Čuvši to, upitao sam se: "U kakvu sam to investiciju ušao? Podupiremo tog čovjeka i šaljemo mu novac da bi propovijedao Evanđelje, a on kaže da se još nijedna duša nije spasila. Vrijeme je da preispitamo prioritete." Odlučio sam otići u Indiju i vidjeti što se to tamo događa.  

Tijekom svog prvog posjeta toj zemlji 1956. godine, propovijedao sam pred 50 000 ljudi. Obišao sam sve tržnice i vidio mnoštvo prosjaka, hromih ljudi i slijepaca. Nigdje nisam vidio toliko bolesnih ljudi. Indija je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Ogroman broj ljudi u toj naciji ne prima nikakvu plaću i živi bez krova nad glavom.  

Uložili smo tisuće dolara da bismo sagradili konstrukcije pod koje su ljudi mogli doći i slušati Evanđelje zaštićeni od vrelog sunca. Na dan otvaranja jedne takve zgrade, bio sam jako uzbuđen. Propovijedao sam dva sata i moj prevoditelj je prevodio dva sata, što je iznosilo ukupno četiri sata služenja. Kada sam dao poziv za spasenje, doživio sam ogromno razočarenje. Od 50 000 ljudi nijedna duša nije izišla naprijed da primi Isusa.  

Sjetio sam se našeg misionara i rekao: "O, Gospodine." No, isto sam tako znao da nas Bog nije pozvao da samo propovijedamo Evanđelje, već da ga i demonstriramo. Iako nitko nije izišao naprijed i iako je gomila čekala da primi blagoslov i ode kući, rekao sam: "Još nisam završio. Bog kaže da će Njegova Riječ biti praćena znacima i čudesima. Ja sam učinio ono što mi je On rekao da učinim i sada ću pustiti Njega da učini ono što je rekao da će učiniti."  

Zatim sam pozvao troje ljudi na platformu. Poznavao sam ih iz viđenja, bili su prosjaci. Prva osoba je bila slijepa žena, a druga gluhonijemi beskućnik. Treća osoba je bila žena koja nikada u životu nije uspravno hodala. Kretala se četveronoške te je tako došla i na tu službu. Bolovala je od bolesti koja joj nije dopuštala da se uspravi. Gledalo me pedeset tisuća ljudi. Najprije sam položio ruke na slijepu ženu i rekao: "U ime Isusa Krista, naređujem ovim slijepim očima da progledaju." U tom trenutku, Bog je otvorio njene oči i ona je potrčala prema gomili vičući: "Ja vidim! Ja vidim!".  
 
Zatim sam prišao gluhonijemom čovjeku. Stavio sam prste u njegove uši, a onda sam mu palcem dotakao jezik i rekao: "U Isusovo ime, naređujem tom gluhom i nijemom duhu da iziđe van!" Zao duh me odmah poslušao i čovjek je počeo govoriti, i to na engleskom jeziku. Svoj jezik nije ni znao. Od rođenja je bio nijem, ali mu je Bog otvorio uši i odriješio jezik.  

Došlo je vrijeme da se pomolim i za uzetu ženu. Rekao sam: "Sada ću položiti ruke na nju u Muhamedovo ime i dat ću mu dovoljno vremena da nešto učini." Moj prevoditelj nije želio prevesti tu izjavu pa sam mu rekao: "Brate, učini što ti kažem. Ti si moj prevoditelj, a ja sam Božji čovjek."  

Nitko od nazočnih nije očekivao da će žena ustati, jer su svi znali da je Muhamed mrtav. Onda sam rekao: "To je razlika između boga kojem vi služite i Boga kojem ja služim. Nisam došao ovamo da bih obezvrijedio vašega boga, već da bih uzdigao svoga. Vi posjećujete vaše svetište.  

Ja posjećujem moje, ali je ono prazno jer On više nije ondje. To je razlika između grobova. Došao sam da vam kažem da moj Isus nije mrtav. On je živ i danas je isti kakav je bio jučer." 

Položio sam ruke na bolesnicu i rekao: "U Muhamedovo ime, ustani i hodaj." Netko me kasnije upitao što bih učinio da je ta žena ustala i počela hodati. Vjerojatno bih konvertirao na Islam. No, ona nije ustala. Stoga sam rekao: "Sada ću upotrijebiti ime koje je iznad svakog drugog imena ime Isusa, Jaganjca koji je zaklan za grijehe svijeta." Ta žena pedeset osam godina nije stala na noge. Položio sam na nju ruke u ime Isusa iz Nazareta i rekao: "U Isusovo ime, ustani i hodaj." Žena je ustala i prvi put u životu počela uspravno hodati, jer je Isus Bog!  
 

Znaš li što se zatim dogodilo? Ljudi su počeli skakati sa stabala na kojima su sjedili i cijela gomila je jurnula prema meni. Sakrio sam se iza prevoditelja. Mislio sam da će me prebiti i izbaciti iz zemlje. Nikada nisam vidio takav juriš. Vikali su nešto na svom jeziku. Upitao sam: "Što to viču?"  

Prevoditelj je rekao: "Viču: 'Isus je živ! Isus je Krist! Isus je Bog!', i dolaze primiti spasenje." Obuzelo me oduševljenje. Nitko nije izišao naprijed dok sam propovijedao, ali kada su vidjeli demonstraciju Evanđelja, svi su potrčali prema platformi.

Bog nas je pozvao da demonstriramo Njegovu silu. Nije li ti drago što je On danas živ?  

Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista. Narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio. (Djela apostolska 8 :5,6)

 

Autor/ica: R.W. Schwambach