogao vidjeti. Zato je Vođa sabrao narode i njihovim dušama govorio otprilike ovako:

Do sada ste vi vidjeli one koji su vama upravljali. Ali postoje vođe raznih stupnjeva veličanstvenosti koji su viši nego ovi, takvi kakve vi još niste vidjeli, ali koji su upravljali svakim vašim kolebljivim korakom u razvoju svijesti. Uzvišen iznad svih ovih slavnih bića stoji nevidljivi Bog koji je stvorio nebo i zemlju na kojoj živite. On je mirovao da vama preda vlast nad svom Zemljom da budete plodni i da se razmnožite.

Samo se ovom nevidljivom Bogu trebate moliti. Ali trebate ga obožavati u duhu i istini i da si od njega ne pravite slike, jer on je svagdje prisutan i s onu stranu svake prispodobe i svake sličnosti.

Ako ćete slušati njegove odredbe, tada će on vas obilno blagosloviti svim dobrima. Ako skrenete s njegova puta slijedit će zlo. Izbor je vaš, vi ste slobodni, ali trebate sami snositi posljedice vaših vlastitih djela.

Odgoj čovjeka prolazi hroz četiri velike etape. Prvo se na njemu radi izvana i nesvjesno. Onda ga se stavi pod vodstvo Božanskih vjesnika i kraljeva koje on vidi i naredbi kojima se mora pokoravati. Zatim ga se uči da sluša naredbe Boga kojega ne vidi. Na koncu se uči uzdignuti iznad tih naredbi i postati sam za sebe zakon, pa kada iz vlastite slobodne volje sam sebe pobijedi on počinje živjeti u skladu sa zakonima prirode, koji su Božji zakoni.

Putem četiri razvojna stupnja čovjek dolazi do Boga. Prvo on Boga poštuje iz straha pred njim. On ga počinje osjećati, prinosi mu žrtve da bi ga udobrovoljio.

Onda uči Boga spoznati kao darovatelja svih stvari pa se nada od njega ovdje i sada steći materijalna dobra. On žrtvuje iz škrtosti i očekuje da će mu to gospodar stostruko vratiti ili da će izbjeći zasluženu kaznu.

Zatim uči Boga častiti molitvama i dobrim ponašanjem u životu. Uči vjerovati u nebo u kojemu će u budućnosti biti nagrađen, i kloniti se zla da bi u budućnosti izbjegao pakao. Konačno dolazi do točke na kojoj može činiti dobro bez bilo kakve misli na nagradu, mito ili kaznu nego jednostavno zato što je "dobro činiti dobro". On ljubi dobro radi njega samoga i nastoji svoje ponašanje prema tome urediti, bez obzira na to kakvim će to posljedicama u budućnosti uroditi. Prasemiti su postigli drugi od tih koraka. Oni su naučili obožavati nevidljivog Boga i očekivati da će vidljivim dobročinstvima biti nagrađeni ili kažnjeni bolnim ozljedama. Narodno kršćanstvo treća je epoha. Ezoterijski kršćani i učenici svih okultnih škola pokušavaju postići najviši stupanj, koji će općenito biti dostignut u 6. epohi, u novoj Galileji, kada ujedinjujuće kršćanstvo otvori srca ljudi tako kao što im je sada otvoren razum.

ARKADIJCI su bili šesta i MONGOLI sedma atlantska rasa. Oni su još dalje razvili sposobnost mišljenja, ali su slijedili linije zatvaranja koje su se sve više udaljavale od glavnog smjera razvoja. Kineski Mongoli su do današnjeg dana zadržali nazor da su stari mudraci bili najbolji. Napredak traži neizbježno nove metode i sposobnost prilagođavanja, on održava ideje u tekućem stanju, zato su te rase zaostajale i degenerirale zajedno s ostatkom atlantske rase.

Kako su se teške magle Atlantide sve više zgušnjavale, poplavila je rastuća količina vode kontinent i uništila veći dio pučanstva i tragove njegove civilizacije. Velike gomile su poplavom bile protjerane s osuđenog kontinenta pa su lutale poprijeko kroz Evropu. Mongolske rase su ostatak tih atlantskih izbjeglica. Crnci i divlje rase s kovrcastom kosom su posljednji ostatak Lemurijanaca.