Obraćenje

Sai za Zoroastrijskim vrhovnim svećenikom Dr. Minocher Homji

Iako je Zaratustrina poruka univerzalna i Zoroastrijska religija smatrana kao religija izbora „Daena Vanghuim“, među Parsima postoji pravilo prema kojem da bi se bilo Parsi (Zoroastrijac), pojedinac mora biti rođen Parsi: ne postoji nešto poput obraćenja. Nejasno je da li je takav običaj izvorno religijski ili je običaj usvojen od Parsa kada im je pruženo utočište u Indiji. Neki povjesničari vjeruju da kada im je dan azil, lokalni vladar je propisao da Parsi neće širiti svoju religiju obraćenjem. Neki ipak odbacuju tu teoriju govoreći da je zabrana obraćenja sastavni dio religije. Dr. R. Karanija, ravnatelj Dadar Athornan Madress, škole koja se bavi religijskim obrazovanjem, kaže da obraćenje nije predmetno. „Zoroastrizam je etnička religija. Mi vjerujemo da se religija odlučuje rođenjem.“

Nesumnjivo, tok vremena je oslabio ortodoksnost i mnogi reformisti žele promijeniti diktat da pojedinac mora biti rođen Parsi. U dvadesetom stoljeću do neke mjere je to pravilo vjere oslabilo za djecu rođenu od Parsi očeva i majki koje nisu Parsi. Ali se pravilo rigorozno primjenjuje ako je slučaj suprotan. Reformisti sada zastupaju slijedeće: Parsi ženi, udanoj ili razvedenoj od muškarca koji nije Parsi treba biti dopušteno upražnjavane vjere: dijete rođeno iz braka muškarca koji nije Parsi i Parsi žene treba biti prihvaćeno u vjeru: zajednica prihvaća obraćenje na Zoroastrizam.

Predmet obraćenja se aktualizirao kada je Ratan Tata, otac poznatog industrijalca J.R.D Tata oženio Francuskinju imena Suzanne. Na posljetku, Suzzane je prošla Navjot ceremoniju i promijenila svoje ime u Sooni. Svi su pomislili kako je Suzanne / Sooni obraćena i sada je Parsi. Ali kada je Sooni pokušala ući u hram vatre, zaustavljena je, ironično ali od strane istog svećenika koji je predvodio Navjot ceremoniju.

Nastavno, Bombay Parsi Panchayat je na Visokom Bombajskom sudu podigao tužbu, tvrdeći kako je takozvano obraćenje Suzanne na Zoroastrizam bilo nepravilno i da Zoroastrijci nikada nisu provodili vjersko obraćenje u skladu sa obećanjem danom vladaru koji je prvim Zoroastrijcima dao azil.

Suci Davar i Beamon, koji su predsjedali slučajem, istražili su Parsi povijest i došli do zaključka kako zabrana obraćenja nije srodna religiji. Presuda je ipak bila snažno odbačena od ortodoksne strane koja nikada Sooni uistinu nije prihvatila kao Parsi.

Slučaj obraćenja zaziva jake stavove. Pokojni Dastur Pesotan Peer, tvrdolinijaš, je rekao da Parsi oženjen van zajednice „živi u preljubu“. Izbor je, kako je rekao, jasan: „Parsi koji se oženi za ne-Parsija više se ne bi trebao smatrati članom zajednice.“ Peer je bio snažno uvjeren u to da je obraćenje, svetim tekstovima, zabranjeno. Argumentirao je: „Zoroastrijci su napustili Iran kako bi očuvali svoju vjeru i očuvali čistoću njihove krvi i rase. Ženiti se u drugu vjeru, izdaja je naših predaka.“

Udruga Inter-Married Zoroastrians (AMZ (miješani brakovi)) osnovana je za „zaštitu prava, privilegija i povlastica Parsi Zoroastrijaca koji su oženjeni van njihove grupe“. Vezano na prava djece rođene od Parsi žena i ne-Parsi očeva, AMZ zahtjeva da djeci takvog braka bude dopušteno proći vlastiti Navjot i to otvoreno na baugh (tradicionalnim područjima ceremonija, često na području hramova vatre) i da budu prihvaćena kao Zoroastrijci. AMZ tvrdi da ako suprug nema nikakvog prigovora tome, nema razloga da bi se itko drugi tome protivio.

Usprkos tome, često vladaju jake predrasude. Jedna takva visoko profilirana kontraverza tiče se i Bombaj Parsi Panchayatovog odbijanja dopuštenja Parsi ženi koja se udala za Hindu Gujaratija da joj se pruži posljednja pomast u Tornju Tišine. Tek je nakon podizanja velike graje od strane zajednice Panyhayat odlučio raskinuti svoju odluku, te dopustiti obred na osnovu pisane izjave najbliže rodbine da je pokojnica prakticirala Zoroastrizam.

1994. nalazimo potpuni obrat tog stava na slučaju Nusli Wadia. Ta je priča jako zanimljiva. Počinje sa Neville Wadia, članom Wadia porodice, koji se preobratio na Kršćanstvo, i uzeo ime Neville. Tokom vremena, Neville je oženio Dinu, kćer Mohammed Ali Jinnaha, tadašnjeg stanovnika Bombaja. Kasnije Jinnah postaje utemeljiteljem Pakistana. Jinnah je bio bijesan kada je saznao da se njegova kćer želi udati za Parsi / Kršćana. On ju je lapidarno upitao, „Pored miliona Muslimanskih dječaka od kojih možeš birati, zar se moraš udati za tog ne-Muslimana?“ Dina je imala spreman odgovor zasnovan na činjenici da je njen otac oženio Parsi ženu imena Rattanbai. Ona mu je uzvratila pitanjem, „Oče, pored miliona Muslimanskih djevojaka, zašto si oženio ne-Muslimanku?“ Jinnahu se nije svidjelo njeno pitanje. Samo je promrmljao, „ali ona je postala Muslimanka kasnije.“

Neville i Dina su imali sina Nuslija i 1994. godine Nusli je prošao Navjot ceremoniju kako bi postao Zoroastrijac! Ovoga puta ortodoksni nisu podizali galamu, zapravo je to obraćenje na religiju predaka naveliko pozdravljeno.

Pravnik Nani Palkivala primjećuje: „Jedno od čuda Zoroastrizma je da jako ističe slobodu izbora. Pored toga, i Ustav Indije kao i Čin o posebnim brakovima iz 1954., osigurava jednakost spolova. Ipak postoji očita diskriminacija među Parsi muškarcima i ženama miješanih brakova.“

Dastur Dr. Firoze Kotwal, Zorastrijski Vrhovni Svećenik

Dok reformisti argumentiraju kako nisu skloni promjenama religijskih percepcija, već samo pokušavaju osigurati njihov nastavak, oni ortodoksni to vide kao svetogrđe. Dastur Dr. Firoze Kotwal, jedan od sedam vrhovnih svećenika govori, „Mi moramo sačuvati identitet i čistoću naše rase.To govorim u potpunosti iz religijske perspektive, a ne bilo kakvog suda prema drugim religijama ili ljudima.“

Jedan argument ide u korist očuvanju rasnog soja. Drugo je mišljenje da bi rasna čistoća trebala biti sekundarna naspram očuvanja religije. Noshir Dadrawalla, koji je urednik pamfleta naziva Deen Parast (Vjernik), osporava argument da religija umire. On govori: „Preživjeli smo Aleksandra, preživjeli smo Arape. Izgubili smo carstva. Izgubili smo status državne religije, ali smo se uvijek uzdigli iz pepela. Apsolutno nema nikakvog razloga zašto ne bi preživjeli.“ Dadrawalla vjeruje da je parametar tog preživljavanja religija. „Religija je ta koja pruža fino podešen kodeks življenja i upravlja društvenim životom zajednice. Ukoliko ne gledamo na Zoroastrizam kao na vitalan faktor našeg svakodnevnog života, naš je opstanak ugrožen. Mi moramo učvrstiti naš osjećaj zajedništva i odmaknuti individualizam u stranu.“

Dadrawall nije oklijevao u identifikaciji miješanih brakova sa „najvećom prijetnjom zajednici“. Njegov komentar je i referenca na kasnu dob u kojoj se većina Parsa ženi i pretežitost jednog djeteta u obitelji.

Dok puritanci žele ortodoksnost, mnoge brine to da bi uz takvu rigidnu strukturu, Parsi, čiji broj neprestano pada, mogli uskoro izumrijeti. Zajednica stavlja visoke uloge na školovanje, dok im je brak usporedo sa time sekundaran. Njeni članovi odgađaju vjenčanje sve dok si ne mogu priuštiti rješavanje stambenog pitanja. Rezultat je kasno vjenčanje i manje djece. Statistika dostupna u Parsiani, časopisu zajednice balansiranog pogleda, pokazuje da se među svakih sto žena u godinama između 19 i 45, ugrubo 30%, ne udaje uopće, 20% ih se udaje van religije, i od preostalih 50% (koja se udaje i to unutar zajednice) ukupni broj rođene djece ne prelazi njihov ukupni broj.

Voda u Zoroastrizmu

Sir Jamsetjee Jeejeebhoy

Potekli od Arijaca, Zoroastrijci, kao i njihove Hindu kolege, poštuju vodu. Naravno, Zoroastra je objavio da je samo jedan Bog, ali kao što smo već zamijetili, je ostavio i mjesta božanstvima i anđelima koji provode Božje djelo ovdje na Zemlji. Rečeno je da je sam Ahura Mazda pozvao Zoroastru da štuje Aredvi Sura Anahitu, moćnu Boginju koja predstavlja mitsku rijeku, time ističući kako je voda neophodna za život, usjeve, očuvanje zdravlja, itd.

Odavanje počasti izvorno nuđeno čistim vodama prirodnih izvora kasnije je prošireno i na bunare kao i rijeke. Zauzvrat, to je inspiriralo mnoge Parse da kopaju bunare za javnu upotrebu. U tom kontekstu, posebno se treba spomenuti Sir Jamsetjee Jeejeebhoy koji je živio u 18. stoljeću. Jeejeebhoy je rođen u siromašnoj obitelji, ali odlučan da nauči mnoge jezike, uključujući Engleski.

Pun poduzetničkog duha posjetio je Kinu, sklopio razne poslovne dogovore, te stekao mnogo novaca. Na njegovu nesreću, dogodio se razorni požar u području Forth (grad opasan zidinama i sagrađen od strane Britanaca) gdje je on živio. I u toj je vatri Jeejeebhoy izgubio većinu svoje imovine. Neometen time, on je ponovo otišao u Kinu i zaradio veliko bogatstvo – dva crorea rupija, što je u to vrijeme bilo kao da ima milijarde dolara!

Ali kao i mnogi Parsi, Jeejeebhoy je slobodno davao u mnoge javne zaklade, u više od stotinu njih. On je osnovao, među ostalim, Sir J.J. umjetničku školu, Sir J.J. školu za arhitekturu, i Sir J.J. školu komercijalne umjetnosti koja postoji i danas. Kako se njegova slava širila, stanovnici Poone su ga zamolili da sagradi nasip kako bi zadržali nadiruće vode Mulla i Mutha rijeka, i dobar je čovjek pristao.

Sagradio je bunare i tankove po cijelom Bombaju, bolnice i škole u Suratu i Navsari, Agiarije (hramove štovanja) u Bombaju i Pooni. Njegovo dobročinstvo nije bilo rezervirano samo za ljude. Dao je prilog od 80,000 rupija skloništu za životinje, priloge za hranjenje pasa lutalica, te sagradio pojilišta za stoku i konje.

Kako bi zaokružili Parsi strahopoštovanje za elemente, citiramo slijedeći odlomak Andrewa Varnegia (preuzet iz Masanijeve dragocjene knjige Religija Dobrog Života: Zoroastrizam, koju smo već spominjali).

„Ove večeri, više nas je iznenadilo vidjeti, kako smo šetali niz plažu, još Parsi žena, bogato odjevenih, na putu prema moru..... Ovdje na obalama oceana, kako je sunce poniralo u more, i tanka srebrna nit mladog mjeseca blijedo sjajila na horizontu, okupili su se kako bi izveli vjerske rituale. Tamošnja vatra je poprimila veličanstveni oblik, zalazeće sunce i voda nepreglednog prostranstva Indijskog oceana prostirali su se pred njima. Zemlja im je bila pod nogama, i, strujeći po površini mora zrak je dolazio ispunjen parfemom „Araby the Blest“. Zasigurno nije bilo vremena i mjesta povoljnijeg od tog za uzdizanje duše na prekomorska prostranstva. Nisam mogao nego suosjećati sa tim štovateljima u tako veličanstvenom prizoru!“