Danas imamo više naziva, kojima u naučnom pogledu označavamo područje stvarnosti, za koje se doduše još ne može apsolutnom sigurnosti tvrditi, da ga zbiljni ima, ali za koje ipak govori toliko razloga, da se njime treba naučno baviti.

Prije nego što navedemo te nazive, želimo se zaustaviti pri onom, što smo do sada rekli. Iz riječi, kojima smo karakterizirali predmet o kojem ovdje želimo govoriti, vidi se, da se zapravo radi o tome, da li uopće ima dovoljno razloga, na osnovu kojih možemo naučno opravdano priznati samu egzistenciju tog predmeta. Smijemo naravski očekivati, da će nas razlozi, koji eventualno opravdavaju egzistenciju tog predmeta, ujedno uvesti i u zakonitost, koja je tom predmetu kao naročitom sloju stvarnosti svojstvena. Međutim, sve je naše zanimanje sad prvenstveno usredotočeno na pitanje, da li uopće POSTOJI onaj naročiti sloj stvarnosti. Možda se radi samo o prevari ili obmani.

Pojave, na koje ovdje mislimo, poznate su u literaturi pod imenom OKULTIZAM. Koliko je poznato, prvi se Henrik Kornelije Agrippa od Nettesheima služio tim imenom, kad je svom mladenačkom spisu dao naslov "De occulta philosophia" (1510.). Ta tajna filozofija zastupa pored kršćanski ispravnih misli neku magiju: čovječji duh može spoznati neke sile sadržane u stvarima, a pomoću njih može prisiliti više moći, da mu služe.

Ime "okultizam" dolazi od latinske riječi "occultus" što znači tajan ili skriven. Kao znanost imao bi se okultizam baviti onim pojavama, što ih nikako ne možemo shvatiti prema poznatim prirodnim zakonima.

Sama riječ "okultizam" prilično je opterećena. Ona ima neki nezgodan prizvuk i podsjeća donekle na opsjenarstvo, dakle na prijevaru i trik. Da bi istaknuli naučni značaj okultizma, neki su počeli govoriti o PARAPSIHICI ili METAPSIHOLOGIJI (npr. Boirac, Richet, Dessoir i Diesch). Na taj način trebalo je doći do izražaja, da se radi o pravim duševnim ili psihičkim pojavama, koje leže PORED ili s one strane (grčki "para") normalnih ili obično poznatih psihičkih pojava. Kad se pak govori o "okultnim" pojavama fizičkog ili fizikalnog značaja, trebalo bi se analogno služiti nazivom PARAFIZIKA; nikako se ne smije upotrebljavati riječ "metafizika", jer ova već ima svoje tradicionalno značenje kao nadiskustvena ili apriorno-racionalna spoznaja.

Upotrebljava se i izraz "metagnomija" ili "metagnostika" (grčki "meta" - s one strane ili nad, "gnome" - znanje) kao nauka o znanju ili spoznanju, do kojega se ne dolazi običnim putem, to jest putem zakona, koji su nam već poznati.

Složene riječi sa "para" imaju također nezgodan prizvuk, jer se predmetak "para" u mnogim složenim riječima uzima u smislu "lažan", npr. paramnezija znači prijevaru ili obmanu u sječanju, paratyphus znači zaraznu bolest, koja je slična tifusu, parasapun znači neki naročito neutralizirani sapun itd.

Međutim, sama riječ nije tako važna. Značenje je uvijek isto. Misli se na one pojave, za koje se ČINI, da su kao činjenice dovoljno zajamčene, dok ih ne možemo uvrstiti u red onog znanja o fizičkom i psihičkom svijetu, u kojem se sastoje fizika i psihologija kao nauke. Traže se naučni kriteriji, po kojima bi mogli OPRAVDANO TVRDITI, da se radi o pravim činjenicama, makar i ne znali točnije za zakonitost, koja je njima svojstvena.

Moglo bi se učiniti uputnim, da ovdje zadržimo naziv OKULTIZAM, i to jednostavno iz razloga što svojim ispitivanjem želimo obuhvatiti oba velika područja tzv. okultnih pojava: i one pojave, koje se stvarno ili prividno protive do sada poznatoj fizikalnoj zakonitosti (paraFIZIČKE pojave) i one duševne procese ili stanja, za koje nam se također čini da se protive onom, što nam je do sada poznato kao prava duševnost ili pravo duševno zbivanje (parapsihološke pojave).

U naslovu knjige (opp.a.: Parapsihologija i religija) ipak nismo spomenuli okultizam, nego smo stavili izraz "parapsihologija". Činili smo to iz dva razloga. Prvo zato, jer parapsihologija u opreci prema okultizmu mnogima zvuči kao znanstveniji stav - a mi ovdje težimo za što većom znanstvenosti. Drugo zato, što raspravljanje o okultnim pojavama u vezi s religijom shvaćamo kao nastavak i nadopunu psihologije religije, pa je izraz parapsihologija ovdje umjesniji. Može se činiti nedosljednim, što u našoj knjizi ipak govorimo i o parafizičkim pojavama. Ali i ta se "nedosljednost" može dovoljno opravdati time, što naš naziv "parapsihologija" stoji sasvim općenito umjesto izraza "okultizam". Osim toga, nije uvijek jasna granica između parafizičkih i parapsihičkih pojava, pa je već i zato potrebno raspravljati i o jednima i o drugima; tako ćemo barem učiti točno lučiti jedni od drugih.

Kao svega se ne želimo baviti dugačkim pričanjima, kojima vrvi okultistička literatura, a koja samo draži maštu i opsjenjuje razum. Naša je svrha, da kritički izvadimo iz obilne literature ono, što je u naučnom pogledu vrijedno. Tako ćemo se upoznati s današnjim stanjem naučnog istraživanja na tom području, a na osnovu te spoznaje nastojati odrediti odnos okultizma kao nauke prema religiji - i obratno, odnos religije prema okultizmu kao nauci. To nije pleonastički rečeno. Nije naime unaprijed jasno, da li je za našu spoznaju isto, ako se stvar promatra sa stajališta okultnih pojava i sa stajališta religije, naročito sa stajališta objavljene religije. Možda su okultne pojave, ako ih uopće ima u smislu naučno utvrđenih činjenica, takve naravi, da se one po sebi indiferentno odnose prema bilo kakvoj religiji. A možda je, obratno, religija kao osobni odnos čovjeka prema Bogu u svom temelju uzdrmana, ako zbog stanovitih okultnih pojava nastaje bojazan, da iza kulisa svijeta postoje neke tajne sile, koje pokreću našim životom i utječu na našu sudbinu. Sve to ne bi moglo biti od odlučnih značenja, kad bi čovjek u ovom životu neposredno gledao Boga. Ali kad je njegova spoznaja o Bogu samo analogna, te kad osjetilno opažanje neprestano predočuje predmete, koji su sasvim "drugačiji", i konačno, kad njegovo srce žeđa za dobrima, koja su blizu i vidljiva - onda je shvatljivo, da religija barem psihologijski može biti ugrožena, smrtno ugrožena činjenicom, da na naš svijet utječe neka sila, za koju pravo ne znamo, odakle dolazi i kamo ide.

(dr. Vilim Keilbach: Parapsihologija i religija)