Uvodna stavka Geneze kao i svi drugi hebrejski tekstovi može se čitati na dva načina. Po jednom glasi ovako "Na početku je Bog stvorio nebo i zemlju". Po drugom "Iz uvijek postojeće esencije (prostora) dvostruka je sila stvorila dvostruko nebo". Radi se o tome kako se umeću vokali i kako se rastavljaju riječi.

Za neupućene to izgleda zbrkano dok je za posvećene, koji posjeduju ključ, to dokaz o nadzemaljskoj mudrosti onih koji su Toru inspirirali i o njihovoj čudesnoj inteligenciji. Da su umetnuli vokale i označili diobu gdje se riječ od riječi ima rastaviti, onda bi postojao samo jedan način čitanja pa se velika i uzvišena tajna unutra ne bi mogla sakriti. Ali autori nisu imali namjeru pisati "otvorenu" knjigu Božju. Ona je pisana za posvećene i samo ju oni mogu razumjeti. S vremenom će ona biti pristupačna i drugima - kad steknu na to pravo.

Za razumijevanje postanka i razvoja našeg sustava potrebne su obje stavke. Druga nadopunjuje prvu time što kaže da su nebo i zemlja stvoreni iz "uvijek postojeće esencije", a ne iz "ničega" kako materijalisti podrugljivo tumače. Kozmička prasupstanca se skuplja i stavlja u kretanje. Kolutovi koji se uslijed rotacije trome materije stvaraju, odvajaju se od nutarnjeg dijela i stvaraju planete itd. Moderna znanost je to genijalno otkrila i u tome se ona i okultna znanost potpuno slažu. Ne slažu se u tome što okultna znanost tvrdi da je prvo kretanje Bog izazvao, dok se moderna znanost time ne bavi.

Atributi Boga su volja, mudrost i djelatnost. Druga uvodna stavka Geneze o dvostrukoj sili ne naglašava izričito da je Bog trostruk, ona to znanje od čitatelja pretpostavlja pa zato spominje samo dvije snage koje sudjeluju u stvaranju Svemira. Kada se volja Božja (1. aspekt) odluči na stvaranje, ona izrađuje plan za budući Svemir. Za to je potrebna mudrost (2. aspekt), mašta. Kada je ova prasnaga ovladala idejom, ona izazove djelovanje (3. aspekt), kretanje. To je drugo očitovanje snage. Ali kretanje samo nije dovoljno. Za to je potrebna mudrost - da bi kretanjem inteligentno upravljala. To nam kaže druga uvodna stavka Geneze.

Druga uvodna stavka Geneze nam daje potpuni pojam Boga kada govori o "dvostrukoj energiji", jer time ukazuje na pozitivnu i negativnu fazu duha Božjeg za vrijeme periode manifestacije. U skladu s okultnom znanošću Boga predstavlja kao složeno biće.

Osim onih stvaralačkih hijerarhija koje slobodnom voljom rade na našem razvoju, postoji 7 drugih, koje spadaju u naš razvoj i zajedno s Bogom surađuju u stvaranju Univerzuma. U prvoj stavci Geneze ove se hijerarhije zovu "Elohim". To su one hijerarhije koje su radile na tome da dovedu čovjeka do vremena kada je stekao fizičko tijelo u kojem se duh mogao izraziti.

Okultna znanost se slaže s Biblijom u pogledu "dana stvaranja" kada opisuje periode Saturna, Sunca, Mjeseca i 3 i 1/2 kruženja periode Zemlje, i o polarnoj, hiperborejskoj, lemurijskoj i atlantskoj epohi koja je prethodila sadašnjoj arijanskoj. U drugom stihu se kaže "Zemlja je bila pusta i nenastanjena i tama je počivala nad licem dubine i duhovi Elohima lebdjeli su nad dubinama". Taj se opis slaže s onim što je Zemlja bila u periodi Saturna. Bile je rastavljena od dubine prostora i hladna. Iznad tamne Zemlje lebdjele su stvaralačke hijerarhije koje su djelovale izvana i nju oblikovale.

Opisana je u 1. i 4. stihu: Elohim reče "neka bude svjetlo i bi svjetlo". "Elohim odijeli svjetlo od tame". Tu se govori o "vatrenoj magli" iz koje su stvoreni planeti, uključivo naša Zemlja. Vanjski prostor je bio taman u suprotnosti sa žarkom maglom koja je postojala za periode Sunca.

U 6. stihu "I Elohim reče neka bude Svemir u sredini voda i neka odijeli vodu od voda". Tu se opisuje stanje periode Mjeseca, kada su vrućina žarke vatrene magle i studen prostora naokolo stvorili vodeno tijelo oko vatrene jezgre. Doticanje vatre i vode stvaralo je paru (koja je stvarno voda) i tako su stvarale struju koja je vatrenu maglu zgusnula u jezgru. Tu se Biblija slaže i sa znanstvenim teorijama modernog doba.

Prije nego počnemo opisivati periodu Zemlje moramo raščistiti s ponavljanjima. Navedeni stihovi i izneseni opisi vrijede za sva ponavljanja općenito. Zato ono što je rečeno za periodu Saturna vrijedi za stanje svakog sustava kada on izađe iz periode mirovanja. Opisi Saturnove, Sunčeve i Mjesečeve periode će se prema tome poklapati i s tri prva kruženja naše sadašnje periode Zemlje.

U 9. stihu čitamo "I Elohim reče: neka se voda koja je ispod neba skupi najednom mjestu i neka se pojavi suho ... i Elohim to suho nazva zemlja". To se odnosi na prva čvrsta otvrdnuća. Vrućina i vlaga oblikovali su čvrsto tijelo našeg sadašnjeg planeta.

9. stih koji opisuje periodu Zemlje u njenom 4. kruženju (u kom je počeo stvarni rad ove periode) opisuje i stvaranje rudnog kraljevstva i ponavljanje rudnog stanja kroz čovjeka u polarnoj epohi. Svaka epoha je također ponavljanje prijašnjeg stanja. Isto onako kao što postoje ponavljanja svjetskih tijela, svjetskih kruženja i perioda tako postoji i na svakom svjetskom tijelu ponavljanje svega onog što je pred tim bilo. Ta su ponavljanja beskrajna. Postoji uvijek spirala u spirali, u atomu, u svjetskom tijelu i u svim drugim fazama razvoja.

Na početku izgleda zbrkano i komplicirano ali "čitavo" (cjelovito) ima određen plan pa ćemo s vremenom otkriti ključ za rad. Analogija je najbolja metoda za razumijevanje razvoja.

Stihovi 11. do 19. Opisuju rad 4. dana. Tu se pripovijeda da je Elohim stvorio biljno kraljevstvo, Sunce, Mjesec i zvijezde. Biblija se u tome slaže s modernom znanosti - da su se biljke pojavile poslije ruda. Biljke na kori vatrene magle su bile eterične pa ih zato proces talenja nije uništio.

Opisana je u radu 5. dana. Ta epoha, 3. po redu, u stanovitom je smislu ponavljanje Mjesečeve periode. Ista se stanja ponavljaju: voda, vatrena magla i prvi pokušaji kretanja i disanja života. "Elohim je stvorio velike vodene životinje i ptice svake vrste". Moderna se znanost s time slaže, da su prvo stvorene amfibije i onda ptice.

S njom se bavi rad 6. dana. U stihu 24. spominje se stvaranje sisavaca koji su "udisali život". U 27. stihu piše "Elohim je stvorio čovjeka prema svojoj slici. Stvorio je muža i ženu". U 28. stihu nalazimo malu riječ velikog značenja. "Elohim reče: budite plodni i napučite zemlju OPET" (King James Bible Version). Iz ove riječi "opet" se vidi da je autor teksta znao za okultno učenje da je prije ovog životnog vala Zemljine periode već postojalo jedno kruženje.

Odgovara 7. danu stvaranja kada se je Elohim od svog rada kao stvaratelj i vođa odmarao i čovječanstvo uputio na neovisno i samostalno putovanje.

U Bibliji se na jednom mjestu za pojam Boga upotrebljava riječ "Jehova" a na drugom "Elohim". To se ima shvatiti ovako: kada se govori o Jehovi misli se na vođu kojemu je povjerena briga o stvaranju. To je jedan od Elohima. On je vođa anđela koji su bili čovječanstvo periode Mjeseca i on je vladar našeg sadašnjeg Mjeseca i Mjeseca svih drugih planeta našeg Sunčevog sustava.

Ali Jehova nije samo Bog Zidova, on je osnivač svih rasnih religija koje su vodile do kršćanstva. Ipak je istina da je imao posebni interes za prasemite koji su imali postati klica za 7. ariansku rasu. Zato se oni zovu "izabrani narod" koje je on vodio u "obećanu zemlju". Ali to nije bila Palestina kako bajka kaže nego Centralna Azija kamo ih je vodio sa propale Atlantide kad je dio Zemlje bio poplavljen valovima a drugi promijenjen vulkanskim erupcijama. Tamo su imali živjeti, odijeljeno od drugih naroda i bilo im je kao sinovima Božjim zabranjeno da se žene s kćerima ljudi.

Tokom čitave evolucije - kroz periode, svjetska tijela, kruženja i rase - svi se oni koji nisu sposobni kod stvaranja novih karakteristika postati bolji, zaustavljaju i počinju degenerirati.

Samo oni koji su prilagodljivi i savitljivi i sposobni da budu oblikovani u nove oblike, koji odgovaraju proširenoj svijesti, i samo život koji je sposoban iskoristiti mogućnost poboljšanja, mogu se razvijati s pionirima bilo kojeg životnog vala.

To je srž okultnih učenja. Napredak nije jedino razvoj, nije jedino involucija i evolucija. Pridolazi, kao daljnji faktor uz involuciju i evoluciju, još epigeneza.

Involucija i evolucija svima su dobro poznate, ali dok je opće poznato da involucija duha u materiju postoji zato da se forma može izgraditi, nije tako opće priznato da involucija duha ide ruku pod ruku s evolucijom forme.

Od prapočetka Saturnove periode do onog vremena atlantske epohe kada su luciferi "čovjeku otvorili oči" bila je djelatnost čovjeka (životna snaga koja je postala čovjekom) upravljena uglavnom prema unutra. Ista snaga koju on sada upotrebljava za gradnju željeznica i parobroda bila je primijenjena prema unutra da izgradi nosač kroz koji bi se mogla izražavati. Taj je nosač trostruk kao i duh koji gaje izgradio.

Ista snaga kojom čovjek sada poboljšava uvjete svoje okoline bila je za vrijeme evolucije upotrijebljena u svrhe nutarnjeg rasta. Tijelo je građeno kroz evoluciju, duh je gradio i u nj ušao kroz involuciju. Sredstvo kojim se izmišljaju poboljšanja jest epigeneza.

Ljudi su skloni promatrati sve ono što postoji kroz ono što je bilo, sva poboljšanja ranijih formi kao nešto što već postoji latentno u svim formama, i evoluciju samo kao razvoj onoga što je već u klici bilo predviđeno. Ovakvo shvaćanje isključuje epigenezu iz razvoja. Ono ne dopušta mogućnost izgradnje nečeg novog, o originalnosti ono ne vodi računa.

Okultist smatra svrhom evolucije razvoj čovjeka koji miruje do Boga koji se kreće, koji je stvoritelj. Kada bi razvoj u kojem se nalazi bio samo odgoj i on za vrijeme svoga napredovanja razvijao samo latentne mogućnosti, gdje bi on učio STVARATI?

Kada bi se razvoj čovjeka sastojao samo u tome da uči graditi sve bolje oblike prema modelima kakvi već postoje u stvoriteljevom intelektu, onda bi on bio u najboljem slučaju dobar oponašatelj, nikada pravi stvaratelj.

Da bi postao neovisan, izvorni stvaratelj, odgoj mu mora ostaviti dovoljno prostora da vježba svoje vlastite izvornosti po kojima se stvaranje razlikuje od oponašanja. Dok god potezi starih oblika odgovaraju zahtjevima napretka oni se zadržavaju, ali u svakom utjelovljenju "razvijajući život" dodaje originalna poboljšanja koja su potrebna za njegovo daljnje izražavanje.

Pioniri znanosti neprekidno se suočavaju s epigenezom na svim područjima prirode. Već godine 1759. to je pokazao Caspar Wolf u svojoj teoriji "Generationis". Jedan arhitekt bio bi žalostan umjetnik kada bi kuće gradio samo prema modelu koji je naučio u školi, ako ih ne bi znao prilagoditi novim zahtjevima.