Ma koliko da se trudimo i iznesemo sve dobro što su zapadne religije učinile za pojedina društva ili uopšte za ‘civilizaciju’, činjenica ostaje da su prouzrokovale ogromne teškoće i nepopravljive greške. Umjesto da održavaju i brane propagirane vrijednosti iz Deset zapovjedi i sličnih moralnih postavki, iste su direktno ili indirektno prouzrokovale da se cijele društvene grupe međusobno sukobljavaju. Bez obzira kako to sveti oci žele da prikažu, mržnja je bunar u kojem se organizovane religije napajaju. Naravno, one ovo javno ne bi priznale ni pod kakvim uslovima, ali njihove vjekopne akcije govore same za sebe. Možda ovo nekom zvuči subjektivno ili potpuno netačno, ali za isto kroz istoriju postoje nebrojeni dokazi uključujući i samu Bibliju. Za ilustraciju, daću vam primjer onoga šta pod ovim podrazumjevam a odnosi se na naše krajeve.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) je prije nekoliko godina zvanično proglasila svecem nekadašnjeg vladiku Nikolaja Velimirovića. Normalan bi čovjek pomislio da kanonizirana osoba mora da ima izuzetne ljudske i moralne kvalitete koji su primjer vjernicima, što na žalost nije slučaj. Jer evo šta je izmedju ostalog javno izjavio taj isti Nikolaj dok je bio živ, a time se valjda i praktično rukovodio:

• ”Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova, đavla.“

Dakle, Jevreji u cjelini su krivi i zato svi valjda treba da plate životom obzirom da su po mišljenju SPC velikodojstvenika prouzrokovali svo zlo?!? Naravno, ovom se ne treba isuviše čuditi imajući u vidu da je Nikolaj visoko cijenio Adolfa Hitlera i to javno iznosio. Vjekovno proganjanje Jevreja od strane moralnih čistunaca hrišćanstva mnogima izgleda potpuno opravdano, pa zašto onda neki vjernici ne bi prihvatili i nastavili da praktično slijede ovakve stavove uvaženog sveca?

Tito je znao opasnost koju crkva može da predstavlja pa je dao crkvi da igra svoju odgovarajuću ulogu. Crkva se tada i sa pravom nije smjela politički izjašnjavati. Vlast joj je dozvolila da radi samo ono što svaka crkva treba da radi i sprovodi, tj. što vjernici od nje i očekuju. A šta tek reći za Ameriku, bastion vjera i zaštite relgioznosti? Američki ‘očevi nacije’ su svi bili vjernici ali su shvatili opasnost miješanja religije i sekularne vlasti, pa su iste zakonski razdvojili. Tako je urađeno i ranije u Francuskoj. Danas raznorazne vjere u Americi slobodno šire svoje poruke jer im je to ustavom zagarantovano. Crkva nema direktan (i ako ima ‘diskretan’) upliv u svakodnevnicu kao što se to danas otvoreno događa u Srbiji, Hrvatskoj, ili u BiH.

Nakon Titove smrti, ova aždaja je dočekala priliku i digla glavu. Nered u zemlji, tajkunizacija, bolesne ambicije političara i još bolesnije ambicije vjerskih poglavara, naišli su na plodno tlo: ovo danas ništa ne valja, pa hajde da se svetimo svima onima koji ne misle kao mi. Pošto Turaka nigdje nema ni na vidiku, bojni pokliči iznemoglih staraca su dobro došli Beogradu u kojem je tadašnji, mentalno zastranjeni vožd, našao vrlo važnu potporu. SPC je bio i ostao protiv svega što je novo i napredno, jer zna da svako novo naučno otkriće predstavlja prijetnju nebulozama od prije dva milenija. Čak ni izmjenjeni međuljudski odnosi im smetaju jer je mantijašima dosta 'pedera i lezbejki' obzirom da sveti oci vole sve čisto i moralno. To što se njihova vatikanska bratija zabavlja jedan sa drugim ili još gore što za vlastite porive koriste djecu, o tome se ne diskutuje. Naravno, sasvim je prihvatljivo da muž može da se seksa sa suprugom analno, ali da to čine dva muškarca... bože me sačuvaj.

“Srbi treba da slede jedini ispravni put, put Crkve, a ne da prate izdajnike i jajare.“ (Vladika Filaret na Slobodnoj Evropi, 25. maja 2005). Da bi to i potvrdili—jer ne zaboravite, monoteističke religije uživaju da vam usađuju strah u kosti—SPC velikani dodaju: “Svi oni koji se protive verskoj dogmi, kao temelju moralnog vaspitanja, predstavljaju sledbenike satane.“ (Saopštenje Informativne službe SPC od 24. novembra 2000, povodom protivljenja uvođenju veronauke u državne škole.) Pa vi sada vidite šta i kako ćete.

Naravno, ovim paranocima smeta svako ko ne misli kao oni jer…“Postoji planetarna jevrejska zavera protiv hrišćanskog pravoslavlja, posebno protiv srpskog naroda i Rusije.“ (list Logos, studentsko glasilo Bogoslovskog fakulteta, 1994.) Srećom, tu je SPC kako bi zaštitio narod: “Među Srbima neće biti poremećenih ljudi koji bi hteli da nas zaraze smrtonosnom bolešću zapadne kulture. Daleko im lepa kuća sa njihovom naprednošću.“  (Pravoslavlje, 1. juli 2002.)

I pored najbolje volje ne mogu dalje da pišem u vezi ovog smeća, pa ću da završim sa ovim ciničnim rječima sada pokojnog vrhovnog poglavara SPC patrijarha Pavla datim u njegovoj Božićnoj poslanici 1995 godine: “Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha.“

Sram vas bilo, bolesnici.

U oktobru 2010 održana je u Beogradu parada homoseksualaca, koja je bila uredno prijavljena i odobrena od nadležnih vlasti. I pored toga, srbijanski huligani—koji slijepo vjeruju u Boga i nasilje—uspijeli su da povrijede nekih stotinjak policajaca i da naprave ogromnu materijalnu štetu. Naravno, SPC je bila glavni ideološki pokretač skinhedskih moralista. U ovome se istakao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, koji je poetski okvalifikovao homoseksualce: ''Drvo koje ploda ne rađa siječe se i u oganj baca.’’

I još nešto o moralu SPC. Vladika Vasilije Kačavenda je godinama imao seks sa djecom i mladim muškarcima. O tome se govorilo, prepričavalo i čak pisalo crkvenim vođama, ali crkva nije ništa poduzela. Zahvaljujući Internetu, objavljeni su porno snimci vladike i mladića u aprilu 2013. Tek tada je Sveti Sinod Srpske Pravoslavne Crkve Kačavendu odlučio svrgnuti s trona, ali na perfidan način to obrazložiti za javnost. Prema navodima lista BH Dani, Sinod je odlučio da “usvoji ostavku episkopa zvorničko-tuzlanskog g. Vasilija na službu aktivnog eparhijskog arhijereja, podnetu iz zdravstvenih razloga 6. novembra 2012. godine, i da ga razreši daljeg upravljanja Eparhijom zvorničko-tuzlanskom.” Ukratko, vladika nije kažnjen nego je sa zakašnjenjem od šest mjeseci usvojen njegov zahtijev za zasluženu penziju. Lično vjerujem da će mnogi ili čak svi koji su bili napastovani zaprijetiti podizanjem tužbe u nadležnim sudovima, ali da će se SPC sa njihovim advokatima tiho dogovoriti i isplatiti novčane naknade. Naravno, od novca za pomoć crkvi i za propovjedanje hrišćanskog morala.


Skinhedi: zaštitnici vjerskog morala





Kolektivni egzorcizam u stilu SPC