Domagoj Nikolić, slobodni istraživač, Imotski

 

Ista priča, naravno, može biti ispričana i iz ugla bilo koje naše pokrajine i dobila bi se jednaka slika. Međutim, ono što Dalmaciju izdvaja od ostatka našeg prostora jest njezin pomorski položaj i duboko slavensko zaleđe po čemu je ona povijesno, kulturno i civilizacijski ključna ne samo za Dalmatince, nego i za čitav narod jugoslavenskog prostora. Budući da je jugoslavenski prostor geopolitički ključan za Europu i svijet, važnost Dalmacije daleko nadilazi lokalne ili regionalne okvire. To se pokazalo nebrojeno puta kroz povijest, posljednji put u Drugom svjetskom ratu kada je nova Jugoslavija uspostavljena faktički na Visu, a s njom i specifična jugoslavenska vanjska politika koja je bila treći i vjerojatno glavni stup stabilnosti hladnoratovskog svijeta. No, bitno je istaći da jugoslavenska politika nije bila tek puko pragmatično djelo vizionara okupljenih oko vrha KPJ, već je bila izraz ispravno shvaćenog vlastitog geopolitičkog položja.

Split 1945. Doček osloboditelja - najveća vojska Dalmacije u povijesti: 8. dalmatinski korpus.

Antiimperijalna politika Jugoslavije bila je, dakle, politički i geopolitički odgovor na problematiku specifične povijesti jugoslavenskog naroda, ali je, budući da nije dovoljno osvijestila svoje davne uzroke, dugoročno bila osuđena na propast.

Pojam Dalmacija danas podrazumijeva primorsko područje od južnog Velebita do Dubrovnika, pripadno otočje i nešto Zagore. Međutim, historijski gledano to je netočno ili barem nedovoljno točno, jer je nekadašnja rimska provincija Dalmacija bila mnogo širi geografski pojam koja je uključivala dio Slovenije, Kvarner, Liku, veći dio Bosne, Hercegovinu, zapadni - rubni dio Srbije, čitavu Crnu Goru i sjeverozapadnu Albaniju.

Antička Dalmacija i Ilirija

Sam pojam Dalmacija, špekulira se danas (dakle, vrijedi istaći da ništa nije dokazano), je jedini ostatak romanskog ili možda grčkog to jest ilirskog 'plemena' nepoznatog porijekla zvanog Dalmati, a koje je tu živjelo prije navodnog dolaska Slavena. To nije tek obična nedokaziva nebuloza već namjerna podvala ili krivotvorina. Naime, od kraja Rimskog carstva preko Srednjeg vijeka pa sve do danas nije upamćeno ni jedno romansko, grčko ili neko drugo pleme ili enklava kao ostatak romanskih ili nekih drugih pitaj-Boga-kojih Dalmata. Da bi se takva ničim utemeljena teza opravdala, ni iz čega se izvodi zaključak da su Iliri uključujući Dalmate u sedmom  stoljeću pokoreni, nestali preko noći utopivši se u slavenskom moru te postali Slaveni jezikom i kulturom. To pak nema nikavog smisla jer ne postoji kontekst u koji bi se takvo što moglo smjestiti. Moćne Ilire ni Rim ni Makedonija ni Perzija, najmoćnija carstva Starog vijeka, nisu uspjeli poraziti, već su se s njima morala nagoditi. Nema nikakve mogućnosti da bi taj narod uzvišene duhovne, industrijske i ratničke tradicije u njihovoj milenijskoj postojbini potukla i asimilirala neka barbarska i polugladna slavenska plemena – europski dođoši i skorojevići bez države, civilizacije i kulture, bez prošlosti i budućnosti. Dapače, Iliri nikako nisu mogli postati Slaveni, ako ni zbog čega drugog onda zato što već jesu bili Slaveni.

Oni koji žele gledati znanstveno moraju zaključiti da su Iliri (što uključuje i Dalmate) slavenskoga roda, jer za tu tvrdnju postoji mnoštvo dokaza svih vrsta, a za suprotnu ni jedan ozbiljan, samo podmetanja. Ilir je zapravo vjerski pojam jer je na Balkanu vjera oduvijek bila važnija od nacije, a i danas je vododjelnica ovih tragičnih kvazi-naroda nastalih na geopolitičkoj vjetrometini koja stalno ometa ispravnu nacionalnu koagulaciju. Riječ 'Ilir' je pojam iz iskonskog arijskog kršćanstva, a znači 'prosvijetljen, duhovno preporođen', biblijskim rječnikom kazano 'rođen odozgor'. Na našem prostoru, dakle, ne samo da imamo kontinuitet života jednog te istog naroda, već je glavni sadržaj povijesti tog kontinuiteta nasrtanje na njega i njegov prostor motivirano činjenicom da se baš ovdje nalazi korijen iskonskog kršćanstva i samim tim cjelokupne zapadne civilizacije. Nasuprot Ilirima i Slavenima stoje latini to jest lacmani prvenstveno u vjerskom smislu; razlika je ne toliko genetička koliko vjerska. Kada, recimo, Toma Arhiđakon, katolički to jest latinski apologet, piše o Slavenima (Toma Ilire niti ne spominje) i Latinima, onda se njegovo pisanje prvenstveno odnosi na vjersku šizmu, a ne na narodnosnu različitost. Oni koji to zanemaruju, zanemaruju činjenicu da čitava povijest Balkana uglavnom nije ništa drugo do povijest vjerskog ratovanja, ali baš to se mora skloniti u stranu da se zamagli istina. A što je istina? Istina je da je kršćanska vjera još od Nicejskog sabora krivotvorena pa onda nametana svima, a osobito nama.

Dakle, službena historiografija nema dokaze da su Dalmatinci i drugi Iliri romanskog, grčkog ili nekog drugog nepoznatog indoeuropskog podrijetla. Nema takvih dokaza ni genetičke, ni etnološke, ni antropološke, ni povijesne prirode. Možemo slobodno reći i dapače moramo svugdje isticati da su krivotvorena vjera i povijest uzrok svake pogibelji i stradanja našeg naroda. Suprostavljanje krivotvorenoj povijesti i vjeri je vrhunski čin istine i slobodarski čin par excellance. Ne, dakle, odustajanje od povijesti i vjere, kako to suvremeni zavojevači hoće, nego odustajanje od zabluda i krivotvorina; borba za mudrost, znanje i istinu.

Za ilustraciju kakvi se djetinjasti dokazi podmeću da bi se laž ustoličila za istinu neka posluži primjer Tuone Udaine s otoka Krka za kojega tvrde da je bio posljednji pripadnik izmišljenog nekog dalmatskog jezika i plemena. Ne treba praviti cirkus od ljudskih tragedija, ali budući da je taj nesretni čovjek ni kriv ni dužan podmetnut kao izmišljeni dokaz nečega što bi trebalo biti važno, onda se mora spomenuti da taj čovjek, budući dobrano gluh i krezub, niti je dobro čuo niti je dobro govorio, a u trenutku kad je pronađen kao 'govornik dalmatskog jezika' već dvadeset godina nije taj jezik čuo, a nikad ga po svom svjedočenju nije ni pričao.
 
Vladajuće strukture, krivo obrazovane i zavedene u službu stranog zaposjedanja, dalmatinsko ime izvlače iz albanske riječi Delje ili Deljma što znači ovca. Prvo treba kazati da su Albanac i Šiptar, što se Balkana tiče, izvorno dva različita pojma, a Šiptari (nipošto nije uvreda, taj narod sam sebe i dalje tako zove) postaju Albanci tek nakon doseljenja u Albaniju koja je izvorno slavenska zemlja što svjedoče bezbrojni tamošnji toponimi. Ne radi se o tome da današnji Albanci to jest Šiptari nemaju pravo biti tu gdje se danas nalaze. Radi se o tome da je povijesna istina potrebna svima da prestane instrumentalizacija sukoba koji je raspaljen izvana u svrhu porobljavanja svih nas.

Antički Dalmatinci i slavenski Arbanasi su izvorno stanovništvo Albanije, a današnji Albanci su Šiptari doseljeni na Balkan preko južne Italije u XI. stoljeću, a potiču najvjerojatnije s Kavkaza. Međutim, pojam Albanija na Balkanu pojavljuje se već kod Klaudija Ptolomeja u drugom stoljeću poslije Krista i daleko je stariji od 1054. godine kada se današnji 'Albanci' prvi put spominju u bizantskim kronikama. Osim što se iz aviona vidi da je u pitanju stari cilj potiskivanja Slavena, koji je konkretan povod doseljavanju Albanaca na Balkan? Koji je kontekst tih događaja?

To je doba saracenske dominacije Sredozemljem to jest doba koje prethodi križarskim ratovima. To je također doba crkvene šizme i doba kada prestaje vladavina tzv. narodnih vladara u Hrvatskoj, a nedugo zatim slijedi uspon Nemanjića. Zanimljivo je da se u našim povijesnim udžbenicima te pojave nikada ne dovode u vezu iako su usko povezane: hrvatsko kraljevstvo su oborili križari, a Nemanjiće su doveli na vlast upravo ti isti križari koji žare i pale čitavim Mediteranom!

No krenimo redom. Prvi križarski rat pokrenut je navodno radi saracenskog osvajanja Jeruzalema u Palestini. Očito je to za Katoličku crkvu ogroman problem možda zbog toga što je potrebno ukloniti određene dokaze iz lažnog Jeruzalema, ali sigurno zbog toga što Saraceni, tada već u vjekovnom paktu sa Slavenima, praktički gospodare Mediteranom. Oni preko Južne Italije, Španjolske i Balkana ugrožavaju kršćanske šizmatike koji se prikazuju za pravovjerne, a u biti su zlikovci koji kroz milenije svoje tragove sakrivaju, bolje reći prekrivaju leševima svojih žrtava.

Naime, jedan od glavnih, ali skrivenih ciljeva križarskih ratova bijaše vjerska i svaka druga pacifikacija Balkana na kojem je još uvijek dominantna tzv. arijanska šizma. Ta arijanska šizma, a zapravo prava vjera, jednostavno rečeno - kršćanstvo, je jednaka opasnost saracenskoj okupaciji Jeruzalema u Palestini. Dapače, radi se o istom ratištu jer su Slaveni i Saraceni usko povezani.

Najljepša gradska četvrt velikog saracenskog uporišta Palerma zvala se Harat as Sakaliba, od arapskog imena za Slavene 'Saklab', u množini Sakaliba prema grčkom 'Sklabenoi'. Povjesničar Casiri o tome govori 'Scalabitae sunt Illyri vulgo Esclavones' iliti 'Skalabiti su Iliri zvani Slaveni'. Džamiju u spomenutoj četvrti u Palermu izgradio je saracenski knez nadimkom Saklab što jasno govori tko je on bio. Dakle, nisu slavensko-muslimanske veze uspostavljene za vrijeme Turaka, već su mnogo starije i dublje tako da se ni kasniji prodor Turaka na Balkan ne može promatrati van ovog konteksta. Osmanlije su saracenski nasljednici, a krvne veze osmanske dinastije i slavenskih dinastija s Balkana je nemoguće zanemariti.

Slavena-Saracena je na Siciliji i Španjolskoj bilo toliko mnogo da su osnivali i svoje nezavisne kneževine, a toliko su ojačali da Fridrich II s njima ratuje u XIII. vijeku te ih potiskuje sa Sicilije u središnju Italiju. Negdje oko 1320. godine papa Ivan XXII šalje zagrebačkog nadbiskupa Augustina Kažotića da taj kraj 'zaražen saracenskim zabludama očisti' jer mu očito pušu za vratom. Iz navednog nas u oči gleda sasvim druga povijest od one koju su nas učili, a iz koje je jasno da su Slaveni saracenski saveznici što nije slučajno budući da se radi o teološkoj bliskosti u vrijeme kad je teologija daleko iznad nacije, a kamoli politike. Zašto ove prevažne događaje nitko ne spominje? Zašto se prešućuje prava povijest?

Da su križarski ratovi upereni jednako protiv Slavena koliko i protiv Saracena jasno je svakom nepristrasnom promatraču budući da su uvodne, a nerijetko i glavne štete križara  napravljene na Balkanu. Budući da im Slaveni nisu ostali dužni, ponekad križari, poučeni prijašnjim jadima, Balkan široko zaobilaze. Pravoslavizacija Srba i katolizacija Hrvata (današnji Hrvati su zapravo rimokatolički Slaveni, a današnji Srbi su ti isti samo pravoslavci) je dio iste subverzivne politike protiv iskonskog kršćanstva i naroda čiji je baštinik.
U vrijeme priprema križarskih ratova na vlasti u Hrvatskoj je od Katoličke crkve divinizirani 'dobri' kralj Zvonimir, jedan čovjek mutne prošlosti oženjen mađarskom princezom. Htio je podstaći vjerski rat u slavenskoj zemlji s tim da se Hrvati priključe katoličkoj alijansi koja bi za njega osvojila i polatinila krajeve južno od Cetine na što su ga ti isti Slaveni zvani Hrvati ubili na Kosovu kod Knina. Naime, u to vrijeme Hrvat – Slaven, je jednak odnosu Latinaš – Glagoljaš, odnosno Katolik – Arijanac. Tko ne vjeruje, neka pogleda kod don Ante Škobalja.

I sami Hrvati su nekada bili arijansko pleme kao što to navodi i Toma Arhiđakon, ali su onda za vrijeme Trpimirovića barem nominalno primili latinsko kršćanstvo i to je bio uzrok njihovog ratovanja sa Slavenima vjernima iskonskom obredu koji se okupljaju oko kneza Domagoja. Ratovi među njima bili su grozni i krvavi. Međutim, valja istaći i to da, naoko paradoksalno, bez obzira na nominalni obred, ni iz koje vjerske organizacije na Balkanu bez obzira na ime i predznak stari obred i vjerovanja nikada nisu potisnuti. Sve vjere i danas misle, dijelom s dobrim razlogom, da su braniteljice starog narodnog obreda. Ne zaboravimo ni da su Osmanlije ovdašnje muslimane zvali Balijama, od turskog 'bali' što će reći neznalica, neuk, prostak, dakle, isto što i vlah. Naime, ispod islamske vjere i dalje su dugo čuvana stara vjerovanja pa i krsne slave, na užas 'pravovjernih' muslimana. Stari obred nije bilo moguće potisnuti ni iz kršćanskih crkava pa je sveti Augustin naukovao da se arijancima, budući da ih je nemoguće poraziti, prvo treba teološki približiti to jest pridobiti ih kompromisom, a zatim sve zajedno odvuči u pravcu latinske vjere.

U pozadini srednjevjekovnog ratovanja na našem prostoru je namjerno izazvana vjerska šizma i posve zamućena situacija etnička i vjerska, jednostavno rečeno – mrak koji vlada do dan danas. Pitanje glagoljaštva nije tek pitanje uporabe narodnog jezika u liturgiji, već je razlika u tome što je glagoljaški obred arijanski, dakle, razlika je mnogo veća nego između katoličanstva i pravoslavlja, pogotovo u to doba jer su do 8. ekumenskog sabora obje crkve pratile iste reforme subverzivno usmjerene protiv iskonskog kršćanstva koje je već Nicejskim saborom minirano. Budući da arijanci ne prizanju ni Nicejski sabor, a kamoli što drugo, razlike su mnogo dublje, ali su također zamućene zbog Augustinove doktrine i kaosa na terenu.

Riječ vlah, osim što je vežemo s riječju kosmat, vežemo i s našom riječju vlaš, koja je u latinski ušla kao flacus te u grčki kao blaks koja (na našem jeziku vjerojatno u prenesenom smislu od kosmat) znači 'zapušten, trom ili zaostao, retardiran'. Dakle, tokom ranog srednjeg vijeka imamo dva pravca: jedan je s aspekta rimsko-carigradskog kršćanstva napredan (dok se i oni nisu međusobno prokleli), a drugi je nazadan, zaostao to jest vlaš, a zapravo je iskonski, narodni koji je bio ne samo za očuvanje staroslavenskog jezika, pisma i obreda u službi Božjoj, nego i mnogih drugih običaja i ustanova. Kao dokaz da su se arijanci to jest krstjani s jedne strane i katolici s druge strane međusobno nazivali zaostalima (duševno retardiranima) to jest vlasima neka posluži i povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava Dubrovčanima u kojoj sebe zove Rabom (robom) Božjim, svoje stanovnike zove Serblima (to jest slugama Božjim), a Dubrovčane – Vlasima.

Radilo se, naime, o civilizacijskom, filozofskom i svjetonazorskom sukobu, doslovno o obračunu između dobra i zla, između izvornog Dioklecijanovog kršćanstva i krivotvorenih podvala farizeja i lihvara iz rimske i bizantske kurije. A baš je to, dakle, sotonizam, izvrtanje, laganje, licemjerje i utjerivanje u laž, osnova lacmanskog i grčkog (grejskog, grijskog – grešnog) kršćanstva. Van toga na Balkanu ne bi bilo nikakvih sukoba, kako onda, tako ni danas.

Te 1089. godine kada se Zvonimirova glava otkotrljala u prašinu, sudjelovanje u križarskom ratu za ovdašnje Slavene značilo je novi bratoubilački rat i novu prijetnju opstanku. Nakon što su Slaveni na taj način osujetili planove rimskog tabora, kurija je odlučila da križarski rat treba započeti upravo u njihovoj zemlji. Namjera jest bila da se glagoljaške i ine bogumilske/arijanske bundžije jednom zavazda stavi pod kontrolu pod bilo koju cijenu. Njih treba pobiti, raseliti i porobiti, a njihovu zemlju predati u ruke Mađarima koji, eto, imaju putem Jelene, Zvonimirove udovice, a Ladislavove sestre, zgodno pravo na njihovu krunu.

Križarska opsada Zadra 1202. (naslikao Gustave Dore 19.st.)

Glavni pravac križarskog djelovanja je na obali i uz obalu jer je odsudno Slavene odsjeći od mora i time presjeći sponu sa Saracenima. Dakle, na udaru je Dalmacija. Tu je lakše jer pozadinske veze osigurava venecijanska flota, a nitko nije lud ratovati sa Slavenima u bosanskim gudurama. Nakon što se odsječe i blokira dalmatinska obala, cilj je nastaviti djelovanje u zaleđu dugoročnom politikom naizmjenične uporabe ekonomske blokade, vjerske propagande, subverzivne diplomacije i otvorenog ratovanja. Dakle, za pokoravanje čitavog Balkana važno je zavladati dalmatinskom obalom, a za dugoročno održanje najvažnije je da uspije duhovna subverzija to jest da se nametne obred izokrenute lacmanske Crkve.

Plan je, iako dobro zamišljen, tek djelomično uspio. Za vrijeme Prvog križarskog rata križari su od Hrvata/Ilira/Slavena teško stradali na na širokom potezu od Istre do Skadra, a također i na potezu rimske ceste Via Ignacija od Drača preko Vardarske doline dalje prema Carigradu gdje su ih dočekali ratoborni Makedonci i Bugari, uvijek spremni izravnati stare Simeonove i Samuilove račune. I tamo je itekako pristuna arijanska vjera te i tu povijest treba gledati u tom kontekstu.

Kako to svjedoče mnoge kronike (vidi recimo 'Du Nouveau sur la Chanson du Roland', Paris 1923),  Slaveni su ogorčeno su branili svoju zemlju od križarskih hordi i za to su, naravno, klevetani kao divljaci i banditi.

Budući da Prvi križarski plan nije uspio na Balkanu to jest uspio je tek djelomično, pribjeglo se široko zamišljenoj strategiji izazivanja kaosa koja će, između ostalog, izazvati vjersku šizmu u slavenskom narodu. Arijanski Srbi su ubrzo zatim 'pokršteni' na pravoslavlje, vjerojatno zato što je netko procijenio da katolici nakon priješnjeg fijaska tamo više nemaju izgleda za uspjeh, a bilo kakva šizma među Slavenima dobro dođe 'da se Vlasi ne dosjete'. Opasno je, naime, da ovaj narod ima istu vjeru pa makar i krivu. Posao proizvodnje šizme odrađen je duplim pasom Venecije i grčkog Carigrada uz asistenciju Rima i Fridricha Barbarosse, sve redom zakletih međusobnih neprijatelja, a realizacija je prepuštena katoličkim Nemanjićima koji, eto, otkriše pravoslavlje. Pregled momčadi ne ostavlja mjesta sumnji da je riječ o koaliciji  kaosa. Situacija je Rimu i Carigradu vrlo brzo izmakla kontroli jer se Barbarossa opredijelio za venecijanskog antipapu Kaliksa III, a Venecija će uskoro izbaciti pravoslavne grčke žrece iz Carigrada uz pomoć plaćenika i kriminalaca iz svih krajeva Europe. Barbarossu je rimski papa izopćio, a uskoro je Rim izopćio i sve one koji će sudjelovali u razaranju Zadra, uključujući i venecijanskog dužda Dandola čiji će sin Stevanu Prvovjenčanom svoju kćerku dati za ženu u tipičnom venecijanskom karnevalskom spektaklu nakon kojeg 'zaljubljeni par' mletačkim galijama stiže na bračno putovanje u Dalmaciju. Papa će, raspoložen dobrim vijestima, poništiti ekskomunikaciju ubilačkom križarskom karavanu koji će se 'iskupiti' paljevinom Carigrada, svima osim Venecijancima kojima nikako nije za vjerovati. Koliko je Dandolo bio omiljen među Saracenima, makar se obračunao s Bizantincima, neka posluži anegdota da su Osmanlije prilikom ulaska u Aju Sofiju njegove kosti iskopali iz groba i bacili psima.

Nemanjićka vojska u međuvremenu završava fizički posao istrebljivanja iskonskog kršćanstva arijanskih 'Babuna' (kako Nemanjići zovu svoje podanike) dobrim dijelom popunjena stranim plaćenicima, teutonskim, francuskim, švicarskom i ostalim 'vitezovima', a čitav projekt financiraju mletački bankari preko svoje off shore zone u Dubrovniku kojima u to vrijeme vladaju također - Dandoli. Istovremeno Nemanjići održavaju jako dobre odnose s Mađarima, starim neprijateljima slavenstva i iskonskog kršćanstva kojima drže ljestve prilikom pohare Bosne u koju se iskonska narodna crkva povukla. Nemanjićima, bivšim katolicima, a sada pravoslavcima, ali zetovima ekskomuniciranih katoličkih šizmatika Venecijanaca, rimski papa 1217. godine šalje kraljevsku krunu, vjerojatno da ih nagradi za uslužne djelatnosti u Bosni dok paralelno traje istraga Katara u Francuskoj. Bratoubilaštvo je, kako vidimo, kod nas uvijek unosan biznis preko kojeg se  smiješe međunarodna priznanja i sudjelovanje u međunarodnom jet-setu.

Kaos i pravoslavizacija unutrašnjosti Balkana je pandan krvavom trijumfu katoličanstva u zapadnom dijelu istog naroda, jer je Dalmacija istovremeno pod stravičnim pritiskom koji ne jenjava. Jedina je razlika što je ovaj katoličkog predznaka. Sve se to radi namjerno jer se MORA izazvat unutarnja šizma, jer je bez izazivanja unutarnjeg nereda ovaj narod nemoguće pokoriti. Katolizacija, bolje rečeno lacmanizacija, osobiti zamah dobija angažmanom križarskog ratnika, obavještajca i karizmatika svetog Frane koji je 'posjetio' Dalmaciju 1212. godine kada je na djelu osobito perverzna operacija poznata pod imenom Dječji križarski rat kada su tisuće djece nastradale u suludim barbarskim pothvatima križarskih manijaka. Baš te godine kada je pod nerazjašnjenim okolnostima potopljen brod na kojem je sveti Frane preko Dalmacije krenuo u Svetu zemlju, križari u širokom luku zaobilaze naše krajeve. Sama činjenica da je odavde krenuo 'propovijedati' sultanu te da je od tamo donio živu glavu upućuje na to da je ovdje imao glavne veze. Usporedo zasjeda Četvrti lateranski koncil Katoličke crkve na kojem su donešene 'progresivne' odredbe o kaznama za heretike i o obaveznim odorama za Židove i muslimane na koje se gleda kao na hulitelje protiv Isusa Krista. Čovjek može na Franin angažman gledati dvojako. Prvo može osjetiti mučninu od slike nekog popa koji 'propovijeda' saracenskom sultanu u ime križara dok deseci tisuća nevine djece služe kao živi štit te iste vojske koja kolje sve živo diljem Europe i Bliskog istoka. Alternativno može promatrati tog čovjeka kao simbol reakcije i pobune unutar latinske crkve, čovjeka koji u neopisivom užasu i kaosu uviđa važnost ispravnog djelovanja koje ljudsku dušu uzdiže do sličnosti s Bogom. Po tome je sveti Frane blizak iskonskom kršćanstvu to jest arijanizmu. U svakom slučaju Franjevački red u Dalmaciju stiže kao određena krivotvorina – surogat narodne Crkve, katoličko - arijanski hibrid. Da je to tako dokazuje činjenica da su franjevci isključeni iz redovne crkvene hijerarhije budući da su kao duhovni hibridi potencijalno izuzetno opasni.
 
Anžuvinci su u međuvremenu stigli u Albaniju da koordiniraju naseljavanje svojih podanika novih Albanaca rečenih Šiptara iz Južne Italije, a uskoro se ubacuju u Nemanjićku dinastiju, a prigrabit će i mađarsku krunu svetog Stjepana.

No vratimo se sad ponovo na Dalmaciju. Dakle, što šiptarska riječ za ovcu ima s dalmatinskom imenom? Ništa, to je samo jedna u nizu priglupih krivotvorina i podvala, jer se da se postigne sličnost, Deljma se nategla na Delma pa se to onda povezalo s tzv. Delmatima, premda nitko nikoga nije čuo da je ovdje rekao Delmacija ili Delmatinac. Onda se smatralo da je mitski grad tzv. Delmis iz spisa lacmanina Tome Arhiđakona Duvno, ali u Duvnu nikad nitko našao ostatke grada niti bi itko na tom mjestu radio veliki grad. Danas neki smatraju da je taj grad bio na području Podgorice i tako unedogled traje ta igra ogledala i dima, igranka bez prestanka. To je, navodno, povijest i to je, navodno, znanstveni pristup, a ti, dragi čitatelju, sam prosudi koliko to vrijedi.

Porijeklo imena Dalmati možemo izvući sigurno vjerodostojnije iz našeg jezika; dala-mati = Dalmati, dakle 'dala mati' što je simboličko ime, u u ovom slučaju dala – majka zemlja, dala puno roda i naroda. Također se može izvuči i iz latinskog magijskog jezika D'alma mater/ motha/mati – od ljubežljive majke/ od brižne majke/ majke koja daje što je ista stvar sa slavenskim.

Da je nekadašnja Dalmacija majka velikog dijela slavenskoga roda i da svojom klimom, plodnom zemljom, šumama, rudama, planinama, dolinama i vodama pogoduje množenju stanovništva tvrdio je i Vinko Pribojević u XVI. stoljeću koji, pozivajući se na povijesne zapise, tvrdi da je prije požara Troje Dalmacija bila gusto naseljena, toliko čak da Antenor i Diomed ploveći ilirskim morem ne nađoše ni jedno pogodno i nenaseljeno mjesto za sebe i svoje. Pribojević je, međutim, proglašen nepouzdanim samo zato što se ne uklapa u podvalu o dolasku Slavena. Međutim, njemu su prije pet stotina godina bili dostupni stari zapisi iz rimskih i europskih biblioteka, a do kojih mi danas ne možemo doći, jer su, ako nisu uništeni, stavljeni pod bravu ili kod nas nema svijesti da neki bitni zapisi o nama uopće postoje pa ih nitko ne traži. Jer, ako smo mi posve beznačajni europski skorojevići, tko bi bitan o nama pisao?

Na kraju ove gorke priče valja se zamisliti nad činjenicom da ni jedan vanjski neprijatelj ne bi mogao napraviti veliku štetu da u našem narodu ne postoji duga tradicija življenja od vlastite propasti. I danas je to tako jer je glavni izvor lažne narodne svijesti upravo znanstvena, vjerska i politička krim-elita koja u svom mračnom kompleksaštvu svoj narod zapravo mrzi. Kao u onoj slici Dostojevskog, čim netko nekome napravi pakost, odmah ga zamrzi. Budući da se pakost radi svom narodu, mrzi se baš svoj narod.

Jer da to nije tako, sama činjenica da su na vlasti morala bi probuditi osjećaj ljubavi i odgovornosti. Budući da toga nema, jedini je odgovor da je u pitanju mržnja. Mrzeći nekog Hrvata, Srbina, muslimana, pravoslavca ili bilo kog drugog, naši kleptonacionalisti i klerokriminalci mrze tu osobu u samom sebi, jer je povijest svake naše porodice i plemena u tom smislu ista: to je povijest konvertitstva, krivokletstva i šizmi tokom borbe za goli život uz rijetke proplamsaje slobodarstva koji brzo zgasnu na ovom, kako to lijepo kaže Njegoš, 'vremenom i burnom žilištu'.

Mržnja je, dakle, davna posljedica naše tragedije koja je potom postala stalni uzrok: naša je priča posebno bolna stoga što je sva naša tragedija bratoubilačka što će reći samonanesena.

 

Preuzeto osobno od autora, objavljeno također na Nexus Svjetlost portalu